Piše: Vesko Kadić

Tada najpoznatije djelo Nedžada Begovića je EKG (1985) u kome je čitav život jednog bića, od rođeja do smrti, predstavljan jednom linijom koja se može vidjeti na ekranu uređaja koji prati otkucaje čovječjeg srca. Prije svoga najsmišljenijeg filma Provokator, kojeg je radio za vrijeme troipogodišnje opsade Sarajeva, Begović će realizirati filmove Ameba (1985), Dva jarca (1986) i Homo duplex (1988), od kojih je najzanimljviji prvonavedeni, jer potpuno apstraktnim crtežom (kvadrati, trouglovi, trapezi i sl.) asocira kretanje jednog vida života uočenog ispod mikroskopa. Kao i kratki igrani film i animirani ili lutka film, doduše u manjem obimu u odnosu na dokumentarni, snimali su se u BiH, ali i u tom minimumu kvantiteta znalo se naći veoma uspješnih, čak na europskom nivou napravljenih filmova.

Sarajevska škola dokumentarnog filma

“Sarajevska škola dokumentarnog filma“ (naziv je kao i u slučaju zagrebačke škole crtanog filma prvenstveno estetska oznaka) rođena u produkciji Sutjeska filma 60-ih i 70-ih prošlog stoljeća, bila je veoma uspješna na svjetskim festivalima, posebice u  Oberhauzenu, nakon čega skreće na sebe veliku pažnju. Bili su to, ne u većini, filmovi slični po vokaciji crnom talasu, kritički angažirani, ironični i obojeni crnim humorom. Sutjeska film je osnovana 1960. godine s posebnom namjerom produkcije kratkih filmova, dokumntarnih, igranih animiranih i namjenskih, a režirali su ih uglavnom bosanskohercegovački redatelji. Autori okupljeni oko ovog producenta bili su sličnih afiniteta i svoje stvaralačke potencijale usmjerili su k socijalističkoj stvarnosti i tragalaštvu za suvremenim temama (čovjek i priroda, čovjek i rad, čovjek i njegova okolina), a u centar pažnje je došao obični “mali čovjek“, koji će zamijeniti dotadašnjeg ratnog heroja (većina filmova se do tada bavila tekovinama revolucije, NOB-a i kultom ličnosti  J.B. Tita).

Svake se godine pojavio jedan ili dva filma mladih autora s interesantnim temama, a često i eksperimentalnim pristupima. Tako se Sutjeska film izborila za dostojno mjesto u  jugoslavenskoj produkciji kratkometražnog filma, o čemu svjedoče mnogobrojne domaće i europske nagrade, a svojim filmovima afirmisala se i u inozemstvu, ostvarujći tako uspješno svoju kulturnu i umjetničku misiju. Prvi film proizveden 1960. godine u ovoj producentskoj kući bio je kratki igrani Stambeno rješnje broj... bh. veterana Pjera Majhrovskog. Iako su u Sutjeska filmu djelovali autori povezani s crnim talasom (D. Makavejev, B. Čengić) preovlađujući sentiment u filmovima ove škole bio je tipa empatije i solidarnosti s njihovim junacima. Takav autorski stav najviše je dolazio do izražaja u filmovima Vefika Hadžismajlovića, kao što su Dva zakona (sudbina djevojčica u ruralnim dijelovima Bosne), Na objedu (nostalgija za najbližim koji su otišli u pečalbu).

Drugi važan autor bio je Vlatko Filipović, s eksperimentalnim izričajem kojeg pokazuje u svom remek-djelu Hop-Jan (snaga i umijeće radnika u kamenolomu), potom u filmu U zavjetrini vremena (težak život mještana zimi u zabačenom selu Lukomiru). No i neki drugi redatelji drukčijeg, nešto skromnijeg pogleda na svijet oko sebe, znali su da iznenade makar po jednim djelom koje je imalo naznake “Sarajevske škole dokumentanog filma“. Filmovi “Sarajevske škole dokumentarnog filma“ po prvi put su pokazali jednu drugu istinu o Bosni i Hercegovini, od one koja je govorila samo o mašinama potrebnim za veću proizvodnju, od one koja je proklamovala uspješnost javnih radova ili koja je govorila o podvizima partizana, a inspiracije su dobijali u stvarnostima životne zbilje, surovostima okoliša i krajolika, ljudima koji su nastojali da očuvaju svoju egzistenciju u nekoj elementarnosti čovjekove borbe za opstanak.

