Piše: Amar Komić

Kako bi izgledao svijet bez žena? Ovo izrazito kompleksno pitanje predstavlja polazišnu tačku za novi film glumca i reditelja Caseyja Afflecka naziva Light of My Life. Osim što potpisuje režiju filma Affleck je napisao i scenarij te glumi sporednu ulogu u filmu. U Light of My Life Affleck nam prezentuje distopijski svijet u bliskoj budućnosti u kojem je smrtonosni virus odnio život većinskog dijela ženske populacije. Samo porijeklo virusa i pitanje zašto utječe samo na ženski dio populacije ostaju misterijom da kraja. U filmu pratimo bezimenog oca (Affleck) koji se sa svojom jedanaestogodišnjom kćerkom Rag  (Anna Pniowsky) kreće postapokaliptičnom amerikom pokušavajući preživjeti. Ono što ovu sitaciju čini izrazito zanimljivo jest to što se Rag cijelo vrijeme mora pretvarati da je dječak, noseći mušku odjeću i imajući kratku kosu. To je način da pravi spol Rag bude skriven od ostatka muške populacije, barem dok u budućnosti ženska populacija ponovo ne poraste. 

Light of My Life; režija: Casey Affleck; uloge: Casey Affleck, Anna Pniowsky; 2019.

IMDb rejting: 6.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 81%

Iako nam filma prezentuje zastrašujući distopijski svijet, koji bi u žanrovskom smislu mogao i naginjati ka hororu i trileru, Light of My Life je u suštini intimna drama o odnosu između oca i kćerke. Film nema dramaturški kompleksan narativ ili strukturu a glavni pokretač radnje jest želja za preživljavanjem dvaju glavnih likova. Ovaj film može podsjećati na niz sličnih postapokalištičnih i distopijskih filmova poput The Road (2009) ili Children of Men (2006) ali ono što Light of My Life odvaja i razlikuje od navedenih filmova jeste Affleckov potpuni fokus na odnos između oca i njegove kćerke. Reditelj/scenarist se u mnogo manjoj mjeri zanima za konstruisanje uzbudljivog narativa i istraživanje mogućnosti ove distopijske situacije. Njegov primarni interes nije virus, njegovo porijeklo i utjecaj na ostatak svijeta, već kako se čitava situacija s virusom reflektuje na odnos između oca i njegove kćerke te koje to prepreke stavlja između njih.

U suštini ovo je film o ocu koju se bori da svojoj kćerki pruži što normalnije odrastanje uprkos izrazito abnormalnoj situaciji. Tako, za razliku od niza sličnih filmova, u Light of My Life postoji snažan kontrast između topline odnosa kćerke i oca te nemilosrdnih i hladnih uslova i okruženja u kojem moraju preživljavati. Zbog toga posebno je značajno otvaranje filma, njegovih prvih dvanaest minuta, u kojem gledamo oca i kćerku, za koje se čini da leže u krevetu, dok otac kćerki priča priču za laku noć. Očeva priča je njegova improvizovana verzija biblijske priče o Noinoj arci gdje se otac odlučuje zauzeti perspektivu lisca koji se sa svojom ženom zadesi u potopu.

Dok gledamo ovu scenu, snimljenu u dugom kadru iz ekstremno gornjeg rakursa, ne možemo ni naslutiti da se radi o filmu čija je radnja smještena u distopijskom, postapokaliptičnom svijetu. Znakovita je Affleckova namjera da postapokaliptični film otvara izrazito dugom scenom u kojoj otac priča priču za laku noć, ne uspostavljajući ništa od vanjskog svijeta ili konteksta, van njihovog malog šatora. Ono što reditelja istinski zanima jest ono što je u šatoru. To je u konačnici naglašeno i u vizualnom smislu. Posljednji kadar ove uvodne scene jest opšti plan u kojem vidimo mali šator koji predstavlja jedini izvor svjetlosti u inače potpuno mračnoj šumi.

S obzirom da se Affleck ne zanima za žanrove trilera, misterije i horora, koji bi bili čest odabir za filmsko tretiranje ovakvog distopijskog svijeta, jednom kada neki od tih žanrova „uplivaju“ u film, takvi momenti su mnogo manje efektivni nego oni u kojima pratimo razvoj odnosa između kćerke i oca. U trenucima kada se naziru žanrovi trilera ili horora Affleckov sveden i minimalističan pristup u režiji, gdje većinu radnje tretira u statičnim kadrovima opšteg plana i objektivne vizure, ograničava situacije da postanu istinski napete i uzbudljive. Ipak, ovakvi trenuci u filmu su rijetki i predstavljaju samo kratke digresije sa Affleckovog primarnog interesa tako da nemaju prevelik utjecaj na kvalitetu i koherentnost cjeline.

