Piše: Tomislav Hrastovčak

“Jedan muškarac. Sedam žena. U neobičnoj kući." — glasio je jedan od taglineova Opčinjenog (1971), filma koji je po treći put ujedinio slavnog redatelja Dona Siegela i još slavnijeg glumca Clinta Eastwooda (nakon Šerifa u New Yorku i Tri mazge za sestru Saru). Premda reklamni slogan djeluje kao za neki mekani pornić, u ovom slučaju se ipak radi o nečemu sasvim drukčijem i neobičnijem — mješavini westerna i gotičkog horora smještenog u vrijeme američkog Građanskog rata. Ali, seksa u filmu ne nedostaje i moglo bi se reći da je, danas malo poznati, Opčinjen uvelike doprinio rušenju nekih seksualnih tabua. Priča prati vojnika Unije, Johna McBurneya (Eastwood) koji se nađe ranjen i bespomoćan negdje na neprijateljskom području američkog Juga. Pronalazi ga 12- godišnja djevojčica Amy (Pamelyn Ferdin) koja ga odvodi u zabitnu djevojačku školu koju vode učiteljice Martha (Geraldine Page) i Edwina (Elizabeth Hartman).

Učiteljice i njihove štićenice uzimaju vojnika pod svoje okrilje, pružajući mu punu njegu i oporavak prije negoli ga predaju mjerodavnima, ali opterećene seksualnom represijom, uskoro ga počinju gledati malo drukčijim očima. McBurney uvida da je privlačan skupini žena različite starosti, te pokušava stvari preokrenuti u vlastitu korist i zadovoljstvo. Jedne noći zavodi tinejdžericu Carol (Jo Ann Harris) i vodi ljubav s njom. Otkriva ga ljubomorna Edwina i gurne niz stepenice što rezultira prijelomom njegove nedavno zacijeljene noge. Zbog mogućnosti gangrene, žene odrežu vojnikovu nogu (u poprilično mučnoj sceni koja zapravo simbolizira kastraciju), ali time dobivaju i veću kontrolu nad njime. Ljuti McBurney počinje prijetiti ženama koje ga sve više mrze zbog njegove prevrtljive prirode, ali i zbog razdora i pomutnje koje je donio svojim dolaskom. Naposljetku, rješavaju ga se jednom zauvijek tako da mu skuhaju juhu od otrovnih gljiva.

Vjerojatno najčudniji film u kojem je Eastwood ikad nastupio, prikazuje glavnog glumca u sasvim drukčijem svjetlu nego što smo navikli. Ovdje nema ni traga od coolerskog “Čovjeka bez imena“ ili kakvog brzopoteznog, buntovnog poštenjaka; glavni junak je antipatični prevarant i manipulator, svjestan samo sebe i vlastite koristi. Ali, niti ženski ansambl nije baš bezgrešan u svojim namjerama i postupcima. U početku naivne i dobroćudne, protagonistice se pred kraj filma pretvaraju u zastrašujuće ubojice (stvar je još jezivija kad vidite 12-godišnju djevojčicu koja sa oduševljenjem kuje plan ubojstva sa svojim starijim kolegicama). Nije uopće čudno da su neki kritičari nakon filma proglasili Siegela ženomrscem, bez obzira što glavni muški lik nije također prikazan u baš najboljem svjetlu. Bez obzira na razne epitete, Don Siegel je majstor svog zanata.

Koristeći se uslugama snimatelja Brucea Surteesa, redatelj stvara pomalo nadrealni i bajkoviti ugođaj, komponirajući u film elemente djela Tennesseeja Williamsa, Wiliama Faulknera i Edgara Allana Poea, potpomognut atmosferičnom glazbom Laloa Schifrina. Također, redatelj je uvelike riskirao sa nekoliko scena kakve teško prolaze i u današnjim filmovima poput one u kojoj se Martha prisjeća svoje incestuozne veze sa bratom (dio koji je obično izbrisan kod TV-prikazivanja) ili sekvence sna u kojoj Martha upućuje lezbijski poljubac kolegici Edwini. Poprilično radikalno za početak sedamdesetih, zar ne?

Siegel vizualno vjerno opisuje jednu povijesnu epohu, ali prikazuje i malo drukčije lice razdoblja sukoba izmedu Sjevera i Juga. Ovo nije priča o časti, ljubavi i požrtvovnosti kakve obično serviraju filmovi slične tematike (Zameo ih vjetar, na primjer), nego psihološka studija prožeta freudovskim motivima i elementima filmova strave koji proizlaze iz bizarnih postupaka likova. Od odličnog glumačkog ansambla, osim standardno fenomenalnog Eastwooda, najviše se ističe Geraldine Page (Sweet Bird od Youth) u hrabroj i kompleksnoj ulozi sredovječne učiteljice koja zapravo upravlja sudbinom glavnog junaka i utječe na postupke ostatka ženske družine.

Zanimljiva je i uloga Mae Mercer, kao crne sluškinje Hallie, koja u početku simpatizira McBurneya (jer se on u ratu bori za ukidanje ropstva), ali zadržava određenu dozu sumnje prema njemu te se odupire njegovim zavodničkim naporima. Na kraju, poput ostalih junakinja, iskazuje prema njemu samo mržnju i prezir.

Opčinjen je baziran na romanu Thomasa Cullinana, a scenarij je prošao bezbroj promjena i revizija zbog redateljevog nezadovoljstva s njime (zbog toga su scenaristi Albert Maltz i Irene Kamp bili potpisani pseudonimima). Siegel je za vrijeme snimanja imao velikih problema sa producentima Universala koji nisu mogli probaviti činjenicu da će glavnom junaku doći glave skupina neurotičnih žena. Niti publika koja je očekivala standardnu akcijsku pucačinu nije bila pretjerano oduševljena Eastwoodom u drukčijem ruhu pa je film u Americi prošao gotovo nezapaženo. Ali, u liberalnijoj Europi je polučio veliko zanimanje i gledanost. lzgleda da Amerikanci nemaju previše sluha za malo drukčije interpretiranje "američkih" tema i pomaknuti pristup pričama iz njihove povijesti, ali Opčinjen je ipak tijekom godina stekao status polu-kulta i epitet najneobičnije Eastwood-Siegel suradnje. Nakon manje od godine dana, u kinima se pojavio jedan drugi zajednički projekt dvojice filmskih majstora, zvan PrIjavi Harry koji je za razliku od prethodnog uratka, postao veliki hit te započeo novu eru akcijskih filmova. Ipak, Siegel se opet našao pod udarom javnosti i kritičara, ovaj put okrivljavan da je zadrti desničar i fašist. Ali, to je već neka druga priča.