Piše: Abdullah Tule
Film "Tabu" se bavi idiličnom plemenskom zajednicom urođenika na Tahitiju u Južnom Pacifiku neokrznutom kontaminacijama savremenih civilizacija. Sve što im treba za život nalaze u svom neposrednom okruženju; bilo da je u pitanju hrana do koje dolaze direktnim lovom: riba i drugi morski plodovi ili da je u pitanju piće: voda, mlijeko – kokos i koza.
Film je podijeljen u dva dijela: Paradise (Raj) i Paradise Lost (Gubitak Raja). U prvom dijelu filma imamo idilične slike obilnog ribolova gdje muškarci s minimumom odjeće spretno kopljima love velike količine ribe pršteći od zadovoljstva. Zatim u drugom kadru vidimo vesele djevojke, također odjevene prikladno tropskim uslovima, kako uživaju u prirodi i njenim zvukovima, igrajući se svojim bujnim kosama, nesvjesne dubine vlastite sreće u djevičanskim dijelovima prirode. U narednom kadru muškarci se pridružuju veselim djevojkama spuštajući se sa njima niz prirodne vodene tobogane, zadirkujući ih, bezazleno flertujući s njima. Njemački režiser Friedrich Wilhelm Murnau nas u ovom dijelu filma časti slikama raja koje teško da može nadmašiti i najveća ljudska imaginacija današnjice. Prvi konflikt koji režiser uvodi u priču o Tabuu je sukob između djevojaka oko jednog momka. Dolazi do međusobnog gurkanja dvije djevojke, energičnog hrvanja u vodi, razmjene ljutitih pogleda, mokrih tijela - a što su iz muške perspektive i dalje čisti rajski prizori. Muškarac, izvor sukoba, se upliće između djevojaka, razdvaja ih, te tješi svoju izabranicu brižno sapirajući vodom njena koljena, sve dok joj tugu na licu ne zamijeni osmijeh.
U filmu vidimo njihove drvene nastambe, prelijepu tropsku floru, zdravu i veselu djecu okupanu suncem i oblikovanu morem koja pomažu u ribolovu odraslima, njegovane žene koje pripremaju svojim kćerima ukrase od morskih bisera i odlično organizovanu domorodačku zajednicu koja koristi visoko palmino drvo kao izvidnicu, a posebne šuplje morske školjke kao trube ili razglas za eventualnu uzbunu cijelog sela. Sa jednim takvim alarmirajućim zvukom telal nakon signala izviđača sa najvišeg palminog drveta uzbunjuje čitavo selo koje i staro i mlado nahrli u desetine drvenih čamaca na obali i otisne se put velikog broda koji se pojavio u njihovoj laguni.
S tom scenom režiser nas uvodi u drugi dio filma Paradise Lost (Gubitak Raja) pošto taj brod dolazi sa fermanom u kojem se traži specifična djevica iz njihovog sela kao sluškinja bogovima, a njena žrtva se ogleda u doživotnom celibatu, odnosno postaje zabranjena bilo kojem muškarcu tj. postaje tabu koji ne smije ni da se gleda niti dira. Tu nastupa duševni lom odabrane djevice Reri i njenog momka Matahija koji se ne miri lahko sa lokalnom dogmom, te planira bijeg sa djevojkom od starog ratnika Hitua koji se u filmu pojavljuje u svojstvu izvršitelja volje bogova. Njih dvoje uspijevaju u svom naumu bježeći na drugo ostrvo i time ulaze u nove životne izazove. Novo ostrvo na kojem su našli privremeno utočište je, za razliku od njihovog matičnog ostrva, uveliko kontaminirano modernom civilizacijom gdje su ljudi reducirani u svojim identitetima na ono čime zarađuju za život, a za uzvrat dobivaju određenu protuvrijednost u novcu, a što je vrlo aktuelno savremeno pitanje koje pogađa moderne ekonomske robove.
Matahi nije upoznat sa konceptom novca i u svojoj prostodušnosti ubrzo zapada u dugove, nesvjestan da piće kojim je obilno častio svoje kolege ribolovce nakon uspješnog radnog dana ima svoju precizno definisanu cijenu. Suočen sa besparicom s jedne strane i dolaskom starog ratnika Hitua na ostrvo po djevicu Reri s druge, odlučuje se na gotovo samoubilački poduhvat, a to je ronjenje za biserima u području kojim krstare ajkule i koje je također proglašeno tabu zonom nakon što su ajkule raskomadale jednog ribara. Jedne večeri Reri spašava Matahija od mača Hitua starog ratnika, koji to vješto iskorištava da je emocionalno ucijeni njenom ljubavlju prema njemu. Ona pristaje da ode s njim i povinuje se lokalnoj dogmi uz uslov da njega poštedi i ostavi u životu. Dok Matahi odlazi u opasnu ronilačku zonu, Reri se iskrada sa Hituom ostavljajući mu pisanu poruku. Iako Matahi uspijeva između ajkula izroniti sredstva – biser – za novi bijeg sa svojom voljenom, ipak gine gušeći se nakon bezuspješnog plivanja za njenim čamcem.
Ova nesretna ljubavna priča ugušena tabuima ima univerzalni karakter i njene segmente možemo iščitati u mnogim društvima, pa i našem. Režiser kroz film nudi dvije vrste tabua: tabu osobu (sveta djevica) i tabu mjesto (more s ajkulama). Prvo pitanje koje postavljamo je da li je cijela ova ekranizirana priča pokušaj režisera, koji je bio njemački vojni pilot u Prvom svjetskom ratu, da razumije imperijalnu pohlepu globalnog agresora koji napuštajući granice svoga raja žele prisvojiti tuđi, gubeći naposljetku i sebe kroz pogubljenje drugih i drugačijih?
Da li se režiser prepoznaje u liku starog ratnika Hitua koji na velikom brodu dolazi sa bombastičnim fermanom po tzv. svetu djevicu u ime lokalne dogme, uzimajući u obzir da je i on ploveći nebom u velikom borbenom avionu kao izaslanik imperijalnih božanstava sa arijevskim dogmama dostavljao bombe po glavama nevinih, gledajući njihova gušenja u dimu?
Da li je “čista djevica” u filmu – kao jasan religijski motiv – kojim se želi zamijeniti njena umrla prethodnica samo metafora za sve one vrijednosti koje su razna megalomanska društva pohlepom ili nepažnjom izgubila, te ih nastoje ponovo po svaku cijenu prisvojiti, ne uzimajući u obzir disbalans tj. kletve unesrećenih, koji nastaje neprirodnim i nasilnim dislociranjem tih vrijednosti?
Koja su to područja u moru naše kolektivne historije proglašena nedodirljivima tj. tabuom i da li moramo u njih zaroniti uprkos našim kleronacionalnim ajkulama odvažno zaranjajući po nove bisere zatrpane kolektivnim zabludama?
Da li je opasniji tabu osoba ili tabu mjesto uzimajući u obzir da se Matahi izborio sa tabuom mjesta, ali je platio životom odmotavajući tabu osobu iz stiska i ovojnica dogme?
Ovaj američki film koji je režirao Friedrich Wilhelm Murnau rođen 1888. godine nastaje između dva svjetska rata i reflektuje tadašnju psihosocijalnu klimu povampirenog svijeta koji pokušava razumjeti širu sliku i svoju poziciju u njoj. Film istražuje porijeklo i korijene ljudske destrukcije počevši od najčistijih ljudskih zajednica. Sam režiser tokom regrutovanja potpuno amaterske glumačke ekipe u cilju smanjenja filmskih troškova boravi sa domorocima tri mjeseca, vjerovatno se liječeći od brojnih bolesti vlastitog društva, izuzev njemačke štedljivosti.
Urođenici u plemenu pokazuju nevjerovatne glumačke vještine. Većina glumačke postave su naturščici. Predivne fotografije Južnog Pacifika za koje je Floyd Crosby nagrađen Oscarom, autentična scenografija, kostim i šminka i spomen R. J. Flahertyja kao trećeg profesionalca na terenu govore o jednostavnosti koja je inherentna ljepoti. Ovaj nijemi film u nama uzrokuje ključanje većeg bogatstva emocija nego većina današnjih flimova. Osamdesetpet godina je prošlo od izlaska ovog filma i on je dokaz da bilo koliko da tehnologija napreduje u svijetu filma, ona ništa ne znači bez razvitka naših kapaciteta za maštanjem, a taj naš kapacitet za zdravu imaginaciju je zaglušen mnoštvom auditivnih i vizuelnih poticaja koji iz raznih mas-medija preplavljuju naša čula. Činjenica da nijemi film uz minimum filmskih efekata budi u nama više suptilnih emocija i zdravih misli, dokazuje da je savremeni čovjek odavno spreman za temeljitu detoksikaciju svojih prenadraženih čula raznim površnostima. Glavna tematika ovog filma jest požuda sujevjernog ili samo zlobnog starca koji prekida mladalačku ljubav i snove djevojke koja biva otrgnuta od svoje domovine i ljubavi. Poređenje ove priče može se napraviti i sa Antigonom u kojoj zbog nepravednog vladara kao nedostižnog tabua osoba umire za svoje principe. A narod ne radi ništa da zaustavi tu nepravdu, jer je strah obuzeo njihove kosti ili je osakaćen duševno, pa ne ispituje moralne i intelektualne standarde odluka vladara.
Prijašnji narodi mogu zavidjeti ljudima 21. stoljeća zbog slobode razmišljanja koju uživaju, ali ta sloboda u većini slučajeva djeluje kao dvosjekli mač. Nikad nismo imali više informacija i mogućnosti različitih izbora, s jedne strane, a s druge strane sve te mogućnosti nas zbunjuju i paraliziraju. Danas jedan beduin u pustinji preko pametnog telefona ima veći pristup informacija nego predsjednici država u 19. i dobrom dijelu 20. vijeka. Uprkos tome on ostaje puki potrošač serviranih informacija. Pitanje za razmišljanje je ko je veći divljak ili primitivac: prošle generacije koje su na kudjeljama prele vunu i od te vune poduzetno plele raznovrsne odjevne predmete ili današnja generacija tinejdžera koja pasivno konzumira razne aplikacije na iPhonima ne proizvodeći ništa, te mijenja bisere za obično kamenje? Da bi se znala mjera, mora li se prvo pretjerati?
