Filmofil-filmski portal - 70. Berlinale: Bez mnogo “svježe krvi“

70. Berlinale: Bez mnogo “svježe krvi“ - Zlatni medvjed za Iran

Sead Vegara 29.02.2020. Duško Dimitrovski, 70. Berlin Film Festival, There Is No Evil, Mohammad Rasoulof

Piše: Duško Dimitrovski (Specijalno sa Berlinalea za Filmofil)

Jubilarna i jedna od, uz Cannes i Veneciju, najboljih svjetskih smotri sedme umjetnosti, 70. Berlinale protekla je bez mnogo istinskih novina, ali i sa nekoliko dobrih sineastičkih ostvarenja, poput: There Is No Evil Mohammada Rasoulofa (Iran) – dobitnika Zlatnog medvjeda, Never Rarely Sometimes Always Elize Hittman (SAD) – Srebrni medvjed (Grand Prix žirija) Rizi Tsai Ming-Lainga (Tajvan), ali i filma Otac Srdana Golubovica – Nagrada ekumenskog žirija; snimljenog u koprodukciji Srbije, Francuske, Njemačke, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Ove godine su se na Berlinaleu istovremeno dogodila dva izuzetno značajna događaja.

Naime, bio je to veliki jubilej – sedma decenija postojanja i izbor novog rukovodstva festivala, oličenog u Mariette Rissenbeek – organizatornom i Carlu Chatianu, umjetničkom direktoru Festivala. Nažalost, jubilej nije donio i veliki broj novih vrijednih ostvarenja svjetskih sineasta, a od novina, koje je optimistički najavljivao novi direktorski "dvojac" nije bilo onih za pamćenje. Sa pravom su prethodnog direktora Dietera Kossilicka mnogi kritikovali da, često, na glavni program Berlinalea postavlja dosta "gledljivih" filmova, male umjetničke vrijednosti, da bi na berlinski festival privukao što je moguće veći krug bioskopskih gledalaca. Opet, novi direktori, koji, kao što je to, uostalom, i Kosslick bio, i glavni selektori Berlinalea, otišli su u drugu krajnost preferirajući pojedine dosta nekumunikativne i avangardne filmove za Glavni takmičarski program, iako bi im prije bilo mjesto na specijalnim selekcijama poput "Foruma" i novoj "Encounters", gdje se prikazuju umjetnički izuzetno zahtjevni, a za najširi krug gledalaca dosta nekomunikativni filmovi.

Bez crvenog tepiha, odnosno šetnje po njima svjetskih filmskih "starova", već decenijama je nemoguće zamisliti velike internacionalne filmske festivale, jer oni su ti koji privlače kako brojne foto-reportere, tako i snimatelje, predstavnike internacionalnih medija, a "skupljačima" autograma pravi veliku radost. Kad je o glavnim festivalskim gostima riječ, najveću pažnju na crvenom tepihu nisu izazvali, kako je to do sada bilo uobičajeno, prisutni internacionalni kinematografski starovi poput Johnnyja Deppa, Jaiera Bardema, Salme Hayek, Abela Ferrare i Sigorney Weaver, već jedna slavna američka političarka Hillary Clinton. Naime, o njoj je mlada sineastica Nanette Burstein snimila dugometražni dokumentarni film u kombinaciji crno-bijele i kolor tehnike u trajanju od cijelih 252 minute.

„Nadam se da su gledaoci mog filma "Hillary" mogli iz njega zakljuciti da Hillary Clinton nije bila ni tako loša, ali ni tako dobra, kako to mnogi misle, a dovela sam u sumnju i uobičajenu konstataciju o "Clinton dinastiji"“, ističe Nanette Burstein.

Film Never Rarely Sometimes Always Elize Hittman je nadsve humana , ali izuzetno jaka storija o problemu pobačaja, u kojoj je vrhunsku ulogu ostvarila mlada glumica Sidney Flanigan u ulozi maloljetne majke još nerođenog djeteta. Taj film je rađen u dobrom narativnom stilu, za razliku od veoma zahtjevnog ali izuzetno upečatljivog filma Rizi (Dani) Tsai Ming-Lianga. Posebnu pažnju je sasvim opravdano imao film There Is No Evil Mohammeda Rasoulofa, prikazan gotovo na samom kraju Berlinalea – jedna krajnje kritična priča o mogućnosti donošenja sudbonosnih odluka pojedinaca u današnjem Iranu, čijem reditelju Rasoulofu, nije bio dozvoljen dolazak na Berlinale, jer se kao i drugi njegov zemljak i veliki sineasta – Jafar Panahi, nalazi u kućnom pritvoru.

Iako nije prikazan u Glavnom takmičarskom programu, već kako smo to ranije eksplicirali u "Panorami", na izuzetno dobar prijem naišla je snažna društvena, ali i psihološka drama Otac Srdana Golubovića (Apsolutni sto, Klopka, Krugovi), u cijoj produkciji je učestovala i Bosna i Hercegovina, a Muharem Hamzić, Vahid Džanković i Izudin Bajrović, bili su dio glumačke kreativne postavke. U ulozi oca, kao nezaposlenom čovjeku, bez sredstava za život, koji pod svaku cijenu želi da ponovo dobije od socijalne službe oduzetu djecu, zaista je briljirao Goran Bogdan. Njegova uloga je i ono najbolje, bez koje Otac ne bi ni bio, uz dostojno priznanje kreatorima ostalih važnih elemenata ovog filma, ono što jeste – izuzetno ostvarenje.