Za Afflecka ovo ne predstavlja rediteljski previjenac s obzirom da je prethodno režirao fascinantan mocumentary I'm Still Here (2010) sa Joaquin Phoenix u glavnoj ulozi. Ipak, ovaj film zasigurno predstavlja iskorak u Affleckovim scenarističkim i rediteljskim sposobnostima. Ono što predstavlja srž ovog filma jesu dugi razgovori između kćerke i oca u kojima pratimo razvoj njihovog odnosa. S obzirom na distopijski kontekst svi roditeljski i očinski problemi samohranog oca postaju mnogo kompleksniji i izraženiji. U najupečatljivijim momentima filma gledamo oca koji se bavi uobičajnim roditeljskim zadacima koji postaju posebice dirljivi i značajni s obzirom na neobičan kontekst u kojem su smješteni. U jednoj od takvih scena posmatramo oca koji kćerki pokušava objasniti kako to nastaju djeca dok joj ujedno pojašnjava pojam puberteta i menstruacije s kojima će se Rag uskoro nositi. Ovdje posebice dolazi do izražaja Affleckove glumačke sposobnosti i njegova mogućnost da monolog iznese krajnje spontano te da stvori i određenu nelagodu koja neminovno slijedi iz ovakvih razgovora.

Kako se radi o filmu koji je u većinskom dijelu kontemplativna i intimna drama, bez mnogo dramski uzbudljivih i napetih momenata, Light of My Life je film koji se uveliko naslanja na glumu Pniowsky i Afflecka. U oba slučaja glumci daju istančan i kompleksan performans koji se svojom svedenošću uklapa u sveukupan dojam sporijeg tema i ritma te kontemplativne atmosfere. Posebno je značajna prirodna hemija između dvaju glumaca te njihov izrazito uvjerljiv odnos kćerka-otac u koji vjerujemo od prvog kadra filma u kojem ih vidimo zajedno. Iz njihovog odnosa gotovo da se da osjetiti sve ono kroz šta su likovi prošli što je u konačnici vrlo značajno za funkcionisanje ovakve vrste filma.

S obzirom da momenti trilera i horora u većini filma nisu podjednako efektivni kao razgovori između oca i kćerke, pravo je iznenađenje sekvenca u posljednjoj trećini filma kada je lik oca prisiljen da se fizički obračuna sa trojicom muškaraca koji predstavljaju prijetnju za njega te primarno za njegovu kćerku. Ovdje statični kadrovi, realizam i vremensko trajanje na kojem Affleck inzistira tokom čitavog filma, postaju izrazito efektivni.  Ne zato što Affleck spektakularno režira ove prizore sukoba ili zato što imaju intrigantu ili impresivnu koreografiju. Dapače, scene su efektivne zbog svoje rudimentarne i surove prirode i izgleda. Koreografija borbi vrlo je realistična a izrazito trajanje im ide u korist.

Njihova istinska težine krije se u emocionalnoj težini koju sa sobom nose. U svakom od očevih udaraca, koprcaja, mukova i vikanja osjećamo njegovu požrtvovanost za kćerku. Oca pratimo gotovo pet minuta dok se sporo i očajnički pokušava boriti za vlastiti život i život svoje kćerke. Posebno je iznenađujući i tematski značajan način na koja se ova sekvenca razriješi. Dok otac na izmaknu snage gubi bitku s posljednjim muškarcem s kojim se obračunava dešava se pucanj iz puške koji ubije čovjeka a rani oca. Ispostavlja se da je to Rag koja je sada spasila svoga oca.

Osim linearnog narativa o ocu i kćerki, koji se bore za opstanak, u filmu postoje i sporadične flashback scene koje nas vraćaju u vremenski period kada je misteriozni virus počeo da se širi. Scene su u potpunosti smještenu u kući oca, majke i Rag. Ovakvih scena je samo nekoliko a u njima pratimo kako se otac i majka brinu o jednogodišnjoj Rag, kako saznaju da je majka zaražena virusom i kako se otac nosi sa činjenicom da će njegova žene uskoro umrijeti. Primarna funkcija ovih scena nije ekspozicija ili naknadno dodavanje informacija koje ne znamo već pojačavanje emocionalnog i sentimentalnog intenziteta filma. Niti u ovim scenama, kao i u ostatku filma, ne biva objašnjeno kako i zašto Rag nije zaražena ovim virusom. Iznenađujuće, činjenica da ova „anomalija“ nikada ne bude objašnjena, ne remeti sveukupnom dojmu filma.

Da se radi o filmu u kojem se reditelj/scenarist većim dijelom zanima za virus, njegovu prirodu i porijeklo, informacija o tome kako je moguće da Rag nije zaražena vjerovatno bi nosila veću dramaturšku vrijedost a činjenica da nam odgovor na to pitanje ostaje nepoznat remetila bi uvjerljivost filma. Ovdje to nije slušaj zbog proste činjenice da se Affleck virusom bavi samo u nekoliko kratkih momenata, i to putem novinskih članaka i televizijskog priloga. O samoj logistici virusa, onome kako on funkcioniše i koji je njegov potencijalni lijek ne saznajemo ogtovo ništa. Affleck se mnogo više zanima za simboličke i metaforičke implikacije ovakve situacije.  U tom smislu film se može posmatrati i kao svojevrsna metafora za način na koji se svijet muškaraca odnosi prema ženama. Ipak, ova metafora može se pronaći samo u postavci filma, a Affleck je kroz ostatak filma rijetko podupire nekim dodatnim motivima.

