Piše: Tomislav Hrastovčak
Osamdesetih godina prošlog stoljeća u francuskoj kinematografiji pojavila se grupica mladih redatelja koji su ustoličili kratkotrajni, ali vrlo utjecajni filmski pravac nazvan cinema du look (kod nas često nazivan neobarokom). Pojavljujući se u vrijeme kada je s druge strane Atlantika svitala zora blockbustera i raskošnih spektakala, predstavnici francuskog neobaroka radili su vizualno i stilski vrlo bogate filmove, koji su se ponajviše obraćali mladoj generaciji filmofila. Naravno, kritika ispočetka nije imala previše sluha za postmodernističke priče pune začudnih kadrova i nekontroliranih stilizacija, ali je zato publika vrlo dobro prihvatila filmove nove generacije filmaša poput J. J. Belnelxa (Diva, Betty Blue), Leosa Caraxa (Boy Meets Glrl, Mauvals Sang), i pogotovo Luca Bessona. Nakon što je neko vrijeme režirao video-spotove i radio kao asistent režije, Besson se 1983. pojavio sa svojim dugometražnim prvijencem, futurističkom Posljednjom bitkom. Mikrobudžetni filmski eksperiment privukao je popriličnu pozornost u određenim filmofilskim krugovima, prvenstveno zbog toga što se radilo o filmu u kojem nije izrečena niti jedna riječ dijaloga (zanimljiva ideja, ali gledanje filma u kojem likovi cijelo vrijeme šute ili nešto nerazumljivo mumljaju predstavlja popriličan napor). Ali, Bessonova "prava" karijera započinje njegovim drugim filmom, začudnom, urbanom dramom Subway (1985).
Dok se u svom prvijencu pozabavio prikazom postapokaliptične budućnosti u stilu Mad Maxa, u Subwayu nas Besson vodi u jedno sasvim drukčije okruženje - tunele pariškog metroa. Fred (Christopher Lambert) je mladić s ruba društva koji ukrade neke važne dokumente prelijepoj Heleni (Isabelle Adjani), inače, ženi nekog bogataša sumnjivog morala. Dok ga policija traži, Fred utočište pronalazi u tunelima gradske podzemne željeznice gdje susreće skupinu slikovitih društvenih otpadnika sličnih sebi (medu njima je i Jean Reno koji djeluje nevjerojatno komično u eighties outfit izdanju). Helena, koja se većinu svog života uglavnom dosađuje, također kreće u potragu za karizmatičnim pljačkašem, ali čini se da je od ukradene imovine, zanima više on sam.
I dok ga svi traže, Fred sa skupinom tunelskih skitnica pokušava oformiti rock band... Uloga simpatičnog varalice Freda ispočetka je bila nuđena poznatom glazbeniku Stingu koji je u 80-ima bio poprilično glumački aktivan (Dina, Burni ponedjeljak), ali s obzirom da je u to vrijeme bio zauzet nekim drugim projektima (jedan od njih je bio grozni remake Whaleove Frankensteinove nevjeste), uloga je na kraju pripala Cristopheru Lambertu. Lambert (inače rođeni Amerikanac, a ne Francuz kako se inače misli) je u ono vrijeme slovio kao mladi perspektivni glumac koji je tada bio najpoznatiji po ulozi čovjeka-majmuna u Greystoke: Legenda o Tarzanu (1984) Hugha Hudsona.
Nažalost, kada je kasnije pristao glumiti u nastavcima Highlandera, karijera mu je nepovratno skrenula nizbrdo. Ipak, najveća glumačka atrakcija Subwaya je Isabelle Adjani sa svojom bezvremenskom ljepotom; savršena u ulozi mlade cinične bogatašice kojoj je dosta jednoličnog života i ispraznih ljudi koji je okružuju (posebno je zanimljiva sekvenca u kojoj za vrijeme jedne dosadne večere počinje upućivati sarkastične komentare gostima).
Slikoviti likovi koji se ne baš ne snalaze u vremenu i prostoru u kojem žive i romantičarsko prikazivanje istih, česta su pojava u Bessonovom opusu, kao i davanje prednosti stilu naspram sadržaja. Premda je u cjelini relativno sporog ritma, Subway na trenutke iznenađuje kinetički nabijenim scenama (automobilska potjera na početku filma, sekvenca jurnjave na koturaljkama) i neobičnim kutovima snimanja. Sama priča je u nekom sasvim drugom planu (ponekad poprilično konfuzna) i čini se da je redateljeva primara funkcija da mu glavni likovi u svakom kadru djeluju cool i glamurozno.
Naravno, kritika je na sve to posprdno odmahlvala rukom, ali je zato francuska mladež hrlila u kina da vidi modernu, neopunkersku bajku. Kasnije je film dobio status kulta, kao i većina redateljevih djela, a mnogi filmofili počeli su iščitavati razne skrivene simbole i poruke u njemu. Tako neki danas promatraju Subway kao egzistencijalističku priču o čudnim putovima ljudske prirode, a neki ga čak smatraju modernom parafrazom grčkog mita o Orfeju i Euridiki. Doduše, i danas ga se ponegdje opisuje kao ulickanu dosadu bez nekog smisla i sadržaja koja uglavnom služi za vizualiziranje Bessonovih dječačkih fantazija (slični komentari često su upućivali i njegovim kasnijim hitovima - Velikom plavetnilu i Petom elementu). Kako bilo da bilo, Subway zaista nije jak u narativnom pogledu, ali redateljska energija, uvrnuta atmosfera i simpatični stripovski likovi garantiraju sat i pol zabave.
U filmu ponajviše mogu uživati oni koji su odrastali u ludim 80-ima, zahvaljujući osobito onodobnoj (doduše, ljigavoj) glazbi, trashy kostimima i općenito, lepršavom ugođaju. Bez obzira na omraženost Bessona kod određenog dijela kritičara, ipak se radi o praktički jedinom neobaroknom redatelju koji je uspješno nastavio karijeru nakon zamiranja matičnog mu pravca.
Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood
