Piše: Nisad Selimović

Žalosno je kad vas glumac u kojeg duboko vjerujete da ne može imati loše uloge, razočara. Pogotovo ako je to živući velikan Hollywooda, kao što je Robert De Niro. Prije nekoliko godina pojavio se filmu sa još jednim hodajućim klasikom svjetskog glumišta, Al Pacinom, u odvratno glupom trileru Pravedno ubojstvo (Righteous Kill). Iskreno, poželio sam da više nikad ne surađuju sem ako iza kamere nije Michael Mann. I nisu. Ali, De Niro je nastavio plesati po tankoj žici upitnih produkcija, te se oprobao u ulozi investicijskog magnata, u filmu Bezgranično (Limitless), sumnjivo talentovanog reditelja Neila Burgera. Ovaj filmaš iza sebe ima četiri igrana filma, od kojih nijedan nije postao zvučno ime niti je postigao uspjeh u kino dvoranama, što je samo po sebi sumnjiva situacija. Ali, De Niro je ostao dosljedan sebi i prihvatio je ulogu. Iako to nije pomoglo filmu da bude niti smisleniji niti inteligentniji.

Bezgranično; reditelj: Neil Burger; uloge: Bradley Cooper, Abbie Cornish, Robert De Niro; 2011.

IMDb rejting: 7.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 70%

Bezgranično je, naime, priča o gubitniku, piscu koji ne uspijeva da završi svoj prvi roman, iako ima već potpisan ugovor za njega. Izgleda kao klošar i ponaša se kao isti, čak ga i djevojka ostavi. Onda, samo nekoliko dana poslije, putevi mu se spoje sa bivšim šurjakom, koji mu pokloni čudesnu pilulu koja tjera mozak da radi kadencom Andyja Schlecka. Da “proba”. Naravno, ovaj uz malo nećkanja ipak prihvati ponuđeno i gle čuda – mozak zaista počne raditi kao dobro podmazan stroj. Kao u onim trenucima tik prije utonuća u san, kada iskusite šta vaš mozak zaista može. U slučaju našeg pisca, to je već u domenu naučne fantastike, jer on uči jezike tokom popodneva a ulaže na Wall Streetu za večeru. Ubrzo, postaje vrlo bogat i cijenjen u društvu, a (kao da mu je to uopšte potrebno), otvaraju mu se vrata i kod velikih, najvećih igrača (tu se zavjesa diže za gdina De Nira). Kroz nevjerovatne obrate i suludo brzi tempo, glavni lik će se suočiti sa bolešću, bivšim ženama, markantnim Istočnoeuropljanima i smrću, ali na kraju će postati i kandidat za gradonačelnika.

Besmisleno? Da. Glupo? Oh, da. Cijela premisa iza ovog filma nije blesava. Imati tabletu koja će otključati sve potencijale vašeg mozga – bilo bi to zaista sjajno. S druge strane, cijela realizacija ovog filma je itekako blesava. Promjene koje doživljava glavni lik se odvijaju u fragmentima, i djelićima kadra a ne scene ili ne daj Bože cijelog dijela filma. Njegove epizode genijalnosti i hedonizma s druge strane, dobijaju ogroman prostor i time čitava ideja gubi na legimitetu. Specifične ideje reditelja kao što je lizanje krvi mrtvog kriminalca kako bi u sebe unio djelotvorne tvari iz medikamenta koji je ovaj si ubrizgao intravenozno... To zaista, ni u kom pogledu, ne može biti dijelom jednog ozbiljnog filma. Što se tiče glumca s početka priče, on jeste uvjerljiv, ali je u pogrešnom filmu, što je već stvar izbora. Njegov kvalitativni uticaj na ovaj film se kvantitativno gubi u želji reditelja da bude američki Guy Ritchie.

Bradley Cooper, koji tumači glavnu ulogu, je dosljedan istoj. Kako prolazi kroz goleme životne promjene, i njegov lik se dijemetralno mijenja, što se vrlo jasno vidi na platnu i što on vješto sprovodi u djelo. Čak ga je i donekle mučno gledati kada dočarava svu prepotentnost jedne osobe koja je preko noći pokupila svu pamet svijeta… Ali vrlo dobro sprovodi u djelo mahnite zamisli svog reditelja, koji je od jedne bezgranično plodne ideje (predložak je bila knjiga "The Dark Fields" od Alana Glynna) uspio napraviti tek bezgranično glup film.