Piše: Marko Njegić
Filmografiju braće Coen krasi čitav niz otkačenih, (ne)ozbiljnih komedija, zaključno sa zasad posljednjom i najslabijom Ave, Cezare. Većina ljudi preferira Velikog Lebowskog, njihov možda i najpopularniji film. Mnogi favoriziraju i Tko je ovdje lud?, a ima i fanova Spaliti nakon čitanja, Razvedi me, zavedi me, pa i rubno komičnog Ozbiljnog čovjeka. No, prilikom isticanja Coenovih komedija, nekako uvijek u sjeni nepravedno ostane Arizona Junior (Raising Arizona, 1987) s Nicolasom Cageom i Holly Hunter, čak i više od The Hudsucker Proxy, možda i zato što je bio tek drugi film u karijeri braće, nakon prvijenca Krvavo jednostavno, nastao u razdoblju kad su za njih znali samo najokorjeliji filmofili.
Raising Arizona; režija: braća Coen; uloge: Nicolas Cage, Holly Hunter; 1987.
IMDb rejting: 7.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 92%
Autor ovih redaka se zaljubio u Arizona Juniora kad ga je pogledao krajem osamdesetih/početkom devedesetih na videu u društvu mame i tate kao velikih ljubitelja kvalitetnih komedija epohe poput Kola sreće, Čudesne djevojke, Policijske zasjede, Ponoćne utrke, Ribe zvane Wande, Rata Roseovih, Brze promjene i Beskrajnog dana, a nije se odljubio ni na friško VHS gledanje. Smijeh od gledanja još uvijek odzvanja tinelom naših sjećanja. Film je bio i ostao presmiješan, na momente za vrištanje od smijeha, ali i jedinstveno urnebesan i urnebesno jedinstven, totalno drukčiji od svih drugih (do)tadašnjih komedija osamdesetih i devedesetih, otprilike kao da je Pobješnjeli Max postao Policajac iz vrtića. Krilatica "A comedy beyond belief" nije lagala: Raising Arizona treba pogledati da povjerujete što gledate. Prilikom gledanja treba otvoriti um i naći se na odgovarajućoj valnoj duljini filma jer ovo definitivno nije komedija za svakoga.
U tom pogledu, film možda i najbolje oslikava scena kad H.I. McDunnough, Cageov lik sumanute frizure negdje između Pere Djetlića i Acea Venture, u bijegu stane na prašnjavoj benzinskoj crpki i pita zaposlenika "Imate li balone smiješnog oblika?", ne bi li zabavio bebu koju je ukrao, a ovaj mu odgovori "Ne, osim ako je okruglo smiješno". Iako i okruglo može biti smiješno, Coeni i manično humoristični Cage traže balone smiješnog oblika kako bi pretvorili nešto ordinarno u ekstraordinarno, realno u nadrealno, pa i bajkovito i apsurdno, oboružani zaraznom kinetičkom energijom pametne šašavosti i blesavoće.
Na taj način nešto što je već smiješno u tekstu i slici postaje još smješnije, pod uvjetom da ste voljni prihvatiti neobični humor. Tekst i slika su najavljivali buduću braću Coen s apsurdističkim dijalozima na usnama osebujnih likova, luckastim situacijama i "looneytunesovski" crtanolikim scenama te stiliziranim vizualnim rješenjima briljantnog snimatelja Barryja Sonnenfelda (Kad je Harry sreo Sally), kasnije i poznatog redatelja (serijal Ljudi u crnom). Poslušajte samo ovaj dijalog između zatvorskog psihijatra i jednog zatvorenika: "Zašto mislite da se osjećate zatočenim u tijelu žene? Pa, ponekad dobijem snažne menstrualne grčeve". Naizgled apsurdan, dijalog oslikava ispodpovršinska strujanja filma koji govori o muško-ženskim odnosima, braku i roditeljstvu. Zbrka počinje kad se nepopravljivi pljačkaš H.I. zaljubi u policajku Ed (Hunter), što je "skraćeno od Edwina".
