Piše: Luka Vlaho

„Bob: Problem leži ovdje, unutar naše zajednice!

Clint: Zajednice? Koje zajednice? Ti još uvijek misliš da živimo u srednjem vijeku? Ko god napusti ovaj grad može za manje od deset sati biti u drugom gradu. Ja mogu sad otići i biti sutra u Africi. I kakvu god da imam bolest, ona ide sa mnom. Razmisli, stoga, kad govoriš o zajednicama. Svi živimo u jednoj velikoj zajednici.“

Panic in the Streets igrani je film iz 1950. godine američkog redatelja Elia Kazana, čiji scenarij potpisuje Richard Murphy, po adaptaciji originalnog predloška Edne i Edwarda Anhalta, a za koju je zaslužan Daniel Fuchs. Nastao je u produkciji holivudskog studija 20th Century Fox. Radnja je smještena u američkom lučkom gradu New Orleansu sredinom 20. stoljeća i tiče se pojave plućne kuge (jednog, ništa manje opasnog oblika crne kuge) koju u grad donese imigrant iz Armenije imena Kochak (Lewis Charles). Nakon što Kochaka pronađu mrtvog u luci i otkriju da nosi smrtnosnu bolest, zapovjednik Clinton Reed (Richard Widmark) iz američke zdravstvene službe i policijski kapetan Tom Warren (Paul Douglas) zaduženi su da u roku od 48 sati pronađu Kochakovog ubojicu prije nego što dalje proširi bolest.

Panika na ulicma; režija: Elia Kazan; uloge: Lewis Charles, Richard Widmark, Paul Douglas, Dan Riss, Barbara Bel Geddes; 1950.

IMDb rejting: 7.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 96%

Današnjem gledatelju, posebno nakon pandemije prouzrokovane COVID-19 virusom, ovaj film može biti vrlo aktualan, ali istovremeno udaljen i zastario. Razlog toj kontradikciji ne krije se u formi filma i načinu na koji je snimljen, nego u razlikama između protoka i dostupnosti informacija tada i sad. U filmu se pojavljuje svega jedan novinar, Neff (Dan Riss), koji je dovoljno siguran u svoju sumnju da se nešto dešava te stalno oblijeće oko Reeda i Warrena ne bi li mu oni dali materijala za priču. Ipak, Reed je čvrst u svojoj odluci da ne širi informaciju o plućnoj kugi kako bi spriječio nagli bijeg ljudi iz grada, a samim time i potencijalno širenje bolesti po čitavoj državi i svijetu. Naravno, to se kosi sa svim zakonima koji daju novinarima za pravo da doznaju istinu, te informiraju narod, umjesto da ga lažu i drže u zabludi, a nakon intervencije gradonačelnika Warrena (H. Waller Fowler Jr.), Reed je primoran pustiti Neffa da objavi vijest o bolesti.

Film tako otvara zanimljivo etičko pitanje o informiranju šire javnosti o određenom problemu kako bi se on riješio. U ovom slučaju, to znači lagati i držati narod u zabludi dok se u njihovom dvorištu šeće kuga. Danas, kada smo prezasićeni informacijama i kada postoji veliki broj kanala preko kojih se određena informacija može plasirati, takva se odluka čini nemogućom. Informacije putuju tako brzo da bi ljudi na drugom kraju svijeta odmah znali za pojavu kuge u New Orleansu, a kamoli stanovnici tog grada. Svjedoci smo kakva se panika diže na dnevnoj bazi zbog ogromne količine informacija kojima smo bombardirani. Imali smo se priliku uvjeriti u Clintove strahove kada su stanovnici sjevera Italije masovno bježali na jug zbog dolaska COVID-19 virusa u njihovu zemlju. Današnji gledatelji bi se stoga mogli čuditi kako jedan jedini novinar predstavlja tako veliki problem glavnim junacima filma. No, Clint je svjestan koliku moć imaju mediji i kakav utjecaj može imati samo jedna takva informacija. Zbog toga ne možemo kriviti Clinta jer oba rješenja nose svoje mane i probleme. Riječ je o vanrednom stanju, a u takvim uvjetima nema točnih odgovora, nego se donose odluke koje se smatraju najpogodnijima.

