Vesko Kadić

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 7

Piše: Vesko Kadić Jedan od prvih sarajevskih kinoamatera u sjeni, što će reći da je vlastite filmove kao i filmove drugih radio iz drugog plana, bio je Zlatko Lavanić. Njegovi amaterski filmovi nagrađivani su na brojnim republičkim festivalima, a bio je jadan od osnivača filmskog časopisa Sineast. Studirao je Građevinski fakultet, ali kao i većina drugih redatelja svoj izbor posvećuje filmskoj režiji, a na profesionalni film dolazi 1966. godine, kada nešto kasnije karijeru počinje  kao asistent, a potom pomoćnik režije na igranom filmu, i to uglavnom kod redatelja koji su se bavili suvremenim (Glineni golub, Ram za sliku moje drage, Moja strana svijeta) i ratnim temama (Valter brani Sarajevo, Doktor Mladen).

Vesko Kadić: Pisanjem prenosim ljubav prema filmu

Razgovarao: Sead Vegara Vesko Kadić bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se filmskom kritikom i teorijom, što je nastavio i dalje u saradnji sa dnevnom novinom Oslobođenje i filmskim portalom Filmofil.ba. Godine 2021. objavljuje rukopis “Ivica Matić, knjiga o njemu“, te piše scenarije. Kadić govori o Kinoteci BiH i odnosu vlasti prema toj instituciji od značaja za bh. kinematografiju.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 6

Piše: Vesko Kadić Kao što je evidentirano djelovanje autora kratkog metra koji nisu snimili ni jedan cjelovečernji igrani film (S. Mrkonjić, M. Fehimović, P. Ljubojev, V. Balvanović i V. Stojanović), činjenica je da su postojali redatelji koji su snimali i jedan i drugi filmski rod, ali daleko u manjem broju u odnosu na njihove kolege-dokumentariste. Jedan od prvih redatelja koji je snimao i prve bh. dokumentarne filmove, kao što je snimio i igrani film Crni biseri, isključivo s domaćim filmskim kadrom, bio je Svetomir-Toma Janić.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 5

Piše: Vesko Kadić Stvaralaštvo Balvanovića, naročito njegovi rani dokumentarni filmovi, moguće je tumačiti u neminovnom razvoju autora koji je sigurno imao na umu krajnji cilj: igrani film. Stoga i ne čudi što su mu prvi filmovi bili “vježbe“ za prelaz iz filmova stvarnosti u filmove fikcije, što će biti dokaz kad realizira dva kratka filma Dječak i konj i Koncert za klupu i orkestar.

Mit totalnog filma, vol. 2

Piše: Vesko Kadić U ovom uratku suočili smo se s dva stava kada je u pitanju totalni film: 1. “bazenovski“ koji pod ovom paradigmom smatra da on treba da da potpunu iluziju života, 2. “antibazenovski“ koji ima drugi princip: iluzija da, ali kao negiranje sličnosti s realnim, tj. stvarnim svijetom. Film kao sinteza ostalih umjetnosti svoj medij gradi na trima ravnima: pokretnoj slici, govornoj riječi i glazbenom tonu. 

Mit totalnog filma, vol. 1

Piše: Vesko Kadić Netko je rekao: “Što više gledam filmove sve manje znam što je to film“. (Da li je pravi filmski prizor onaj kada Chaplin nudeći slijepoj djevojci, bez ijedne izgovorene riječi, cvijet kao simbol svog osjećanja, ili scena u kojoj se mladić udvara djevojci izgovarajući „tisuću“ riječi kako je voli čini prizor dostojan pravom filmu, ili se pravi film može tumačiti i u apstraktnoj igri raznih predmeta što je bilo vidljivo u eksperimentalnim Richterovim filmovima?)

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 4

Piše: Vesko Kadić Ovo su sjećanja na slike remek-djela Fasade, autora Suada Mrkonjića. Iako ovaj redatelj nije bio u svojim drugim filmovima sklon ironiji, u ovome, jer ga je na to vodila ideja Milana Andrića, imao za cilj otkriti “skrivanje“ živeće lokalne stvarnosti koja je imala i simboliku jednog šireg društvenog značaja, tj. da se otvoreno  govori o mnogim negativnim pojavama, njihovim uzrocima i slabostima, da te nedostatke i negativne činjenice ne skrivamo iza ove ili one “fasade“.

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 3

Piše: Vesko Kadić Prvi film koji nagoviještava da je riječ o jednom zrelom autoru, stvaratelju koji realizira nešto više od pukog dokumenta bio je Sljeme za tjeme (1964), u kome Mutapčić daje iskrivljenu sliku naseobina i ljudi koji “učestvuju“ u neplanskoj gradnji. Dok se suvremeni gradovi  zahvaljujući industrijalizaciji naglo razvijaju, u njihova rubna područja doleze sa sela “zvani i neznani“, te uz najljepše dijelove modernog grada niče nepredviđena “divlja gradnja“. 

Mala povijest bh. kratkometražnog filma (1947-1990), vol. 2

Piše: Vesko Kadić Ako iz biografije autora Živka-Žike Ristića izdvojimo filmove Drvar (1958) koji govori o gradu s velikom povijesnom prošlošću, Posljednja poruka (1961) posvećenom ilegalcima Sarajeva u periodu od 1941. do 1945. godine, i njihovom organizovanom otporu u glavnom gradu BiH, Proljeće u mom gradu (1961) viđeno kroz slike najživotnijeg doba godine u kome se dešavaju godišnjice, mitinzi, polaganje cvijeća na spomenike i slično – onda smo dobili trilogiju Ristićevog stvaralaštva.