Piše: Nino Romić
Deep Blue Sea režisera Rennyja Harlina je predivan dragulj iz devedesetih, film kojem za rukom polazi pobrojati i uvrstiti gotovo sve elemente scenarstike, klišeâ i tropova te decenije unutar devedeset minuta svojeg trajanja. Ishod je nadprosječan broj upečatljivih trenutaka u vrlo prosječnoj minutaži jednog naslova, mahom, ispodprosječne kvalitete. Ako vas takav opis zbunjuje, ne plašite se. Ne patite od degenerativne bolesti, za čijim lijekom tragaju glavni likovi filma Deep Blue Sea, naslova koji gledatelju istovremeno ostavlja tri utiska, a to su – ironični smijeh, neironični urnebes, te nekoliko neočekivanih trenutaka učinkovitog horora.
Radnja filma započinje na otvorenom oceanu, tačnije na katamaranu gdje su se dva zaigrana para okupila radi opuštanja i upuštanja u aktivnosti kojima bi zavrijedili kaznu za nedolično ponašanje na plaži, ili barem osudu od strane manje slobodnoumnog dijela društva. Međutim, prije nego što bi došlo od konzumacije opisanih aktivnosti, žurku na pučini prekida napad ajkule. U pitanju nije samo tajnoviti stanovnik morskih dubina, već mutirani i inteligentniji primjer ajkule. Srećom po zaigrani par, a nesrećom po ajkulu, napad osujećuje Carter Blake (Thomas Jane), krotitelj ajkula iz obližnjeg morskog centra za istraživanje, Aquatica.
Thomas JaneCarter mjesto glavnog lika dijeli sa Susan McAlester (Saffron Burrows), jednom od voditeljica programa uzgoja golemih ajkula, a koja je ujedno i njegova ljubavna prilika. Po pitanju poduzimanja akcija, ona je mlađi partner u tom odnosu, ali je zanimljiviji lik od svojeg muškog pandana. Carter je uglavnom utjelovljena potreba scenarija – alat kojim se radnja koristi kako bi osigurala vlastito napredovanje. S druge strane McAlester posjeduje unutarnji sukob koji mora riješiti, držeći ravnotežu između svoje ambicije, djela koje bi moglo spasiti mnoge živote od laganog propadanja i smrti od moždanih bolesti, te spašavanja vlastitog života i života svojih kolega. Glavnom dvojcu su se pridružuje i cio niz sporednih likova, među kojima su Sherman Dudley (LL Cool J), zvan Propovjednik, koga je boca otjerala od njegove porodice u zagrljaj naslovnog dubokog morskog plavetnila, te Russell Franklin čija je glavna odlika činjenica da ga tumači Samuel L. Jackson.
Voz radnje polazi jureći niz prugu nakon što čudovišna oluja nanese dovoljno štete morskom postrojenju da obori cijeli sistem, uništi sisteme zaštite te odsiječe podvodni laboratorij od površine. S time se Deep Blue Sea raskrinkava kao film katastrofe, sa nekoliko scena horora ispod površine. Na prvo oko, film katastrofe i horor imaju malo zajedničkog – prvi je posvećen spektaklu i čuđenju pri činu ili činovima uništenja, dok potonji treba pažljivo i suptilno igrati po živcima gledatelja. No, dva žanra imaju tačku u kojoj se dotiču. Naime, riječ je o navijanju za sljedeću žrtvu pomahnitalog ubice ili prirodne nesreće, odnosno za silu koja će im oduzeti život. Činjenica da scenario potpisuju tri osobe, odnosno jedan komitet pisaca bez zasluge, znači da ne treba gajiti nade da Deep Blue Sea sasvim uspješno spaja dva žanra u onoj tačci gdje se susreću.
Ne moramo izvaditi četkice, špahtle i bičeve te se baciti na arheološko otkopavanje sadržaja scenarija da bismo vidjeli jasno raslojavanje između primarnog, sekundarnog, pa i tercijarnog sloja radnje.
