Pawel Pawlikowski: Poljska, Engleska i nazad

Pawel Pawlikowski: Poljska, Engleska i nazad

Piše: Nino Romić

Životni put je Pawela Pawlikowskog odveo od njegove matične Poljske u njegovom djetinjstvu do obala Velike Britanije, gdje će ovladati umjećem koje će ga, u kreativnom smislu, vratiti u velike ravnice uz Baltičko more. Početak tog putovanja je blisko povezan sa valom reakcionizma u istočnoj Evropi nakon dešavanja Praškog proljeća, koji će dovesti do odlaska oca tada jedaneastogodišnjeg Pawlikowskog na Zapad. Nekoliko godina kasnije, Poljsku će napustiti i sâm Pawlikowski, u pratnji svoje majke, tražeći sreću u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. U konačnici, Pawlikowski će se skrasiti u Britaniji, u kojoj je poljska iseljenička zajednica postojala od Drugog svjetskog rata. Premda je na Oxfordu stekao obrazovanje iz filozofije i književnosti, film kao medij izražavanja će privući njegovu pažnju, te ga dovesti do praga BBC-ja desetak godina po njegovom dolasku u Englesku. Nakon nekoliko godina rada na dokumentarnim filmovima, Pawlikowski se počinje zanimati za igrane filmove. Radnje njegovih ranih naslova su smješteni u Engleskoj, Rusiji i Francuskoj. S druge strane, njegova kasnija djela će biti smještena u Poljskoj, vremenski bliža dobu kada ju je napustio.

Ti kasniji projekti se mogu promatrati i iz kuta autorovog istraživanja vlastitog porijekla i identiteta. Sin pobožne katolikinje i oca ateista jevrejskog porijekla, Pawlikowski će o svojim korijenima doznati relativno kasno u svojim formativnim godinama, u tom trenutku već posjedujući vlastit, uvriježen pogled o sebi kao Poljaku i katoliku. Mada ne suštinski biografski ili autobiografski filmovi, njegova dva najpoznatija i najnagrađivanija naslova se svojom tematikom i emocionalnom rezonancom uveliko oslanjaju na zbivanja iz njegovog života kako bi gledateljima predstavili ubjedljivu filmsku stvarnost.

Pawlikowski i 'Ida'

Dobitnik Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, Ida je prikaz slojevitog međuodnosa između identiteta pojedinca i društvenih struktura u Poljskoj. Naslovni lik, Ida, je ratno siroče, zbrinuto i odraslo u okrilju Crkve kojoj se želi dalje posvetiti kao redovnica. No, prije polaganja zavjeta, Ida odlazi kod njene jedine žive srodnice – tetke Wande (Agata Kulesza). Od nje saznaje da je rođenjem Jevrejka, a da su njeni roditelji nestali u ratu. Ova spoznaja izaziva krizu u Idi (Agata Trzebuchowska), ali istovremeno je i podstiče da pronađe svoje roditelje i osigura im dostojan ukop. Zajedno, Ida i Wanda kreću na putovanje u potrazi za posljednjim počivalištem Idinih roditelja, ali u toj potrazi nailaze na postojan zid šutnje i poricanja od strane mještana malenog mjesta. Ovim, film i Pawlikowski skreću pažnju na opstajanju antisemitizma u Poljskoj nakon Drugog svjetskog rata, odnosno društvene stvarnosti koja će imati nemalu ulogu u odlasku njegovog oca iz Poljske, a potom i njegovog vlastitog odlaska iz rodne zemlje. Pawlikowski je saznao istinu o smrti svoje bake u Aušvicu od oca, što je gotovo sigurno stvorilo emocionalnu podlogu za scenu u kojoj Ida od Wande saznaje sudbinu svoje majke i oca.

Hvatanje u koštac sa duhovima tada još nedavne prošlosti je predstavljeno u sukobima između dvije žene te njihovim suštinskim razlikama. Kao režiser i scenarist, Pawlikowski ne insistira previše na predstavljanju likova kroz dijalog, već ostavlja dvjema glavnim glumicama da svojim izvedbama prenesu likove sa stranica scenarija na platno. Ida je krotka, skromna i čedna – sve što bi pobožni roditelji poželjeli za svoju kćer –  dok je Wanda raskalašena, sklona piću i putenim strastima. Ida je oličenje snažne vjere u boga i crkvu, dok je ateistkinja Wanda, nekadašnja partijska tužiteljica, oličenje postmodernog cinizma. Ipak, tačka koja spaja dvije žene jeste usamljenost. Obje žive u veoma hladno prikazanom svijetu. Ida živi životom samoodricanja i pokornosti, a Wanda sivilo svojeg života ublažuje alkoholom. Njen svijet naročito izgleda hladno i prazno, barem do Idinog dolaska na njen prag.

Ida je gledateljima predstavljena u crno-bijelome, što je uvijek hrabra odluka što se tiče fotografije u modernom filmu i ukusima šire publike. Odluka – koju će Pawlikowski donijeti još jednom – ipak pridonosi naslovu funkcionalno, tonom koji prenosi hladnoću i šutljivost koju Ida i Wanda susreću tražeći grob svojih srodnika. U Idinom slučaju, odsustvo boje na platnu također predstavlja i njenu odsječenost od svoje prošlosti i nepoznanice vezane uz njeno rođenje i najranije dane. Ida privodi priču naslovnog lika, prateći je niz prašnjavi seoski put dok mrak polako pada. Simbolika je jasna, ali Ida svejedno kroči naprijed. Završna scena je prilično agnostična, ironično, po pitanju obnavljanja njene vjere i mjesta prema kojem se zaputila. Na gledateljima je donijeti konačnu odluku šta slijedi dalje, što je daleko manje turoban oproštaj od onog koji ćemo vidjeti u Hladnom ratu, pet godina kasnije.

