Piše: Selma Delić
„Well, you tell us that we're wrong
And you tell us not to sing our song
Nothing we can say will make you see
You got a heart of stone
You can never feel“Drink Before The War, Sinéad O'Connor
Sarajevo, 1992 - 1995. Haos, tuga, bijes, otpor, stradanja, krv, kazna, ljudski safari, a.k.a. licemjerje zapadnih i istočnih sila, ubistva, samoubistva, silovanja, iživljavanja, ludilo i mrak... Kraj jedne „ljudske“ epohe – početak i nastavak „ljudskog zvjerstva“, ali i apatije.
Kako je jednom prilikom Safet Plakalo, bosanskohercegovački dramski pisac, novinar, pozorišni kritičar i jedan od osnivača jednog od glavnih obilježja tada opkoljenog Sarajeva – SARTR-a (Sarajevski ratni teatar), napisao: „Ako se u Sarajevu, glavnom gradu porušene i poharane Bosne i Hercegovine, koji se bez pretjerivanja može nazvati najvećim koncentracionim logorom na svijetu, nešto može smatrati čudom, onda je to u svakom slučaju teatar.”
I tako je i bilo u maju te davne 1992. godine. I to „čudo“ je bilo jedno jedino u sarajevskom Alkatrazu, sve do jedne zime, tačnije sve do 14. decembra 1994.
“Ovo je koncert za kojeg niko nikad neće povjerovati da se ikada dogodio.” - Bruce Dickinson
Film Scream for me Sarajevo govori o dolasku jednog od najznačajnijih heavy metal muzičara u historiji rock muzike, frontmena grupe Iron Maiden, Brucea Dickinsona u grad koji je ne samo bio opkoljen, već je bio neka vrsta battle royalea za “povlašćene“, te siguran dolazak u ovaj grad, za one koji nisu baš tako povlašćeni (kao što nisu bili ni Bruce ni članovi njegovog tadašnjeg benda Skunkworks), bio je baš kao i ta tipična svakodnevnica Sarajlija, tzv. sarajevski rulet.
Govoreći o toj svakodnevnici, sarajevska umjetnica Vanja Nogo, jedna od akterki u ovom dokumentarcu, opisuje taj period rata na sljedeći način: “Cijeli taj period je meni toliko divan i krasan kad se zanemari sve loše što se dešavalo. Meni je cijeli taj period rata najljepši period u životu – dok je Bog još po zemlji hodao i dok su ljudi bili normalni.“
Dalje je taj isti period, kroz svoj viđenje, predočio glumac Feđa Štukan, također jedan od aktera u ovom filmu, ali i jedan od članova nekadašnjeg benda Almanah (pored benda Sikter, i Almanah je bio predgrupa Dickinsonu), i to na ovaj način: “I nekako je sve imalo više smisla kad si blizu smrti. Svi su punim životom živjeli.“
Režiser ovog dokumentarca, Tarik Hodžić, prema scenariju koji je napisao sa Jasenkom Pašićem, zaista je uspio da ovim filmom prikaže upravo ono šta svi akteri ovog dokumentarca prepričavaju kroz svoja lična iskustva o ratu ali i samom koncertu, a to je ta neprekidna želja za opstankom, ali i životu u opkoljenom gradu. I bez obzira što su ljudi mogli poginuti prilikom dolaska na koncert u BKC-u (Bosanski kulturni centar), svi su oni zanemarili tu gnusnu činjenicu i zaista doživjeli ono što je kasnije u filmu i sam Bruce Dickinson rekao: “Stvarna uživancija, jer svi su davali, niko nije uzimao. To je izlazilo iz svih ljudi u dvorani.”
Tih par sati, koliko je koncert i trajao, su zaista i bili kao putovanje u neku paralelnu stvarnost, za koje je samo bila potrebna konekcija sa svemirom i da vrijeme zaista i stane. I stalo je za sve one koji su ušli u taj “portal” (BKC) i doživjeli taj famozni “transfer” u neko drugo i ljepše vrijeme. Tad je Sarajevo ponovo bilo baš onakvim kakvim ga je nekad davno pjesnik i muzičar Đorđe Balašević opisao - “zaigrano, prostodušno, djetinjasto”. Kao neko veliko dijete koje ne zna za zlo; dijete koje je, nakon što je pružilo ruke, prvo i nastradalo; dijete koje je uspjelo, uprkos tome što je znalo da ima svega par sati života, da osjeti te čarobne i bezbrižne trenutke koje znače život.
Za mnoge će, ako ne za sve, ovo ostati jedan i jedini događaj u tom “sarajevskom infernu” koji je sa tolikom iskrenošću i predanošću kako svih članova benda i organizatora istog događaja, tako i publike, poslao snažnu poruku ljudima širom svijeta da koliko god neko pokušavao uništiti duh nekog grada, bilo kog na kugli zemaljskoj, nikad to neće uspjeti. Taj duh se može na jedno vrijeme povući i izgledati kao da je odustao od sebe, ali to je samo opsjena. Kao vulkan koji nakon dugog i mirnog sna proradi, tako je i ovaj sarajevski uspio da kroz "lavu" nepobjedivih Sarajlija udahne život, još jednom, punim plućima i da kaže svima: "Tu sam. I uvijek ću biti."
Scream for me Sarajevo je film koji je na jedan tako reći “sarajevski“ način prikazao da smo nekada svi mi imali “dušu“, i ne mislimo samo na onu “sarajevsku dušu“, već na onu individualnu (ličnu) – ona koja nas, prije svega, čini ljudima, borcima da ne pokleknemo pred nedaćama koje nas zadese u bilo kom momentu. Pa zar je jedan snajper, granata, ili onaj presudni metak, na kraju, potreban da bi se trznuli i, kako kaže u ovom filmu glumac Feđa Štukan, “živjeli kao da je svaki dan posljednji“?
Pa zar je potrebno da nam neko uperi cijev u potiljak kako bismo ne samo naučili živjeti, već počeli cijeniti vlastiti život, i samim tim konačno započeli sa svojim životom? Taj “metak“ ili snajper, i ne samo jedan, već bezbroj takvih nas je natjerao da živimo i da se borimo, da ne poludimo i da se pokušamo smijati svemu prokletom i nesretnom što nas okružuje.
To je paradoks. Dok sada imamo slobodu, mi smo apatični i stalno nešto kukamo, i “samo nek' ne puca“. Ali izgleda da smo jedino pod tim “pucanjem“ bili slobodni – slobodni duhom, sretni, borbeni, buntovni, jaki, divlji, neporaženi – sve što nismo sada.
Prokleti paradoks. Ali, neka ovo ipak ostane jedan jedini Scream for me Sarajevo. Potrudimo se da tako bude. I neka ovaj film bude lekcija svima onima koji misle da su samo obični statisti u svom životu, ne znajući da su ipak glavni glumci svog života – svog filma. Jer ipak je taj film dio jednog megafilma koji nas sve ujedinjuje i čini, prije svega, ljudima, a ne slijepim putnicima, slučajnim prolaznicima i “ništarijama“.