Prvi sloj filma Deep Blue Sea jeste film katastrofe, smješten pod vodom i posvećen samom činu preživljavanja. Drugi sloj jeste horor, budući da lokacija Aquatice i njenih uskih podvodnih hodnika i metalnih prostorija za obitavanje daju opresivnu atmosferu, i taman dovoljno prostora za napete susrete. Treći sloj, blisko vezan za element strave i užasa jesu divovske ajkule, ali iste se čine kao kasni dodatak nasuprot onih običnih velikih bijelih. Suprotno tome, film katastrofe je najrazrađeniji sloj filma, a budući da je dobra doktorica McAlester jedini pristojno realizirani lik u filmu, može se izvući zaključak da oboje pripadaju zrelijem sloju filma.
Kako je već napomenuto, scenario potpisuje trojac Donna i Wayne Powers, te Duncan Kennedy. Međutim, tri imena na odjavnoj kartici ne znači da su sva tri autora bila u istoj prostoriji, kovajući radnju i likove. U većini slučajeva posrijedi je prebacivanje scenarija od jednog do drugog pisca, pri čemu Američki ceh pisaca (WGA) zahtijeva da se imena njihovih članova navedu ukoliko se njihova ideja bude koristila u konačnom naslovu. Nadalje, pored scenarista pod zaslugama, na nekom scenariju može raditi i manja vojska nenavedenih suradnika. S time na umu, lako je objasniti zašto je Deep Blue Sea tako raslojen naslov.
Lako je zamisliti verziju filma u kojoj pratimo dr. McAlester usred katastrofalnog kvara postrojenja, pri čemu ona mora birati između spašavanja svojeg životnog djela i života svojih kolega i prijatelja. Također je lako zamisliti i horor, u duhu mnogih creature feature naslova. Konačni ishod, mješavina dva zamišljena naslova, pomalo je nesretan križanac – grifon, koji ne zna je li orao ili lav, ili nešto sasvim drugo. Ironično, postojanje glavne prodajne tačke (ogromnih ajkula) možda više šteti filmu nego što mu pomaže. Računarski stvoreni prizori (ili CGI) su loše ostarili, a ni u svoje doba nisu bili na naročito visokom nivou. Deep Blue Sea je ipak u srednjoj kategoriji sa 82 miliona dolara budžeta, odnosno oko 130 miliona u današnjem novcu, a bolji dio toga je otišao na dizajn i gradnju vodenih setova. U nekoliko trenutaka kada su ajkule zaista pojava vrijedna spomena i straha, radnja se odvija u skučenim poplavljenim hodnicima, a same ajkule su praktični modeli snimljeni istim objektivom kao i glumci koji reagiraju na njihovu pojavu, daleko uvjerljivije nego na neke zamišljene grdosine na zelenom platnu. Jedna golema ajkula, viđena od strane likova i gledatelja samo kroz okna postrojenja, te realizirana pomoću praktičnog modela bila bi strahovit prizor, ali korištenje CGI tehnologije u kasnim devedestima je bilo odveć zavodljivo za tvorce filma.
U konačnici, biste li trebali odvojiti devedeset minuta za osrednji film star 21 godinu? Vrlo vjerovatno ne, ali možda ne treba sasvim isključiti tu mogućnost. Naime, Deep Blue Sea je melem za dušu, što zbog scena kada se možemo ironično osmjehnuti, što zbog onih kada se možemo nasmijati prizorima za koje bi tvorci očekivali da shvatimo ozbiljno, a pri čemu su grdno pogriješili. Samo upitan kontinuitet između kadrova je urnebesan, pošto kosa glumaca biva čas mokra, drugi čas suha, a potom ponovo mokra. Smrt izvjesnih likova debelo podcrtava komično u riječi tragikomično. Pored toga, postoji izvjesna katarzičnost u praćenju likova na putu prema gotovo sigurnoj nasilnoj smrti između lijepo poredanih zuba. A ko ne voli gledati ljude kako prave gore odluka od vlastitih, a onda vidjeti kako trpe posljedice tih odluka?