Pawlikowski u hladnom ratu, Zimna wojna

Sljedeće dugometražno ostvarenje Pawlikowskoga bit će Zimna wojna – Hladni rat, naslov smješten u vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Radnja započinje 1949., s osnivanjem kulturnog instituta u unutrašnjosti Poljske, čiji je cilj kulturno uzdizanje lokalnog stanovništva te širenje partijskih poruka i svih vrijednosti sadržanih u istima. Među članovima društva su Wiktor (Tomasz Kot), vođa muzičke sekcije i Zula (Joanna Kulig), mlada pjevačica i plesačica sa zatvorskom kaznom u svojoj prošlosti.

Zreliji muškarac, mlađa žena i par varnica su dovoljni za ljubavnu priču, ali ta priča će biti ispričana u ozračju nepovjerenja i straha od prokazivanja od strane drugih zbog uvjerenja, ili samo glasina o uvjerenjima koja se ne slažu sa slovom i riječju Partije. Oni odlučuju prebjeći na Zapad, što Hladni rat kao film ponovo spaja djelo Pawlikowskog sa iskustvom u stvarnom životu.

Wiktor i Zula su, naravno izmišljeni likovi, ali nije teško vidjeti vezu između njihovog bijega iz Poljske sa zbivanjima iz djetinjstva Pawela Pawlikowskoga. Nakon predstave na skupu prijateljstva i međusobne podrške između Poljske i Istočne Njemačke, Wiktor bježi iz ruskog sektora u Berlinu. Nekoliko godina kasnije, u Parizu mu se pridružuje i sada udata Zula. Wiktor je također u vezi s drugom sobom, ali oboje napuštaju svoje družbenike kako bi ponovo oživjeli svoju vezu. Nažalost, čak ni pod nebom slobodnog društva na Zapadu, njihova veza ponovo puca. Nevolje i jad, izgleda, su ih slijedili preko “željezne zavjese“ u Francusku. Wiktor se vraća u Poljsku, gdje biva hitro smješten u logor za disidente i prebjege.

Ponovo, Zula ga pronalazi i pokušava ga izbaviti iz poljske inačice klasičnog ruskog gulaga. Ali, čak i nakon napuštanja logora i nakon što po treći put obnove svoju vezu, sreća ne pronalazi Zulu i Wiktora. S time se obistinjuju Zulini strahovi, koje je priznala po njihovom susretu u Parizu, objašnjavajući Wiktoru što nije pobjegla iz Berlina zajedno sa njim. Odgovor leži u dubokom religijskom tonu ispod površine Hladnog rata.

Priča Hladnog rata ima možda i više vjerskih primjesa u svojoj materiji nego Ida, no u ovom slučaju ona će biti očita samo osobama upoznatim sa crkvenim gledištima po pitanju izvornog grijeha, a koja drže da ljudska sklonost ka zlu, nesreći i jadu ne dolazi iz njihove okoline već iz njih samih. Iz tog kuta, Zula sluti da ona i Wiktor nikada neće biti zaista sretni. Mogli bi pobjeći i na sâm kraj svijeta, u neotkrivenu zemlju daleko od Poljske i Partije, samo kako bi shvatili da su svoje nevolje ponijeli sa sobom, noseći ih u svojem biću. Dalje na tom tragu, Pawlikowski kao scenarist vjerovatno nije slučajno odabrao da Zula i Wiktor budu umjetnici, povezujući ih tako sa starozavjetnom tradicijom po kojoj muzičari, pjevači i glumci svoje porijeklo vuku od Kajina, koji je umorio svojeg brata Abela. Tom navodnom povezanošću su se često objašnjavale mračne crte u naravima velikih pjesnika te slavnih slikara i kompozitora.

Sladunjavi holivudski filmovi često imaju bajkovite svršetke u kojima ljubav „pobjeđuje sve“, po čemu je proistekao i pojam holivudskog svršetka. Hladni rat nema takav svršetak, niti ga može imati, a da pri tome ne poništi unutarnji verizam naslova koji Pawlikowski gradi preko devedeset minuta trajanja filma. Shodno tome, konac filma i njegova odjavna scena su gorko turobne. No, to sasvim priliči inače mračnom tonu Hladnog rata.

Pawlikowski danas

U septembru 2019. Pawel Pawlikowski navršava šezdeset i dvije godine starosti, ali i početak četvrte decenije stvaralaštva. Prošle tri su bile obilježene putovanjem između dva glavna filmska smjera, preko geografske i kinematografske dužine i širine Evrope, od Engleske i konačno nazad do ravnica Poljske. Najavu predstojeće decenije stvaranja i ranu rođendansku proslavu, Pawlikowski će proslaviti u Sarajevu. Otvorivši 24. SFF, na uvodnoj ceremoniji jubilarnog, dvadeset i petog Sarajevo Film Festivala, Pawlikowski će primiti najveću počast i nagradu Festivala – Počasno Srce Sarajeva.

Prethodna
Mirsad Purivatra: Sarajevo Film Festival stvara novu energiju
Sljedeća
Nagrade 25. Sarajevo Film Festivala