Piše: Marko Njegić

"Doviđenja, Mary Poppins, brzo nam se vrati", rekao je Bert (Dick Van Dyke) opraštajući se sa superdadiljom čarobnih moći (Julie Andrews) na kraju Disneyjeva klasik-mjuzikla Mary Poppins. Bilo je to davne 1964. godine. No, Mary Poppins nije poslušala Berta i izbivala je predugo, što je živo čudo budući da je autorica P.L. Travers napisala osam priča stvorenih za nastavke i da je njezina heroina kadra vratiti vrijeme. Vratila se Mary tek duge 54 godine kasnije, ali napravila je to s priličnim stilom. Povratak Mary Poppins fini je dodatak izvorniku kojemu se nostalgično klanja do poda ("cameo" pojava Dicka Van Dykea) i usput poziva nove generacije u kina, djecu sada odrasle djece iz originalna filma redatelja Roberta Stevensona. Klinci iz stare Mary Poppins, Jane (Emily Mortimer) i Michael Banks (Ben Whishaw), odrasli su ljudi nekih dvadesetak filmskih godina kasnije, a potonji ima troje vlastite djece Annabel (Pixie Davies), Johna (Nathanael Saleh) i Georgieja (Joel Dawson).

Povratak Mary Poppins; režija: Rob Marshall; uloge: Emily Blunt, Ben Whishaw, Nathanael Saleh, Pixie Davies, Joel Dawson, Emily Mortimer, Lin-Manuel Miranda; 2018.

IMDb rejting: 7.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 78%

Vrijeme je Velike (financijske) krize u Londonu, a kriza vlada i u obitelji Banks. Michaelova supruga je nedavno preminula. S njezinom smrću se pokušavaju nositi i djeca i Michael koji je zanemario obiteljske financije. Banksovi bi, tako, mogli ostati bez kuće zahvaljujući ovrsi bankara Wilkinsa (Colin Firth). Eto, uto, nove-stare Mary Poppins (Emily Blunt) da, zajedno s novim Bertom - fenjerašem Jackom (Lin-Manuel Miranda) - ponovno poveže obitelj, podsjeti zaboravne odrasle na magiju i unese dašak optimizma pomoću plesnih i pjevnih točaka optočenih čarolijom koje pogađaju note originala, toliko da se ponekad čini kako gledamo remake, ne nastavak. Mary i dalje ima i kišobran koji govori, ali dolijeće u film na zmaju nakon što se oteo iz ruku jednom od Banksovih klinaca. "Ljupki ste kao uvijek", komplimentiraju čarobnoj dadilji kad uhvati zmaja i sleti u Ulicu trešanja. Sličan kompliment ("ljupka") mogao bi se uputiti Emily Blunt koja je dostojno naslijedila Oscarom nagrađenu Julie Andrews i možda je mlađi naraštaji kinoposjetitelja budu upamtili baš kao (njihovu) Mary Poppins.

Nominirana za Zlatni globus (jedna od četiri nominacije filma), Blunt igra Poppins zarumenjenih obraza ushićenja, ima dobar komični tajming i evidentno gušta u ulozi. Zato je prava šteta što je (n)ova Mary manje prisutna u drugoj polovici i postaje gotovo sporedan lik u vlastitom filmu koji njezinu romansu s Bertom iz prethodnika prebacuje na Michaelovu sestru (Jack + Jane), a dodatno je zaposlen podzapletom u vezi ovrhe. Kao i u prijašnjem filmu, Bert/Jack ima uvodnu riječ, konkretno pjesmu, pjevajući o "ljupkom nebu londonskom".

Pjesma se, ruku na srce, ne lijepi toliko za uho da bi je pjevali ili zviždukali na izlasku iz kina kao u slučaju La La Landa, pa i Najvećeg showmana, ali plesna koreografija ostaje u oku, zaslugom Roba Marshalla (Sjećanja jedne gejše, Pirati s Kariba: Nepoznate plime), redatelja specijalizirana za mjuzikle (Chicago, Devet, U šumi) koji je obnašao i ulogu jednog od koreografa. Marshall je napravio plesni korak naprijed u odnosu na Nine i Into The Woods.

Pamtljiva je scena posjeta Marynoj rođakinji Topsy (Meryl Streep) koja obrće ples na stropu s ujakom Albertom (Ed Wynn) iz prvog filma. Naime, svake druge srijede njezin dućan se okreće naopačke i Topsy je "tu dolje, gore na stropu". Jednako je pamtljivija, ma i pamtljivija, scena kad Jack i fenjeraši, u koreografiji s uličnim svjetiljkama i biciklima, upale fenjere klasičnog mjuzikla s Geneom Kellyjem (Amerikanac u Parizu) i modernog s potpisom Baza Luhrmanna (Moulin Rouge).

Scenografija Marshallova čestog suradnika, dvostrukog oskarovca Johna Myhrea (Chicago, Memoirs Of An Geisha), prilično je vrhunska, kao i kostimografija trostruke oskarovke, sjajne Sandy Powell (Zaljubljeni Shakespeare, Avijatičar, Viktorija - život mlade kraljice), koja s puno imaginacije osvježava garderobu Mary Poppins. Najviše mašte i kreativnosti film je demonstrirao u igrano-animiranoj sekvenciji, kad se Mary i klinci nađu s unutarnje razbijene porculanske vaze, živopisnoj slikovnici u kojoj obitavaju nacrtane pričajuće životinje i dominira star dobri "diznijevski" crtež. Općenito, koncipiran poput pjesmice za laku noć, Mary Poppins Returns se najbolje osjeća u bajkovitoj fantaziji gdje je "sve moguće, čak i nemoguće", bilo da Mary razgovara s nacrtanim psom ili klinci imaju podvodni party i plivaju kroz gusarski brod kupajući se, zapravo, u kadi.

U fantaziji se ogleda izmaštana stvarnost i u nju klinci bježe od sive zbilje. "Sve nemoguće što smo zamišljali uz Mary Poppins se dogodilo", zaključuje odrasli Michael kad se prisjeti magije i poleti iznad Londona sa šarenim balonom u ruci. Film podiže likove i gledatelje koji "nemaju nigdje drugdje ići doli gore" ("nowhere to go but up") da se pozdrave s Mary i zažele da se vrati za manje od 50-ak godina. Doviđenja, Mary Poppins, brzo nam se vrati.

Gospođa s balonima

Legendarna Angela Lansbury (Ubojstvo, napisala je) pojavljuje se u ulozi gospođe s magičnim balonima. Baloon Lady je jedan od omiljenih likova iz knjiga P.L. Travers, napisanih između 1934. i 1988. godine.