Piše: Elvis Ljajić
Machete je film Roberta Rodrigueza snimljen 2010. godine. Radnja filma nije nova: to je priča o bivšem meksičkom policajcu, koji kao potpuni anonimac živi u SAD-u. Život mu je uništio jedan veliki narko diler i krijumčar ljudi. Igrom slučaja, taj bivši meksički policajac biva optužen za zločin koji nije počinio, a koji ga opet uključuje u jednu prljavu političku igru. Progone ga i policija SAD-a i mafija. On se bori protiv svih i pobjeđuje, usput sevdišući sa svakom lijepom ženom koja uđe u kadar. U posljednjoj sceni, Machete odlazi u zalazak sunca na svom motoru, zajedno sa agenticom za sprječavanje ilegalnog useljenja.
Na prvi pogled, radi se o klasičnom američkom akcionom filmu. Međutim, lagani odmak kojem Rodriguez pribjegava, ne dozvoljavajući nam da sve to ozbiljno shvatimo je fantastičan, naročito jer je toliko suptilan da ga dobar dio publike naviknut na svakojaka pretjerivanja, i ne primjećuje. A jedna od prešutnih normi akcionih filmova je pretjerivanje. Ali, kada se takva pretjerivanja još malo pretjeraju, a sve s ciljem da se prikaže njihov besmisao (za one koji shvate poentu – super; oni koji ne shvate, barem će uživati u još jednoj akciji), dobijemo Machetu. Ovo nabrojano dovodi do zaključka kako ovaj film ima ironijski odmak od žanra čije norme (navodno) poštuje.
Film je nastao iz trailera (koji je dio Grindhousa, filmskog ostvarenja kojeg je Rodriguez uradio zajedno sa Tarantinom), za tada nepostojeći film Machete, što je vjerovatno jedinstven slučaj u historiji filma. Neki od likova koji se u tom traileru pojavljuju, glume i u filmu koji je tri godine kasnije završen – na primjer, glavna uloga Machtetea, Danny Trejo. Rodriguez ovaj film radi po uzoru na filmove B produkcije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Išao je toliko daleko da je uvodne napise radio u 2D tehnici, koji su inspirisani napisima iz TV reklama iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te filmovima Dobar, loš, zao i Za šaku dolara.
Film obiluje nasiljem, i to nasilnim scenama koji preuveličavaju već preuveličano. Vjerovatno najupečatljivija scena nasilja u filmu je scena Machetinog bijega iz bolnice u kojoj on ubija prigonitelja, raspara mu stomak i izvuče crijeva i držeći se za njih skoči kroz prozor te proleti kroz prozor na spratu ispod. Ono na šta Rodriguez računa, čime se igra (i pomalo šprda) je seks, odnosno golotinja. U prvoj sceni Machete gubi partnera spašavajući navodno otetu djevojku, koju iz jedne sobe iznosi golu. Ona iskoristi njegovu nepažnju i rani ga, a svog šefa pozove mobitelom koji je krila u vagini. Naravno, tu su i scene seksa sa April i June (majkom i kćerkom), te sa Sartanom.
Osim što parodira ono što publika očekuje od akcionih filmova, Rodriguez kroz film propituje jedan odnos, koji je trenutno veoma aktuelan u gotovo svim zemljama svijeta – odnos domicilnog stanovništva prema imigrantima, prikazujući dvostruke aršine i izrabljivanje imigranata krajnje magnifikovano. Ovaj segment filma je na neke djelovao toliko zastrašujuće, da je Teksašanin Alex Jones (radio voditelj, glumac, fimadžija desnog političkog opredjeljenja, konzervativac) ovaj film najavio kao okidač koji će u SAD-u pokrenuti međurasne sukobe, koji će gotovo nedvojbeno dovesti do rata. Do rata, naravno, nije došlo, a ako se međurasni sukobi i pojave, to zasigurno neće biti zbog Machete.
Ovim filmom Rodriguez je želio da otvori novo poglavlje u produkciji B akcionih američkih filmova – želio je da stvori prvog pravog latinoameričkog heroja. Zato Machete gotovo i ne govori, a kad progovori, izgovara replike od kojih je svaka na pragu da bude kultna (najbliža tome je Machete don`t text). Zato izgleda tako da mu među živima nema dvojnika (karakteristično lice, tetovaže). I zato ima tu auru kojoj žene ne mogu da odole. Iskustva stečena u pravljenju Desperada, Once Upon A Time in Mexico, From Dusk Till Dawn, Sin City, Grindhouse (Planet Terror) Rodriguez mudro koristi u Macheti. Osim `manipulisanja` golotinjom i gledalačevom `žeđu za krvlju`, on se vješto koristi stripom kao načinom pripovijedanja. Postmodernističko igranje sa retro autima, uličnim trkama, motorima i odlaskom u zalazak sunca sa prelijepom ženom, igranje sa imenima pojedinih karaktera (She koje se čita kao Che, a tako se zove mlada revolucionarka) ovom filmu daje dodatnu dimenziju, povezujući ga sa cijelom lepezom filmova sa sličnom tematikom, uključujući u film historiju, sociologiju.
Ovaj film, po riječima reditelja, nije pravljen da osvaja nagrade i obara rekorde. Sasvim je očigledno da neće ni na box office-ima ostvariti neku preveliku zaradu. Međutim, vjerujem da ovakavi filmovi predstavljaju budućnost žanra koji parodiraju.
Objavljeno na portalu kritika.ba
