Piše: Sead Vegara
Ono što će postati prvi film u tzv. „iberijskoj trilogiji“ reditelja Bigasa Lune jeste naslov Jamón Jamón (Šunka, šunka, 1992), koji će lansirati u glumačku elitu i proslaviti Javiera Bardema i Penélope Cruz. Jamón Jamón će Bigasu donijeti Srebrnog lava na Venice Film Festivalu 1992. godine. Sama priča filma po sebi (scenarij je djelo Bigasa Lune i Cucae Canals) odaje određene melodramske i elemente TV sapunica. Naime, Jose Luis (Jordi Mollá) zaljubljen je u Silviju (Cruz), radnicu u fabrici donjeg veša koja je u vlasništvu njegovih roditelja i namjerava da je oženi, jer je zatrudnila, dok se njegovoj majci Conchiti (Stefani Sandrelli) ta ideja uopšte ne sviđa. Majka angažira naočitog i nadasve sposobnog mladića Raula (Bardem), modela za muški donji veš i perspektivnog matadora, da zavede Silviju ne bi li je udaljio od njenog sina. Usput, majka ima aferu sa Raulom, dok Jose Luis ima aferu sa Silvijinom majkom Carmen (Anna Galiena), koja vodi lokalni bordel.
Šunka, šunka; režija: Bigas Luna; uloge: Penélope Cruz, Javier Bardem, Jordi Mollá, Stefani Sandrelli, Anna Galiena; 1992.
IMDb rejting: 6.4/10
Rotten Tomatoes rejting: 64%
Luna i Canals pletu priču znalački pokazujući i prikazujući seks kao prečicu ka komičnom u ljudskoj prirodi. U gradiću na jugu Španije u kojem je smještena radnja filma Jamón Jamón dominantne su dvije ustanove: fabrika donjeg veša „Samson“ i bordel koji služi svojoj svrsi i kao svojevrsno emocionalno utočište moralno posrnulim. I, u obje ustanove na snazi je čvrsta i zaštitnička ženska ruka: majka Josea Luisa – Conchita u fabrici, i Silvijina majka Carmen u bordelu. Svi pomenuti elementi su odličan materijal za savršenu farsu, ali scenaristički duo na pameti ima važnije stvari od toga da vas navede na smijeh, te konstruiše i prikazuje svojevrsno bizarnu antropološku studiju karaktera. Svi likovi u filmu su valjano psihološki osjenčeni, te je samim time i performans svakog od glumaca/glumica veoma uvjerljiv. Tu svakako prednjače Cruz i Bardem, kao i Mollá i Sandrelli.
Jamón Jamón u jednu ruku ima hrabrosti da vas dovede u neugodnu situaciju dok ga gledate; Luna se ne boji prikazati svoje glumce u scenama seksa, niti oni to odbijaju, te na izvjestan način ide preko svake mjere u svakoj mogućoj sceni. A film obiluje takvim scenama. Ima tu zaista i dosta neobičnih pripovjedačkih elemenata, npr. scena u kojoj Raul sa prijateljem, u gluho doba noći, upada u tor ne bi li se poigrali sa bikom, te „kao od majke rođeni“ bježe pred bikom i vlasnikom koji se pojavljuje iznenada. Također i Raulova opsesija sa jedenjem bijelog luka i šunke. Ili scena Silvijinog sna...
U svakom slučaju, Jamón Jamón djelo je koje vas zasigurno neće ostaviti gladnog provokativnih pokretnih slika jednog od njihovih najsuptilnijih autora, kakav je Bigas Luna.
