Spectre: Povratak čovjeka koji gladi mačku

spectre1Piše: Nisad Selimović

Upozorenje na početku - ovaj osvrt sadrži spoilere i može otkriti neke detalje iz filma za koje biste možda željeli da ostanu iznenađenje kada ga budete gledali.

Još od 1963. i filma Iz Rusije sa ljubavlju, Ernst Stavro Blofeld je glavni i najveći neprijatelj Jamesa Bonda. Ian Fleming ga je opisivao kao stasitog i pojakog čovjeka sa vizijom pokoravanja cijelog svijeta, ali filmski umjetnici su to odmah na početku počeli zanemarivati, te je Blofeld često bio fizički nemoćni fanatik sa mačkom u krilu koji diriguje masom svojih podanika. Pojavljivao se Blofeld, sa licem ili ne (često je prikazivana samo njegova figura i ruka kojom gladi mačku), u nekoliko filmova i tumačila ga je plejada živopisnih glumaca, od Maxa von Sydowa do Tellya Savalasa. U filmu Spectre, posljednjem, željno iščekivanom nastavku Bond serijala, Blofeld se vratio kako bi opet pokorio svijet, ali sada na nešto moderniji način i otkrivajući tajnu koja će sirotog Jamesa natjerati na razmišljanje. Vječnog Bondovog neprijatelja ovog puta tumači Cristoph Waltz, kojeg su očito počeli maksimalno iskorištavati nakon što ga je maestralno upotrijebio Tarantino za ulogu njemačkog oficira u svojim Nemilosrdnim gadovima.

Spectre; reežija: Sam Mendes; uloge: Daniel Craig, Lea Seydoux, Christoph Waltz; 2015.

IMDb rejting: 7.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 63%

spectrePriča, ako je uopšte bitna, počinje u Mexico Cityu sa vrtoglavom scenom borbe u helikopteru (možda poželite skrenuti pogled i odmoriti oči), te se nastavlja preko Rima, Alpi i Tangera sve do marokanske pustinje i dolazi nazad u London. Britanska vlada za to vrijeme provodi reforme i ukida MI6, kako bi inaugurirali novi sistem koji će nadgledati bukvalno sve i svakoga. Bond je suspendiran još i prije toga, zbog te frke u Meksiku, a kada se i M suoči sa otkazom, ipak se odluči pomoći svom najboljem agentu. Bond za to vrijeme radi po svom i usput upoznaje dražesnu Madelleine (Lea Seydoux), kćerku nekadašnjeg neprijatelja i vrlo brzo, glavni objekat svoje žudnje. Sve to zvuči divno i uzbudljivo ali, zaista, sve je to u končnici vrlo površno i nimalo inovativno od strane Sama Mendesa, reditelja. Sa ogromnom, globalnom marketinškom kampanjom i imenom koje je najavljivalo obračun sa organizacijom protiv koje se Bond bori u više od pola svojih uloga, ovaj film je morao donijeti mnogo više tenzija i emocija nego je to slučaj. Sukob Bonda sa Blofeldom je prikazan na nivou minorne svađe sa nekim ko mu je obio automobil, a potpuni klimaks na kraju filma to samo dokazuje – kao da je Mendes ostao bez inspiracije.

Ljubav Bonda i Madelleine je u najboljem slučaju vrlo površna i nadasve plastična, a ako je uporedimo sa djevojkama iz domena Daniela Craiga – sve odreda su imale mnogo bolju hemiju na ekranu nego što je ima mlađahna Seydoux. Oni su zaljubljeni toliko da im je i Sam Smith posvetio temu iz filma, a od te ljubavi na ekranu nema ništa. A da stvar bude gora, Bond je izgled prestao zavoditi i sve one usputne djevojke, čak je zbog nje „shaken not stirred“ zamijenio sa „dirty“ Martinijem. Kuda ide ovaj svijet? Dakle, vođen ljubavlju a ne mržnjom, što je bila očita greška, Bond je spao na grane prosječnosti. I iako je to još uvijek uzbudljiv triler, sa mnogo akcijskih scena i različitih svjetskih lokacija, u njemu nema one raskoši Bondovog karaktera, one harizme zbog koje se on može uklopiti i u običan svijet, i one virtuoznosti radi koje mu svi zlikovci svijeta žele izaći na megdan. Pa i Blofeld, koji se naslađuje mučeći ga samo zbog jedne tajne iz prošlosti. Možda i nije bilo vrijeme za Blofelda, pa ni za ljubav. Jer kada je u dubinama venecijanskih kanala nestala Vesper Lynd, za Bonda je ostalo samo odabrati jednu od dvije opcije. Ili da potone s njom, ili da ne voli nikada više. A on, levat, opet se zaljubio. To već nije realno.

 

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prethodna
The Muppets: Podsjetnik na djetinjstvo
Sljedeća
Knock Knock/Bus 657: Hollywood ili propast