Piše: Sead Vegara

Ono što bi bila dobitna kombinacija u Hollywoodu posljednja dva desetljeća, a još i dosta, dosta prije, jest adaptacija popularnog (brodvejskog) mjuzikla. Filmske radnike odgovorne za takva ostvarenja na prestižnim holivudskim smotrama poput Zlatnih globusa i još popularnijeg Oscara zasipali bi često više nominacijama, ponekad i nagradama, što za režiju, produkciju, kostime, efekte, muziku, pjesme (pogotovo pjesme!). Takav slučaj bio je sa Chicagom (Rob Marshall, 2002), Fantomom iz Opere (Joel Schumacher, 2004), Jadnicima (Tom Hooper, 2012) mada bi se nekad znao pojaviti i originalni mjuzikl, poput onog inspiriranog muzikom ABBA-e Mamma Mia! (Phyllida Lloyd, 2008) ili La La Land (Damien Chazelle, 2016).

Prevelik zalogaj

U svakom slučaju, jedno od najpoznatijih modernih imena povezivanih s mjuziklom jest Andrew Lloyd Webber (Isus Krist superstar, 1970; Evita, 1976; Mačke, 1981; Fantom iz Opere, 1986). Upravo je najnovija holivudska adaptacija mjuzikla Mačke podbacila, i to na svakom mogućem polju. Da stvar dobije još više na važnosti, Mačke su bile na repertoaru londonskog West Enda 21 godinu (8.949 izvođenja), dok je na njujorškom Broadwayu mjuzikl opstao 18 godina (7.485 izvođenja). Jednostavno, Mačke su bile prevelik zalogaj, pa čak i za oskarovca Toma Hoopera (Kraljev govor, 2010), koji je imao pedigre za adaptaciju popularnog mjuzikla; uspješno je režirao mjuzikl Jadnici prema romanu Victora Hugoa i adaptaciji pozorišnog mjuzikla Alaina Boublila, te zasluženo 2013. na dodjeli Oscara odnio kipiće u tri kategorije: miks zvuka, šminka i najbolja sporedna glumica (Anne Hathaway).

Propast holivudske adaptacije hit-mjuzikla Mačke može se pronaći u mnogo čemu, krenuvši od osnovne pretpostavke da nešto što je u jednom mediju funkcioniralo i više nego odlično (u ovom slučaju – daske koje život znače) u drugom – na filmu – ne mora i nije uspješno jer postoje neke stvari koje jednostavno ne možete dovesti u rang izvornika koliko god tu bilo entuzijazma, žara, profesionalnosti i one često mistificirane "sreće".

Sam Lloyd Webber, nakon što je s oduševljenjem pročitao knjigu šaljive poezije Knjiga starog oposuma o domišljatim mačkama britanskog pjesnika T. S. Eliota (porijeklom Amerikanac, Eliot se odrekao američkog državljanstva), godine 1977. počinje pisati muziku na Eliotove stihove da bi završio 1980. Po premijeri 1981. mjuzikl doživljava veliki uspjeh na West Endu, dok mu brodvejski kritičari jednim dijelom baš i nisu bili naklonjeni. Kako god, i na West Endu i na Broadwayu Mačke su na četvrtom mjestu po broju izvođenja.

Impresivan glumački ansambl

Režiser Tom Hooper i za Oscara nominirani scenarist Lee Hall (Billy Elliot, 2000) na tragu Webberovog komada napisali su scenarij za film, angažirana je probrana i impresivna ekipa glumačkih veterana: Judi Dench, Ian McKellen, Idris Elba i Ray Winstone, mladih provjerenih i obećavajućih glumaca: Jennifer Hudson, Rebel Wilson i James Corden, te debitanata: pjevačice Taylor Swift i balerine Franceske Hayward.

Upravo su svi spominjali spektakularan performans Taylor Swift u jednoj minijaturi, koja je i najsvjetlija tačka u mjuziklu, te vjerovatno i jedina muzička numera (uz "Memory") koja bi mogla imati prolaznu ocjenu. Definitivno najpoznatija pjesma iz Mačaka jest "Memory" (pjeva je Jennifer Hudson) i ona, kako sugerira samo ime, zvuči tugaljivo, dok je pjesma "Beautiful Ghosts", koju pjeva Swift, energična i, štaviše, pjevljiva.

