Bronson: “Oduvijek sam htio biti slavan“

Bronson: “Oduvijek sam htio biti slavan“

Piše: Nino Romić

“Oduvijek sam htio biti slavan“, govori nam Tom Hardy i time nam otvara vrata u mračnu psihu i nasilnu narav glavnog lika – naslovnog Bronsona. Ne, posrijedi nije u pitanju brkati ulični osvetnik i junak velebnog filmskog serijala Death Wish, već strah i trepet Velike Britanije, te pošast kaznenog sistema Njenog veličanstva, Michael Gordon Peterson čija je neslavna životna epopeja zabilježena u Bronsonu. Zabilježena, svakako, ali ne nužno u potpuno dokumentarno-biografskom smislu. Radnja Bronsona prati život Michaela Petersona (Hardy), ali veoma stiliziranim načinom predstavljanja njegove osobe i svijeta u kojem je obitavao. Na tom tragu, neke od scena na njegovom putu od kolijevke do zatvorskih rešetaka gotovo su nadrealne prirode. Druge, pak, izrazito su nasilne i odveć realistične. Taj osobit način predstavljanja na čudan način ipak dolikuje stvarnom liku i djelu čovjeka iza naslova.

Bronson; režija: Nicolas Winding Refn; uloge: Tom Hardy, Kelly Adams, Luing Andrews; 2008. IMDb rejting: 7.1/10 Rotten Tomatoes rejting: 76%

Navedeni Michael Peterson, koji će u svom kasnijem životu preuzeti pseudonim Charlieja Bronsona, ima čast držati neslavni naslov „najnasilnijeg zatvorenika u Britaniji“. Film veoma vjerno prikazuje njegovu sklonost ka nasilju, koja seže u dane njegovog najranijeg djetinjstva do njegovog prvog boravka u zatvoru. Petersona – u životu, kako i na filmskoj vrpci – prati poriv za tučom, šaketanjem i raznim drugim oblicima udaranja kojem ne može, ili ne želi odoljeti. Negdje dublje u Petersonovoj psihi leži patološka želja za slavom, nezaobilazno povezana sa već opisanim porivom za nasiljem.

U nemogućnosti udovoljiti svojoj potrebi na društveno pogodan način, Peterson odlučuje postati zloglasan, izjednačivši slavu i zloglasnost u svojem pogledu na život. Naraciju vodi Peterson lično, često predstavljen na bini usred monodrame koju igra pred sjenovitom publikom, sa kojom se nerijetko svađa te dovikuje i koju drži gotovo kao taoce za svoje ispade i tirade. Petersonova monodrama Bronsonu daje prije navedeni sloj nadrealizma, budući da povija, ako već ne i krši, filmsku stvarnost što gledateljima ostavlja da sami odluče šta je istina, a šta je Petersonova istina. Možemo vidjeti Bronsona kako biva, u poletnom koraku, praćen aplauzom i klicanjem drugih zatvorenika niz hodnik, uz okrestralnu pratnju i svu ostalu pompu, ali to lako može biti tek njegovo samozavaravanje, proisteklo iz mračnih kutaka vlastite patologije.

Valjano bi bilo reći da je Bronson one-man-show i u široj apstrakciji, pošto je žiža pažnje radnje usmjerena gotovo isključivo na glavnog lika. Srećom po naslov, Tom Hardy je glavnom liku podario možda svoju najposvećeniju izvedbu na velikom platnu. Naravno, gledatelji koji su pratili njegovu karijeru će znati da Hardy posjeduje i više nego očitu sklonost ka mračnim ulogama, često igrajući negativce u brojnim zvučnim naslovima. U slučaju lika Michaela Petersona, to jeste – Charlieja Bronsona, Hardy je proučio rječnik i eksplozivno gestikuliranje stvarnog Petersona, a potom nabacio gotovo dvadeset kila tjelesne mase bez korištenja tegova i opreme, kako bi emulirao tehnike dostupne Petersonu u skučenom prostoru njegove ćelije.

Prelomni trenutak u Petersonovom životu, kao i u Bronsonu, jeste njegov „izgon“ iz zatvora. Shvativši da Peterson uživa u svojoj slavi, vlasti ga odlučuju poslati u izolaciju psihijatrijske bolnice. Sada pod lijekovima i okružen ljudima čije poštovanje ne očekuje niti priželjkuje, Peterson započinje sekvencu dešavanja koja će na koncu dovesti do trodnevnog izgreda u umobolnici, što će mu osigurati neslavni naslov najnasilnijeg zatvorenika u Velikoj Britaniji, a državu oštetiti za basnoslavnu sumu novaca. Peterson potom biva pušten na slobodu, a ostatak filma je uglavnom posvećen njegovom kratkom izbivanju izvan rešetaka u kojem se društvu pokušava predstaviti kao pošten podanik Njenog Veličanstva, dok istovremeno pokušava nastaviti svoju vječnu potragu za bogatstvom i slavom.

U historijskom smislu, Bronson je veoma... špekulativan film, pošto se često udaljuje od nekih događaja u životu stvarnog Petersona, a neke sasvim zaobilazi. Neka od tih odstupanja se mogu opravdati željom da se u devedeset minuta predstavi što kompaktniji narativ. U stvarnom životu, Michael Peterson je imao dodire sa notornom braćom Kray (koje će, ironično, Tom Hardy tumačiti nekoliko godina kasnije u Legendu Briana Helgelanda), dok je ta povezanost u filmu elidirana, vjerovatno jer bi braća odvlačila pažnju od samog Petersona. Gledatelji željni podrobnijeg pogleda u svijet britanskog podzemlja će pronaći bolje štivo u brojnim knjigama, dokumentarnim serijama i emisijama posvećenim braći Kray i Charlieju Bronsonu. Daleko potentniji vid Bronsona jesu njegove nadrealne sekvence, krojene skoro po dezenu animacija i kasnijih dugometražnih kreacija Terryja Gilliama. Najbolji primjer ovoga je bez sumnje scena u rekreacionom prostoru umobolnice, kada se nakon par taktova synth popa pacijenti odjednom trgnu iz svoje lijekovima izazvane zamorenosti i počnu živahno plesati. Spomenuvši muziku, teško je ne spomenuti muzičku podlogu sastavljenu od ritam mašina i klavijatura, čijim bi minimalizmom bio zadovoljan i gorivi ljubitelj ranog Bauhausa.

Kao i u slučaju sa umjetnošću stvarnog Michaela Petersona, Bronson ima puno boje i tekstura, ali slika koju slika vjerovatno neće biti pogodna najširoj publici. Ukoliko tražite neobičan film, sa podosta iskošenim pogledom na stvarnost, Bronson i više nego ispunjava potraživanje. Ako vam se sviđaju Hardyjeve tirade iz The Dark Knight Rises ili mumljanje in sotto voce iz Revenanta, Bronson ima i toga na pretek.

Prehodna
Pogled u prošlost: “The Hurricane“
Sljedeća
Snake Eyes: Pucanj još uvijek nije brisan