"Okreni se nadesno", Ed naređuje H.I.-ju na policijskom fotografiranju, ali policajka je za njega svjedno "pustinjski cvijet" i on će je zaprositi kad postane slobodan čovjek u lijepoj sceni koju Coeni uokviruju kadrom stavljanja prstena na ruku pored aparature za uzimanje otisaka prstiju, najavljujući slatku, istinski emotivnu vezu među njima koja oplemenjuje film. Kako na svijetu ima "previše ljubavi i ljepote za samo nas dvoje", H.I. i Ed odluče tu ljepotu podijeliti s djetetom, no ona ne uspijeva zatrudnjeti. Kad čuju da je žena najvećeg vlasnika neobojanog namještaja u Arizoni (Trey Wilson; Blizanci) rodila petorke, odluče jedno novorođenče ukrasti jer to je samo jedna beba, a "oni imaju više nego im treba" i neće valjda primijetiti da im nedostaje peta ako imaju ostale četiri. Scena krađe čeda je sjajna u "slapstick" komici i Cageovoj mimici dok mu razdragane bebe izmigolje iz ruku i nastavljaju puzati unaokolo (doslovno, "bilo ih je posvuda") prije nego jednu uspije maznuti.
"Mislim da sam uzeo najboljeg, ovdje su uputstva", kaže H.I. kad uđe u Edino auto za bijeg. Krađa pokreće lanac događaja nakon što iz zatvora izađu H.I.-ovi pajdaši, Gale i Evelle (John Goodman, William Forsythe), "najfiniji par provalnika", a otac ukradenog djeteta pošalje jasnu poruku za otmičare "čuvajte svoja dupeta" i unajmi lovca na glave i tragača Leonarda Smallsa (Randall "Tex" Cobb), nekakvog "jahača apokalipse iz pakla" i preteče Antona Chigurha iz Nema zemlje za starce. Bijeg Galea i Evellea iz zatvora, odnosno njihov vrišteći izlazak iz blata nalik rađanju velikih beba, krajnje je sulud, dok je pojava antagonističkog Smallsa za anale suludosti. Smalls izgleda poput Ghost Ridera iz paklene verzije Golih u sedlu iza kojeg se, kad projuri, zapali obližji maslačak.
Ili, još bolje, kao da je dojurio iz Mad Maxa 2, možda i 3, a predstavljen je u toliko iščašenim prizorima da mogu nasmijati i najvećeg ljubitelja životinja, konkretno kad ručnom bombom digne u zrak zeku u pustinji pokraj ceste i sačmaricom raznese iguanu na udaljenoj stijeni. U toj sceni i kasnijoj režijski/kamerno nevjerojatno živahnoj potjeri po supermarketu kad Cage s čarapom na glavi i pelenama u rukama bježi od čopora pasa, policajaca i kupaca za petama, Coeni su uz pomoć "raimijevski" nastrojenog Sonnenfelda pokazali potencijal akcijskih redatelja i na trenutak-dva naznačili ekstremnu akciju novog milenija. Obje scene su ključne za film, tj. ono egzistencijalističko što su, čini se, Coenovi u njemu pronašli.
"Jahač apokalipse", najprije otjelovljen u noćnoj mori H.I.-ja čiju slobodu guše dijete i žena koja ga drži na kratkoj uzici, može se sagledati kao simbol muškog straha od bračne/roditeljske odgovornosti od koje H.I. pokušava pobjeći, preplašen da će postati papučar. "Dani odmetništva su iza mene, a dani odgajanja djeteta preda mnom", uvjerava H.I. samoga sebe, ali obiteljski život, brak i roditeljstvo pokazat će se težim nego što je mislio, prije nego što shvati da se mora popraviti i promijeniti ako želi pokušati osnovati nuklearnu obitelj i usnuti američki san, ionako teže dostižan za pripadnike niže srednje klase.
Logičan nasljednik Blood Simple koji načelnu krimi priču rabi u komične svrhe, Raising Arizona je svojevrsni "Šašavo jednostavno", ali u toj šašavosti ima prepoznatljive "coenovske" kompleknosti. Krajnje je vrijeme je da se ona nepravda ispravi i Arizona Junior izađe iz sjene sad kad slavi 35. godišnjicu. Raising Arizona nije samo najpomaknutija komedija Coenovih, već i jedan od njihovih najboljih filmova, osobno možda i najdraži.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