Uraci ove škole bili su poput uzbudljivih i autentičnih svjedoka drame društvenog preobražaja, pa i pobjede čovjeka nad silama prirode i socijalne zaostalosti. Riječju, autori ovih filmova promijenili su ideologiju pogleda na čovjeka i društvo, ne libeći da se kritički osvrnu na sve anomalije koje su itekako bile vidljive, ali i skrivene u strogom mišljenju vladajuće partije. No sigurno, vrh države nije baš sa simpatijama gledao na ovu vrstu filmova, istina je da nije bilo zabrana za prikazivanje ekstremnih filmova, ali je i za povjerovati da mnoge dijelove filma, one najradikalnije, vlastodršci ili nisu shvatili ili su ih prešutjeli. Jedna nova slika ne samo bh. čovjeka nego i onog u okruženju, bila je potrebna i inozemnim kritičarima koji su kroz tu vrstu filma naslutili da u Jugoslaviji “pušu neki novi vjetrovi“, pa je tako zahvaljujući i filmskoj umjetnosti Jugoslavija bila izuzeta iz gvozdene zavjese koju je kontrolirao SSSR.

Djela “Sarajevske škole dokumentarnog filma“, bez obzira koliko se stilski razlikovala, imala su zajedničku temu: čovjek u borbi za vlastitu egzistenciju. Bilo da je riječ o sukobu s prirodom, s društvom, s vlastima, itd. No u njima se osjećao novi pristup, novi pogled na portret čovjeka, koji postaje centralna ličnost filmskog zapisa. Uzor im je mogao biti Robert Flaherty i njegovo remek-djelo Nanuk sa sjevera (1922) koji je naznačio da se dokumentarni zapis može graditi ne samom na bilježenju događaja, nego da se taj isti događaj može promatrati i filmskim očima. Tako autor filma, pored prikaza svakodnevnog života glavnog junaka postaje subjektivni činilac filmske materije i na posve nov način je prezentuje kinogledatelju.

Prvi dokumentarni film koji je nagovijestio Flahertijev pogled na čovjeka, bio je U zavjetrni vremena (1965) Vlatka Filipovića, koji otvara novu stranicu bh. dokumentarnog filma. Stjecajem okolnosti i Flahertyjev i Filipovićev film odvijaju se u uslovima gdje dominiraju sniježni nanosi i hladnoća, kod prvog negdje na predjelima Aljaske, a kod drugog na planini Bječašnici. Kod američkog autora u pitanju preživljavanja bio je pojedinac, a kod bh. redatelja to su bile obitelji. No zajeničko im je bilo da govore o čovjeku koji pored svih potreba ima najizraženiju potrebu za hranom. Nanuk, glavni lik Flahertyjevog filma tu potrebi izražava u lovu na tuljane, dok mještani sela da bi i sami preživjeli, prvenstveno i po surovoj zimi, dostavljaju hranu stoci od koje im zavise sljedeći mjeseci životnog opstanka.

Filipovićev film govori o mještanima sela Lukomir, ugnjezdenog na planini Bjelašnici, skoro ispod TV releja, tj. jedne od najviših točaka ove bosanskohercegovačke plananine. Sliku prate riječi naratora koji nas obaviještava o teškim uslovima borbe u zimskom opstanaku mještana, njihovoj potrebi da dostave hranu za stoku, ali i o trenucima kada se treba okrenuti prema vlastitom bivstvovanju, misliti i na ostale potrebe koje čine svakodnevni život. Mještani u ovom filmu žive bez veza i puteva s najbližim selima, te su primorani da budu upućeni sami na sebe. S tim u vezi oni su stvorili svoj način primoranog življenja, svoj stil rada, a nadasve zajedničkog morala i ponašanja. Metaforički rečeno, film prikazuje kako se “održati u bezvlašću vjetra, nanosa snijega, usamljenosti“, da sve nedaće ne budu shvaćene samo kao neminovnost teškoća, jer postoje i trenuci radosti.