Sama priča filma derivirana iz pozorišnog mjuzikla, koji, opet, vuče korijenje iz knjige pjesama, u jednoj rečenici mogla bi se opisati kao priča o grupi mačaka koje se zovu Jellicles i koje za jednu večer moraju napraviti "Izbor Jelliclesa" za mačku koja će otići na "Mačije nebo" i tako dobiti novi život.

Jezive 'mačke'

Takva priča uprizorena u teatru ima uporište u kostimima, scenografiji i (pogotovo) osvjetljenju, igri svjetla, sjenki i mraka, te, naravno, glumačkoj igri i plesnoj koreografiji. Na filmu, da biste postigli odmjerenu i uvjerljivu glumačku igru, trebate sve to znati pretočiti u pokretne slike, što filmskim Mačkama baš i nije uspjelo. Kostimi, mačije krzno ovdje su uprizoreni i dotjerani CGI-em (računarski generiranom slikom), izgledaju izvještačeno, scenografija na mjestima izgleda disproporcionalno u odnosu na likove, loše osvjetljenje još više doprinosi "jezivom" izgledu protagonista, sama igra glumaca u ogromnoj većini je razočaravajuća, nimalo lijepa ni dopadna, najblaže rečeno – neuvjerljiva. Štaviše, izgleda da je Hooper želio "nabacati svega", pa plesne koreografije idu od klasičnog i savremenog baleta, hip-hopa, džeza, uličnih plesova do stepa, te svojim izvođenjem bukvalno ne doprinose radnji filma.

Još kad uz sve to ne izvedete do kraja naumljeno (nedovršeni računarski efekti zbog kojih su producenti povukli iz kina "lošu" verziju nakon samo nekoliko dana, te je zamijenili novom, popravljenom i dotjeranom), krenuvši prije svega "ziheraški" i po principu "u jednom dobar, u drugom (će biti) odličan", pritom mislivši na scensku i filmsku verziju, koliko god i kako god se trudili, nešto tu opet neće štimati.

Producenti zavijeni u crno

S obzirom na reputaciju komada i historiju, čudno je da Hollywood nije prije namjeravao posegnuti za teatarskom "zlatnom kokom" Andrewa Lloyda Webbera. Istina, postoji snimka predstave s West Enda iz 1998. koja je, kao videoverzija, ostala zabilježena za buduća pokoljenja. No, velika holivudska produkcija, poput prošlogodišnjih Mačaka, ne samo da je koštala više od 90 miliona dolara, dodajući tome još troškove za reklamnu kampanju, i ne samo da neće isplatiti uloženo nego će producente "zaviti u crno". Jedna od producentskih kuća odgovornih za Mačke, od njih ukupno pet (iz ovoga se vidi da je čuvena poslovica "gdje je mnogo baba, kilava su djeca" na mjestu), jest Amblin Entertainment Stevena Spielberga, koji je i sam dosta dugo figurirao za režisera filmske adaptacije mjuzikla. Spielberg ipak nije sjeo u režisersku stolicu, ocijenivši (pametno) da je to vrlo rizičan potez, te se odlučio za rimejk filmskog mjuzikla Priča sa zapadne strane (Robert Wise, 1961), koji u kina stiže za Božić ove godine.

Zlatnim slovima u holivudskoj tvornici snova, u domenu mjuzikla, ostat će upisana imena Busbyja Berkeleyja (Kopačice zlata iz 1935, 1935) – prvog istinskog režisera filmova u kojima se igra, pleše i pjeva, Ernsta Lubitcha (Monte Carlo, 1930), Roubena Mamouliana (Voli me noćas, 1932), Freda Astairea i Ginger Rogers u filmovima Marka Sandricha, Genea Kellyja (Pjevajmo na kiši, 1952), Georgea Cukora i Josepha L. Mankiewicza, dok će Hooper ostati zapamćen kao režiser koji nije uspio u namjeri da čuveni pozorišni mjuzikl pretoči u uspješan film.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans