Bilo da je riječ o mjesec dana ili na neodređeno vrijeme, odgode izlazaka ovogodišnjih velikih naslova prerastaju iz najava u činjenično stanje. Naime, nakon prošlo sedmične najave da će najnoviji James Bond naslov, No Time to Die, svoju premijeru doživjeti jeseni ove godine, a ne u proljeće, niz saopćenja sa sličnim sadržajem se zaredao od strane velikih studija.
Disneyjev igrani remake Mulan neće stići u kino-dvorane koncem marta kako je bilo najavljeno, dok je novi datum izlaska filma zadan u podosta širokom vremenskom periodu od „nekada u 2020“. Dugo očekivani nastavak hit-horora, A Quiet Place: Part 2 će, kako stvari stoje, biti u kategoriji dugo očekivanog neko duže vrijeme, pošto je režiser filma, John Krasinski, najavio da će izlazak filma biti odgođen „na neodređeno“. Producenti The New Mutants su ništa manje pesimistički nastrojeni, najavivši da će film biti odgođen (ove najave su usko vezane uz film Josha Boonea), također na neodređeno vrijeme.
Uzrok odgoda bi trebao biti očit – nacionalne zdravstvene ustanove su počele preporučivati izbjegavanje boravljenja u zatvorenim prostorima većim brojevima osoba, kako bi se smanjila brzina širenja zaraze, koja je postala glavna tema vijesti, političkih i ostalih zbivanja. Ipak, za filmsku industriju najavljene odgode imaju i dodatan problem, a to su vremenski rasporedi, odnosno ciklusi izlazaka filmova, njihovog igranja u kino-dvoranama i napuštanja istih. Naime, filmovi koji su bili zakazani za izlazak u proljeće, u jesen će se naći u većoj konkurenciji, pošto će se morati nadmetati sa naslovima koji su već bili zakazani za igranje u kasnom dijelu godine, što će dovesti do prilika u kojima će se publika jednog naslova rasuti, jer na ponudi imaju više filmova koji su im zanimljivi.
Dalje, prvi dio ciklusa, samo stvaranje filmova, također bi moglo biti odgođeno i do godinu dana, pošto film smješten vremenski u ljeto se ne može uvjerljivo snimati krajem jeseni. Tu je i finansijski vid projekta. Posljedice burzovnog pada 9. marta se lako mogu odraziti izravno na filmsku industriju. Suprotno od raširenog mišljenja, veliki studiji ne plaćaju snimanje filmova iz vlastitog džepa, već putem suradnje sa ulagačima koji osiguravaju osnovni kapital za troškove filma. Ti ulagači su najčešće pridružnice velikih trustova ili konglomerata, koji će u slučaju finansijskih nevolja biti manje spremni ulagati u filmove koji možda neće povratiti ulog, a kamoli ostvariti zaradu.
