Piše: Sead Vegara

- Kad šećeraši umiru?

 - Kad im je najslađe!

Početi članak posvećen tretiranju dijabetesa u holivudskim filmovima upravo je prikladno sa ovakvom šalom. Jer koliko god holivudske zanatlije i sineasti pokušavali podariti svom filmu nekakvu, nazovimo je “ozbiljnom notom“, time što će jedan od likova (nečesto i glavnih) bolovati od dijabetesa, a pri tome ne ostati doslijedan prikazivanju bolesti jeste do neke mjere neodgovorno. Istina, ne moraju se prihvatiti, prikazati i pokazati svaku pojedinost vezanu za simptologiju bolesti, ali se mogu potruditi da dobro istraže materiju i prikažu vjerodostojnu sliku osobe koja se bori sa dijabetesom.

Tip 1, tip 2 ili gestacijski dijabetes holivudske filmadžije koriste samo kao detalj u radnji filma koji treba da vuče priču i radnju naprijed ne želeći da se posvete ozbiljnijim obrazlaganjem bolesti. “Lik ima dijabetes. Dajte mu inzulin i biće sve u redu.“ Sa svim svojim fizičkim i emocionalnim komplikacijama dijabetes u holivudskim filmovima služi za postiznaje svojevrsnog dramskog momenta u priči kojim bi se karakter dodatno “opteretio“. Ne može se reći da se Hollywood u svojim filmovima podrobno “pozabavio“ sa dijabetesom jer bukvalno da ne postoji i jedan jedini film koji je u potpunosti posvećen komplikovanoj “šećernoj bolesti“. Naznake u filmovima da je dijabetes genetski nasljedan, da zavisi od ishrane ili čak i stresa, su rijetke. Često se miješaju razni tipovi dijabetesa, portretiraju neadekvatni simptomi i komplikacije ili jednostavno bolest bude prikazana nerealistično.

Čelične magnolije

Lista filmova u kojima se pojavljuje lik koji boluje od dijabetesa je dostupna na internet stranici Wikipedije, a samo neki od njih (približno) tačno tretiraju šećernu bolest. Od  onih za koje su stručnjaci dokazali da su vjerodostojni u predstavljanju dijabetesa, doktor Sigve Tonstad sa Loma Linda Univerziteta i Medicinskog centra iz Kalifornije govori o vjerodostojnom prikazivanju simptoma šećerne bolesti u filmu Steel Magnolias iz 1989. godine, reditelja Herberta Rossa, sa Julijom Roberts kao ženom koja boluje od tipa 1 dijabetesa. Riječ je o srceparajućoj drami nastaloj po drami Roberta Harlinga koju je pisac adaptirao u scenarij za film u kojem se prepliću sudbine klinjentica salona za ljepotu u Louisani od kojih je u prvi plan stavljen odnos između majke (Sally Field) i kćerke (Roberts). Famozna scena u kojoj Robertsova dobije napad hipoglikemije (ili niskog šećera u krvi) u salonu za ljepotu pri čemu se znoji, zbuni, pa čak i verbalno napadne majku koja joj želi pomoći, po doktoru Tonstadu poprilično je vjerno dočarana.

Primjer hiperglikemije (ili visokog šećera u krvi) je dosta dobro prikazan u filmu Panic Room iz 2002. u režiji Davida Finchera sa Jodie Foster i Kristen Stewart. Majka (Foster) i kćerka (Stewart) se nađu u problematičnoj situaciji kada pobjegnu i budu zatvorene u “sobi za paniku“, a kćerka koja boluje od dijabetesa mora da primi inzulin (ostao u stanu gdje su provalnici) ili će pasti u dijabetičku komu.

