Teret: Hoće li sinovi opet iznevjeriti očeve?

24. SFF:Piše: Edin Salčinović

Film Teret reditelja Ognjena Glavonića pratila je nesreća da svi o njemu znaju sve prije negoli je i snimljen. Teret tog znanja prije gledanja nije bio samo razlog da film šest godina bude odbijan na konkursima Filmskog centra Srbije, nego i da ga se ne uključi u redovnu kinodistribuciju u Srbiji, jer publika ne želi gledati film o kojem već sve zna. Dakako, nakon što je “publika” rekla da ne želi gledati film u kojem su Srbi samo zločinci, a Albanci samo žrtve. Uspjesi na međunarodnim festivalima (sa premijerom u Cannesu) donekle su popravili situaciju kada je riječ o recepciji filma u Srbiji. Istovremeno, znanje koje prethodi gledanju filma drugačije reakcije izazvalo je kod publike u ostalim postjugoslovenskim republikama, tako da Teret nije ostao bez nagrada na filmskim festivalima u Sarajevu i Zagrebu (pri čemu treba napomenuti da ovaj film zaslužuje nagrade i bez tog tereta “predznanja”). Osim toga, predznanje je kod velikog dijela publike izazvalo uvjerenje da se radi o još jednom ratnom filmu, a priče o ratu najširu publiku, valjda, ne zanimaju.

Teret; režija: Ognjen Glavonić; uloge: Leon Lučev, Pavle Čemerikić; 2018.

IMDb rejting: 6.7/10

Ceh koji je zbog preduvjerenja platio film Ognjena Glavonića je previsok, jer, kada uzmemo sve navedeno u obzir, moramo zaključiti da se radi o važnom filmu, koji, kada je riječ o postjugoslovenskoj kinematografiji, u pogledu na devedesete uvodi novu perspektivu. Film zaista govori o vozaču hladnjače koji vozi leševe (leševi nisu prikazani, tek iz detalja koje reditelj daje upečatljivo gledalac može zaključiti čime je napunjen kamion) sa Kosova do masovne grobnice u Batajnici, ali niti su u filmu Srbi samo zločinci, niti Albanci samo žrtve. Teret je zaista ratni film, tj. radnja se odvija u vrijeme rata, ali je rat tek u pozadini, kao kulisa distopijskog svijeta koji je proživio svoju apokalipsu. Teret je u osnovi road movie, scenarij slijedi sižejni obrazac filma ceste, kamion treba u tačno određenom vremenu stići do Beograda, a radnja se razvija na stanicama koje se javljaju kao prepreke koje zaustavljaju vožnju. Teret je i drama koja prikazuje čovjeka koji mora (sa)učestvovati u zločinu da bi preživio (recimo i prehranio porodicu), istovremeno iznevjeravajući svoga oca partizana. Teret je i film epohe, koji oslikava društvo - ideološki vidokrug vremena koje je oblikovalo i našu današnjicu.

Šta je novo Teret unio u kinematografiju koja prikazuje devedesete? Prije svega, protagonist, vozač hladnjače Vlada (briljantno ga portretira Leon Lučev, koji je za ulogu nagrađen i Srcem Sarajeva), ostao je bez posla jer je fabrika u kojoj je radio razrušena, čime je, ne samo u kinematografiju nego i u ideološki postjugoslovenski prostor uvedena teza da su nacionalističke politike, započinjući rat, preduzeća oslobodile od radnika. Pri tome, iako ono što Vlada radi nije posao koji rad postavlja u središte simboličkog imaginarija zajednice (rad je sada rjeđi i neuobičajeniji, a posao je dobro plaćen), humanistički imperativi ne prestaju biti upotreba čovjeka kao sirovine i opsluživanje mašina. Ne radi se samo o tome da je čovjek u ratu ukinut kao radnik (homo fabris), ​nego se hladnjača simbolički pretvorila u mašinu koja je prevarila Vladu oduzimajući mu ne samo zadovoljstvo da preduzme nešto protiv zločina u kojem (sa)učestvuje, nego i mogućnost da se identificira sa sobom​ (on iznevjerava partizansko naslijeđe koje baštini od oca).

Teret iz naslova nije samo teret kojim je napunjen kamion, niti se metaforički potencijal naslova zaustavlja na ideji da pojedinac nosi teret (sa)učestvujući u ratnom zločinu. Na asocijativnom planu, i koristeći kao adut predznanje s kojim gledalac dolazi u kino, Glavonić teret kao metaforu širi do ideje o socijalno-ideološkoj baštini koju jedna generacija ostavlja drugoj. Ako su sinovi partizana iznevjerili svoje očeve, onda postoji mogućnost da i sinovi ratnih zločinaca iznevjere svoje očeve. U tom smislu važna je priča tinejdžera (Pavle Čemerikić) koji bježi u Njemačku, koristeću Vladu kao prevoznika do Beograda. Iako su neki kritičari tumačili da je mladićev otac ratni zločinac, to u filmu ne vidimo. Mladić tek kaže da mu je otac vojno lice, ali ništa na njegovom ocu ne ukazuje da je tako ili da nije. Sugestivna je tek rečenica koju izgovara nakon što mladić otputuje sa Vladom: “Zajebao sam”.

“Iako tematiziram događaj iz 1999. godine, to radim jer mislim da mi on mnogo govori o gradu, zemlji i društvu u kojem ja živim i stvaram danas. Kroz taj događaj iz 1999. godine prelamaju se mnoge teme i pitanja koja me zanimaju i recimo da je jedno od njih i pitanje raspada, tj. smrti i ubistva Jugoslavije”, kazao je o filmu Ognjen Glavonić.

Spajajući narativ o Bici na Sutjesci sa toponimom spomen-parka Popina (mjesto Šutlac, općina Vrnjačka Banja, gdje se 13. oktobra 1941. odvijala bitka između dva partizanska odreda protiv dijelova 171. divizije Wermachta), Glavonić u film sakriva sjeme antifašizma, koje bi moglo proklijati već u narednoj generaciji. A ta generacija bi mogla iznevjeriti očeve fašiste i kolaboracioniste.

  Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje  
Prethodna
Roma: Filmska poezija u crno-bijelim slikama
Sljedeća
Bird Box: (Post)apokaliptični hororčić