„Medij je poruka“ kaže Marshall McLuhan. Poplava audio-vizuelnih podražaja i plitkih sadržaja kraj je za čovjeka koji razumije da je medij produžetak vlastitog bića i da ljudi žive i misle umjesto njega dok on vegetira zavaljen u fotelji, te obavlja život posredstvom medija bez ljudskog kontakta uživo. McLuhan je ukazivao na probleme u nadi da će se oni riješiti, čak bivajući vrlo pozitivan spram novih kompjuterskih tehnologija u ljudskom životu, jer mnogo više donose, nego odnose. Ali, šta on zna. Mi trpimo milenijsku ovisnost o medijima koju on nije dočekao.
Daleko je putovao Murnau da bi nam ostavio Tabu iza sebe kao testament. Da bi nam samo rekao da tabu koji je nametnut nije svetinja, da nije određen božjim, već plemenskim zakonima pomoću kojih se otima i drži moć daleko od naroda. Matahija ubije Hitu koji je i saopštio mladima poruku o tabuu. Kako je Matahi dao sve od sebe i pobijedio plemenski tabu u lovu na bisere pored ajkula, stariji ratnik ga ubija da ne bi razotkrio krhkost zakona koji to nije. Za taj čin će Hitu sigurno biti vrijedno nagrađen i moć će ostati u rukama starih i izopačenih.
Muziku za film je napravio Hugo Riesenfeld i dovoljno je dobra za jedan ozbiljan film u kojem pravi atmosferu i naglašava, te potcrtava osjećanja naših mladih junaka, a ja bih im za odjavnu špicu preporučio pjesmu J.Lisac „O jednoj mladosti“.
Režiser je umro relativno mlad 1931. godine u bolnici Santa Barbara od ozljeda u saobraćajnoj nesreći, ne dočekavši premijeru svog filma i svoj prvi Oscar. Poput Matahija, lika iz svog filma, uspijeva umaknuti tabuu mjesta, jer napušta Njemačku i dolazi u Ameriku, ali gubi život ploveći američkim ulicama vjerovatno pokušavajući sustići čiste životne vrijednosti dostojne potpune žrtve. Da je dočekao premijeru svog filma i imao vremena da pripremi svoj govor na dodjeli Oscara vjerovatno bi rekao slijedeće:
Izlazak čovjeka iz raja nije samo biblijsko-kur'anska priča, taj izlazak se dešava u svakoj generaciji i to više puta. On je i individualni i kolektivni. Naš drugi izlazak iz raja je kada se otrgnemo od našeg djetinjstva i prestanemo osjećati živo dijete u sebi koje zna da sve što treba za život ima u sebi, u svojoj aktivnoj dječijoj mašti. Naš povratak u raj je moguć još na ovom svijetu, a on počinje promjenom našeg fokusa sa onoga što je oko nas na ono što se dešava u nama. Tako ispravno fokusirani mi prestajemo čeznuti za nečim tuđim i dalekim, prestajemo isijavati pohlepu i požudu i počinjemo otkrivati nove Atlantide u našim unutarnjim galaksijama. Čovjek treba da se usmjeri ka drugom čovjeku, narod ka drugom narodu samo nakon što dođe do velikih otkrića koje želi da podijeli sa drugima njegujući zdravu kompetitivnost i stvaralaštvo. Vjerujući da sve što nam je potrebno za život imamo u sebi, odnosno unutar vlastitih kolektivnih granica, mi postajemo autonoman svijet dostojan otkrivanja i mjera civilizacijskog stvaralaštva.
Strah da nećemo imati dovoljno resursa, strah da nećemo imati dovoljno vremena, ljubavi ili prostora prva je karta za izlazak iz raja i pretvaranje svijeta u pakao, a imperijalne vanjske politike kroz historiju tome svjedoče. Povratak u raj je moguć već danas ukoliko krenemo sa aktivnim ronjenjem bisera unutar našeg srca i uma, jer su im to najveća nalazišta. Samo na taj način možemo zaustaviti eksploataciju okeana tj. prirode i drugih zemalja pošto biseri kreativnosti, duhovnosti i stvaralaštva imaju mogućnost neograničenog multipliciranja. Prepoznajte hranitelje ajkula vašeg straha i dajte im druge zadatke aktivnim mijenjanjem vlastite kolektivne društveno-političke kuhinje. Za izlazak iz kolektivnog pakla preduslov je duboka katarza. Za duboku katarzu preduslov je spremnost seciranja sve i jednog našeg identiteta i hrabro suočavanje sa kolektivnim zabludama koje naslijeđujemo. Koji od vaših identiteta je čedo naslijeđene kolektivne zablude? Jeste li spremni zaroniti dovoljno duboko u to more i nositi se sa onim što tamo nađete? Neka vaša borba protiv emocionalnih ucijena i pogrešnih valuta, strahova i predatora tj. tabua i dogmi počne, a vaša izranjanja uvijek bila puna bisera.