Priča nije bez razloga smještena u New Orleans, koji je oduvijek slovio za grad s najviše zaraznih bolesti u američkoj povijesti, što zbog velikog broja brodova koji dospijevaju u luku, što zbog blizine močvare koja je dom velikom broju komaraca. Kazan se odlučuje snimati na stvarnim lokacijama i koristiti naturščike za sporedne uloge, što je bila neobična odluka za studijsku produkciju tog vremena. No, Kazanova odluka da smjesti svoju kameru na prljave i zavučene kvartove, luke i ulice New Orleansa po kojima Reed i Warren tragaju za ubojicom (kugom), sjajno nas pozicionira u mjesto gdje takva bolest može dospjeti. Vjerovatno je gledatelju iz 50-ih ta odluka pomogla da bolje razumije problem širenja bolesti i poveže ga sa svojom stvarnosti, kako ne bi mislio da je to samo dio svijeta kojeg su kreirali redatelj i scenarist. No, današnji gledatelj ne bi trebao imati takvih problema, budući da na svoj koži može osjetiti posljedice epidemije, odnosno, pandemije.

Ono što ovaj film i danas čini neizmjerno aktualnim upravo je svijest da je naš svijet postao jako malen. Virusna bolest može se u kratkom vremenu proširiti s jednog dijela svijeta na drugi (zanimljivo bi bilo postaviti pitanje tko putuje brže, virus ili informacije). Clint je toga bio svjestan prije više od 70 godina, kada je globalizacija tek uzimala svoj zamah. Danas je to posebno izraženo, a samo dva mjeseca ranije, imali smo priliku vidjeti da u jednom danu virus može doći iz Kine u Italiju, a zatim se proširiti i po ostatku Europe i svijeta. Dakle, iako je radnja ovog filma smještena u New Orleans, ona je istovremeno globalna, jer njihov problem može vrlo lako postati problem čitavog svijeta. Panic in the Streets nam govori ono što smo tek nedavno spoznali – mi ovisimo jedni o drugima mnogo više nego što mislimo.

Panic in the Streets snimljen je po konvencijama tadašnjeg Hollywooda, koristeći statičnu kameru upotpunjenu pokretima kao što su švenkovi i farovi, sa izraženom dubinom unutar kadra i preciznim kompozicijama. Ono što, pak, izdvaja ovaj film od prosječnih holivudskih produkcija tog vremena upravo su dugački kadrovi u kojima pratimo precizan glumački mizanscen i igru u planovima, nešto što će postati Kazanov prepoznatljiv stil u zrelijoj fazi karijere. Smještajući likove u okvire dugačkih kadrova, Kazan istovremeno naglašava distancu koju su primorani međusobno držati kao i dodire kod likova koji nisu upućeni u postojanje kuge. Također, glavne likove karakterizira psihološka slojevitost, koja daje Kazanu i glumcima dosta prostora za kretanje u teritoriju psihološkog realizma.

Widmark je tako ostvario jednu od boljih uloga svoje karijere, izgradivši lik vrlo odlučnog i neustrašivog Clinta koji svoju ranjivost i nježnost čuva za svoju suprugu Nancy (Barbara Bel Geddes) i njihovog sina Tommya (Tommy Retting). Paul Douglas se pokazao kao fenomenalan kasting za ulogu strogog i ogorčenog, ali istovremeno mirnog i razumnog šefa policije koji duboko u sebi nosi tugu za preminulom suprugom. Tu je i Jack Palance u ulozi Kochakovog ubojice Blackieja, koji onako simpatičan i naizgled pitom, utjeruje strah u kosti i preko ekrana. Nije slučajno ostvario prvu veću ulogu u bogatoj karijeri upravo s Kazanom, osobom koja je inspirirala velikane poput Robert de Nira, Dustin Hoffmana i Martin Scorsesea.

Dakle, iako je u svakom smislu riječ o realizmu, Kazan se ne libi koristiti snažan kontrast svjetla i tame kako bi istaknuo noir elemente ovog filma. Na stvarnim ulicama i kvartovima New Orleansa, Kazan pronalazi tamu koja predstavlja utočište za glavnog neprijatelja, nevidljivu kugu. Panic in the Streets se tako ističe od ostalih noir filmova jer neprijatelj ubojica nije samo čovjek, nego je i mnogo apstraktniji (kao i COVID-19 koji je nevidljivi uzrok naših strahova, panika i neizvjesnosti). Naslov ovog filma stoga može krivo navesti gledatelja na pomisao da ga čekaju scene u kojima ljudi u panici trče po ulicama kako bi pobjegli od virusa. Paniku nikad ne vidimo u tom smilsu, ona se krije u Kazanovim tamnim plohama u kadrovima, zajedno s kugom. U svakom trenutku ona može izaći iz tame ulica New Orleansa i prekriti čitav svijet.