Najreprezentativniji filmovi

Trajanje “Sarajevske škole dokumentarnog filma“ moguće je podijeliti na nekoliko perioda: filmovi koji naznačuju pojavu ovog pravca u bh. dokumentarnoj produkciji, ortodoksni predstavnici škole i filmovi koji pronalaze neke druge zajedničke teme. Također je bilo moguće uočiti da su među klasicima dokumentarnog filma bili primjetljivi filmovi koji su naslućivali neki vid pogleda predstavnika centra škole. Jedan od takvih ranih filmova bio je Splavari na Drini (1951) Živka-Žike Ristića, koji  je imao sve atribute borbe čovjeka s prirodom. Priča o jezeru (1955), film Gojka Šipovca za temu ima gubljenje identiteta kad su ljudi primorani da zbog izgradnje hidrocentrale napuštaju vlastite domove, drugim riječima zatire im se postojanje, geneza rođenja i smrti najbližih članova obitelji. Čovjek bez lica (1961) film Bahrudina-Bate Čengića ima posve drukčiji karakter, jer je riječ o najpotrebnijem čovjekovom načinu življenja, a to je sloboda. Film je majstorski režiran, a odlična kamera Đorđa Jolića pridonijela je da se osjeti kompletna atmosfera zatvora i život kažnjenika.

Kesonci (1965) remek-djelo Bakira Tanovića dokumentarni je zapis o ljudima koji rade duboko pod zemljom, ispod površine rijeke, pod pritiskom od nekoliko atmosfera, uz zaglušno šištanje komprimiranog vazduha, u blatu i vodi – riječju, pod nemogućim uslovima jednog od najtežih poslova u izgradnji konstrukcije mosta. Bez obzira što taj specifičan posao ljudima obezbjeđuje visoke zarade, one se mogu imenovati kao “nadnice za strah“. Đaci pješaci (1966), film Vefika Hadžismajlovića donosi prikaz djece koja u svim vremenskim uslovima kilometrima pješače do škole. Ovaj Hadžismajlovićev film prikazuje na kakve sve nevolje, brige i zgode nailaze ova djeca i kakvim se sve dosjetkama služe da bi olakšali tolike kilometre koje prelaze svakodnevno.

Nada (1970) Midhata Mutapčića djelo je koje apostrofira jednu čudnu pojavu tolerisanu od socijalističkog društva, kada vjernici svih konfesija jedanput godišnje dolaze na hodočašće moleći se za život bolesnih i nemoćnih. Nekom začuđujućom atmosferom odiše ovaj film, uz pitanje što sve čovjek neće učiniti da bi se, pa i ovim duhovnim putem, oslobodio svoje bolesti. Crne bašte (1972), film Petra Ljubojeva, spada zajedno s filmom Fasade (1972) u  posljednja izdanja “Sarajevske škole dokumentarnog fima“. Dok je prvi osobit po tretiranju ljudi koji na nezakonit način dolaze do “ničijeg“ uglja da bi koliko-toliko mogli preživjeti, drugi na jedan ironičan način portretira likove radničke klase koja živi u nemogućim uslovima stanovanja u strogom centru glavnog grada BiH.

Niti za jednog autora bh. dokumentarnog filma ne može se reći da je, po cjelokupnom opusu, pripadao ovoj školi, kao što smo utvrdili da su neki autori van ovog pravca znali napraviti barem jedan film što sliči stilu “Sarajevske škole dokumentarnog filma“ Sigurno je da su četvorica bh. autora (V. Hadžismajlović, V. Filipović, B. Tanović i B. Čengić) najistaknutija imena kada su u pitanju najagilniji predstavnici novog pravca bh. dokumentarnog filma. Kao što je i evidentno da svaki od njih ima dva-tri filma koji čine ovaj najbolji segment bh. kinematografije.

Što je zajedničko “Sarajevskoj školi dokumentarnog filma? Pogled na film iz osebujnog kuta promatranja događaja metodom istraživača koji otkriva aktualne trenutke ljudske svakodnevice, u kojoj je individua prikazana u ulozi antijunaka, što je u stvarnosti tih godina bila svakodnevna pojava. Više se ne veliča heroj iz prošlosti, on je potpuno zanemaren, a u fokusu objektiva ovih autora je mali čovjek sa svim svojim životnim problemima, patnjama i poniženjima. No iako ga možemo smatrati antijunakom on se ne predaje, nego istrajava u nekoj vrsti mirnodobske borbe za svoj opstanak. Nekad je to prikaz drame, a ponekad i komedije, u onim najminimalnijim određenjima ovog žanra.

A, šta im je različito? Pa, odabir motiva prema načelu njihovih karaktera, morala i opće vrijednosti ljudskog bivanja. U toj različitosti promatranja, otkriva se i stil koji je u svakog autora različit i neponovljiv. U predstavljanju ovih autora bit će čestih ponavljanja istaknutih ranije, ali njih je prosto nemoguće zaobići jer su to trenuci veoma bitni za njihovo stvaralaštvo, tj. njihove filmove sa svim svojim posebnostima i odlikama.