Zamka u koju je Light of My Life lako mogao upasti jeste da kćerku napravi sposobnijom i snalažljivijom nego što bi djevojčica tih godina zaista mogla biti. Od samog početka lik Rag građen je kao inteligentna, znatiželjna i vjerovatno snalažljivija djevojčica od većine njenih vršnjaka s obzirom na okolnosti u kojima odrasta. Ipak, njena snalažljivost nikada ne prelazi granicu uvjerljivog, tako da u kriznim  situacijima ona zavisi od svojeg oca, da je barem u fizičkom smislu zaštiti.  Naravno, kao i u gotovo svakom distopijskom filmu koji predstavlja sličnu vrstu scenarija, izvanjske opasnosti za glavne likove postoje. S obzirom da vrsta virusa koja se pojavljuje na filmu utječe isključivo na žene, opasnost za glavne likove priče predstavljaju muškarci.

Zbog toga iako se film ne može opisati kao horor, niti Affleck u svojem rediteljskom pristupu implicira takav žanr, svaki put kada se u filmu pojavi neki nepoznati muškarac atmosfera postaje napeta pa čak i jeziva. Kao gledaoce Affleck nas pametno i vješto stavlja u vizuru glavnih likova tako da vidimo ono što oni vide i znamo onoliko koliko oni znaju. Time svaka interakcija s nečim novim, bilo da se radi o nekim muškarcima ili novim nepoznatim lokacijama, gledaocima postaje podjednako napeta koliko i glavnim likovima. U posljednjoj trećini filma napetost i svojevrsni aspekti žanra trilera dolaze do izražaja s obzirom da skupina muškaraca iz obližnjeg kampa napada kuću u kojoj se Rag i njen otac nalaze. U ovom posljednjem dijelu filma jasno se iskristališe i ideja filma. Nakon što spasi život svoga oca Rag se o njemu počinje brinuti te dolazi do zamjene uloga i dužnosti. Jednom kada na samom kraju dolazimo u situaciju u kojoj je kćerke silom prilika prisiljena da se brine o svome ocu, ideja da je ona sada sposobna za nešto takvo postaje mnogo uvjerljivija na nivou lika.

Morali smo proći čitavo putovanje s likovima da bismo prihvatili ovakvo razriješenje. Nakon sat i pedeset minuta u kojima smo gledali teške i zahtjeve situacije i uslove s kojima se likovi nose, vidimo kako je sve to utjecalo na Rag koja je razvila sposobnosti da se brine ne samo o sebi već i o svojem ocu. U suštini to je i krajnja ideja filma. Gotovo dva sata gledamo oca koji se požrtvovano brine o svojoj kćerki i ponosi se tom činjenicom, gdje njegova briga ponekad postaje i opsesivna ali razumljiva u datim okolnostima. Međutim, u posljednjih desetak minuta u kojima gledamo kako se kćerka brine o svojem bespomoćnom i ranjenom ocu, shvatamo ideju. Koliko kćerka zavisi od oca da preživi u okrutnom okruženju toliko i otac, ako ne i više, zavisi od svoje kćerke. Ova zamjena dužnosti i rodnih uloga može se tumačiti i kao feministička poruka filma ukazujući na činjenicu da muškarci i žene podjednako zavise jedni od drugih. Da zavisnost jednih o drugima nije jednostrana nego uzajamna.

Vrlo emotivan kraj ostavlja nas s kontradiktornim osjećanjima pesimizma i optimizma, hladnoće i toplote. S jedne strane osjećamo optimizam i toplinu trenutka kada kćerka zagrli svojeg ranjenog oca i citira rečenicu svoje majke ne bi li ga utješila. S druge strane osjećamo potpuni pesimizam situacije u kojoj se likovi nalaze. Oni su u maloj kolibici usred snijegom prekrivene šume, bez vode i hrane. Ova posljednja slika, ispunjena kontradiktornim osjećanjima,  sumira osjećanje i dojam čitavog filma. Na kraju u nekom smislu se vraćamo na početak. Likovi nisu otkrili ništa novo o virusu, nisu napredovali ka nekom sigurnom mjestu ili gradu, nisu riješili pitanje svoje sigurnosti i ne znaju šta ih čeka u budućnosti.

Tako, u smislu narativa, kraj ostaje otvoren. Ono što likovi ipak jesu doživjeli je unutarnja promjena i spoznaja. Postoji paralelizam između posljednjeg i prvog prizora u filmu. Dok u prvom otac priča utješnu priču svojoj kćerki sada je kćerka ta koja tješi svojeg oca. Likovi su spoznali jednostavnu ali suštinsku istinu koja im je potrebna da prežive u ovakvom svijetu. Koliko ja trebam tebi toliko ti trebaš meni.