Pogrešno tumačenje

Filmovi Nothing in Common iz 1986, reditelja Garryja Marshalla, i Soul Food iz 1997, reditelja Georgea Tillmana Jr, su pripovijedali o osobama sa tipom 2 dijabetesa zbog kojeg su doživjeli amputaciju. Glumci Jackie Gleeson i Irma P. Hall u pomenutim filmovima dožive trenutačni šok od spoznaje da će ostati bez uda što po doktoru Tonstadu nije baš realističan prikaz jer su obje osobe već u godinama i odavno imaju dijabetes, te trebaju da znaju da bi se nešto takvo naposljetku moglo i desiti. Ali opet, to je Hollywood i kako je već naglašeno, dijabetes više služi kao svojevrsni dramski momenat u filmu koji liku predstavlja prepreku i vuče radnju i priču naprijed.

Još jedno takvo pogrešno tumačenje je proizašlo i iz akcionog hita Con Air iz 1997, reditelja Simona Westa u kojem Nicolas Cage odluči da ostane u avionu za prevoz opasnih kriminalaca da bi pomogao i pazio prijatelja koji pati od dijabetesa. Inzulin koji je trebao dobiti prilikom leta je uništen, a kako pati od hiperglikemije simptomi koje su scenaristi odlučili (bez podrobnog istraživanja) da ima nikako nisu u skladu sa onim stvarnim. Tako da je momenat u kojem lik konačno dobije inzulin, poput mnogih takvih u holivudskim filmovima gdje lik nakon što popije potrebnu tabletu ili dobije određenu injekciju, biva odjednom čudesno oporavljen zapravo potpuno smiješan, ali u slučaju filma kao “zabavne mašine“ kakva je Hollywood savršeno prikladan.

Od poznatih filmskih imena od nekog tipa šećerne bolesti boluju reditelj George Lucas i glumica Halle Berry, a bitku sa dijabetesom su izgubili glumci James Cagney i Mae West.

Smrt čokoladom

Smrt čokoladom kakva je prikazana ona u filmu Chocolat iz 2000, reditelja Lassea Hallströma, upravo je takva “smrt dijabetesom“. Lik Judi Dench, iako dijabetičarka prekomjereno uživa u čokoladnim slasticama i to je na kraju dovede do smrti. U savršenom filmu Memento, također iz 2000, britanskog reditelja Christophera Nolana, postoji lik žene koja boluje od dijabetesa zbog čega mora da prima inzulina koji joj daje “senilni“ suprug zbog kojeg završi tragično.

U završnom dijelu Coppoline sage o obitelji Corleone, The Godfather Part III iz 1990, Al Pacino iako umire prirodnom smrću u određenim dijelovima filma pokazuje dijabetičke simptome; potreban mu je sok ili nešto slatko, dok ne dobije inzulin. Nakon čuvene replike: “Just when I thougt I was out, they pull me back in“, lik Pacina –Michael Corleone doživi dijabetički napad. Navodno je autor književnog predloška Mario Puzo i koautor scenarija, zajedno sa rediteljem Francisom Fordom Coppolom, bio dijabetičar pa je u finalnom poglavlju odlučio da glavnom liku “napravi“ svojevrsnu dramaturšku prepreku.

Godine 1991. Internacionalna federacija dijabetičara i Svjetska zdravstvena organizacija su proglasile 14. novembar za Svjetski dan borbe protiv dijabetesa, na rođendan Sir Fredericka Bantinga jednog od ljudi zaslužnim za otkrivanje inzulina. Hollywood je od tog datuma proizveo ne baš mnoštvo filmova koji su u biti tek marginalno tretirale šećernu bolest. I imati u filmu lika koji boluje od dijabetesa čak samo i radi dramskog erfekta je bolje nego ga nemati. Ali opet, postoji problem od preuveličavanja i iskrivljavanja simptologije, a kako je riječ o Hollywoodu, najpoznatijoj tvornici snova, nije nužno da se ljudi okreću holivudskim filmovima u potrazi za vjernim prikazom bilo čega, pa tako i ozbiljne bolesti kakva je dijabetes.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje