Piše: Tomislav Hrastovčak

Ljudska vrsta je vrlo pesimistična kada krene u predviđanje vlastite budućnosti, što je vrlo očito iz celuloidnih uradaka tijekom cijele filmske povijesti. Tako su nam razni filmaši ispisali svakojake scenarije naše crne sudbine: automatizirana, antiutopijska totalitarna društva (Metropolis), postapokaliptične anarhije (Pobješnjeli Max serijal, Poštar), diskriminacije na genetskoj razini (Gattaca), čovječanstvo poraženo od strane mašina (Terminator, Matrix), ljudi pod vladavinom vanzemaljaca (Grad tame), sumorni depresivni život u prenapućenim megapolisima (Istrebljivač; iako ovoga već ima i u stvarnosti), razne policijske države (Specijalni izvještaj), obrnuta evolucijska kretanja (Planet majmuna)...

Očito, kad se ne radi o lepršavim Ratovima zvijezda i saharinskim Zvjezdanim stazama piše nam se vrlo loše! Normalno, mračni trendovi u SF-u nisu od jučer, a jedan britanski, poluzaboravljeni klasik zvan Things to Come iz daleke 1936. nije odstupao daleko od njih (makar je završna trećina filma u optimističnom, katarzičnom tonu). Ali krenimo redom. Film počinje 1940. u gradu Everytown (doslovno, Svakigrad) uoči početka Velikog Rata koji je je neminovan usprkos naporima raznih pacifista i intelektualaca poput protagonista Johna Cabala (Raymond Massey). Rat traje gotovo tri desetljeća, da bi nakon njega Zemlja bila jedno veliko smetljište kojeg nastanjuju barbarske zajednice. U godini 1970. Everytown je u ruševinama, a ostatkom stanovništva vlada karizmatični "Boss" (Ralph Richardson) koji u slobodno vrijeme puca po zombijima nastalim uslijed epidemije tajanstvene bolesti. Ali tome je uskoro kraj, jer u grad dolazi ostarjeli Cabal s eskadrilom letjelica i najavljuje skorašnji bolji svijet koji će se uskoro uzdignuti naporima raznih znanstvenika i ostalih navudrenih ljudi.

Boss mu se naravno opire te u naporima da spriječi Cabalove planove, pogiba. I tada imamo efektivni montažni prikaz uspona civilizacije i tehnološkog napretka i onda... nalazimo se gotovo stoljeće od početka filma, točnije u Godini Gospodnjoj 2036. Everytown je veliki ponosni grad, sav u bijelom, automatiziran i ultra-tehnološki razvijen. Svi žive lijepo i sretno, a Cabalov praunuk (kojeg opet glumi Massey) je na čelu projekta prvog čovjekovog puta na Mjesec. Ipak, nekima to ne odgovara, pogotovo stanovitom Theotocopulosu (Cedric Hardwicke), koji zagovara usporavanje tehnolštkog napretka i povratak starim načinima života, ali znanost na kraju pobjeđuje. Cabalova kći (Pearl Argyle) je zajedno sa svojim životnim suputnikom ispaljena iz topa prema Mjesecu (kako verneovski!), a ponosni otac pogledom prema zvijezdama zaključuje film visokoumnim monologom. Film je rađen u režiji Williama Camerona Menziesa (kasnije zaslužan za kultne Osvajače s Marsa) i produkciji spektaklima sklonog Alexandera Korde, a budžet je premašivao tadašnje pojmove skupog filma. Za predložak je poslužio roman slavnog H.G. Wellsa koji je također surađivao na scenariju. U vrijeme prikazivanja film se baš i nije proslavio, a publika je znala ismijavati postavku da će u roku četiri godine doći do velikog rata koji će razrušiti svjetske glavne gradove.

Ali, Drugi svjetski rat je čak uranio godinu dana, što filmu daje svojevrsnu proročansku vrijednost, a scene razrušenog Everytowna zastrašujuće nalikuju snimkama razrušenog Londona nakon nacističkih bombardiranja. Wells se malo zeznuo što se tiče slijetanja na Mjesec, ali hej, oni u filmu su imali kočnicu u obliku tridesetogodišnjeg rata. Na svu sreću, Drugi svjetski rat nije trajao tako dugo kao u Things to Come, ali zanimljivo je da stavovi protivnika tehnološkog napretka u filmu uvelike nalikuju onima kakve su šezdesetih imala "djeca cvijeća". Kao što je bio običaj u SF literaturi tridesetih, znanost je u filmu veličana do nebeskih granica i svi likovi koji su protiv nje prikazani su kao negativci sa zadrtim idejama koje im naravno, ne uspijevaju. Pa smo tijekom filma svjedoci uzvišenim izjavama o ljudskoj težnji ka probijanju granica i neustrašivom duhu čovjeka... bla, bla, bla.

Da je Things to Come sniman u današnje vrijeme, zagovornici tehnologije bi sigurno bili prikazani kao "bad guys", Everytown bi bio totalitarna državica koju treba srušiti, a nakon toga bi pozitivci organizirali grupni povratak prirodi. I sad neka netko kaže da filmovi nisu odraz vremena u kojem nastaju. Ono što je najimpresivnije u cijelom djelu su zapanjujući setovi i specijalni efekti od kojih se neki dobro drže i u današnje vrijeme. Everytown budućnosti vizionarsko je remek-djelo scenografije i produkcijskog dizajna sa svim svojim vrtovima, skulpturama, divovskim monitorima i futurističkim liftovima.

Kroz cijeli film SF fanovi imaju razloga za zadovoljstvo jer sav vizualni inventar je tu: postapokaliptične ruševine, uvrnuto dizajnirane letjelice, skafanderi (sa smiješno velikim kacigama), megapolisi, te ljudi budućnosti odjeveni kao stari Rimljani (retro-dizajn očito nikad nije izašao iz mode). Zamjerke se mogu uputiti nekoherentnosti priče s obzirom da je film kronološki grubo podijeljen na tri dijela, a glavni likovi u klasičnom smislu ne postoje (makar pojedini glumci tumače različite uloge). Tako dobivamo nešto kao kvazi-povijesni pregled pada i uspona ljudskog roda što je svojevremeno bilo vrlo inovativno. Zbog toga cijeli film djeluje pomalo hladno i umjetno, slično kao i kasnija 2001: Odiseja u svemiru (koja je neka dizajnerska rješenja očito crpila odavde). Kako bilo da bilo, ovaj zaboravljeni dragulj vrijedan je pronalaženja i gledanja, ako zbog ničeg drugog onda zbog vizualnih atrakcija u crno-bijeloj tehnici i nekoliko proročanskih "pogodaka". Ali, treba imati na umu kad je film snimljen. Nakon svih terminatora, aliena i matrixovština, malo je vjerojatno da će zaključci ovog djela dobiti odobravanje današnje cinične publike.