Piše: Hana Hôt
Vjera i nauka neraskidivo su vezane (Dekalog, Jeden)
Na Zemlji ima dosta onih koji traže dokaz o postojanju Boga da bi u Njega vjerovali. Ovo filozofsko pitanje ostaje otvoreno. Jedan veoma dobar odgovor na ovo pitanje ponudio je 1988. godine poljski režiser Krzysztof Kieślowski u deset epizoda TV – drame Dekalog. Iako samom Kieślowskom religija ne igra bitnu ulogu u životu (on ono što je u vezi sa religijom radije naziva spiritualnim), on je ovaj rad zasnovao na Deset Božijih zapovijedi. Deset epizoda u trajanju od deset sati su bazirane na Deset Zapovijesti Božijeg zakona. No, ne trebamo misliti da numeracija epizoda (Dekalog I, Dekalog II…) nužno znači korelaciju sa zapoviješću koja je pod tim brojem. Gledalac sam treba prosuditi o kojoj zapovijesti (ili kojim zapovijestima) je riječ. U Dekalogu, jeden nam ne pomaže samo radnja da uočimo korelaciju sa prvom zapoviješću, već znatnu ulogu igraju plava i zelena boja. Tema je odnos vjere i nauke, odnosno istinske vjere u Božije principe i vjere u one što ih postavlja nauka. Tako u ovoj epizodi zelena boja predstavlja “lažnog Boga”, a plava transcedentalno, prisustvo Boga koji je na nebesima, ali i u svima nama. Dekalog I prati priču Krzysztofa, profesora lingvistike, koji svoj život podređuje matematičkim proračunima, i njegovog maloljetnog, ali veoma inteligentnog sina Paweła, kojem on približava idolizaciju nauke. Paweła dovodimo u vezu sa apostolom Pavlom, čija je prva poslanica Korinćanima Himna ljubavi (Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao/bio bih mjed što ječi/ili cymbal što zveči).
Dječak je sretan kada riješi matematički problem, ali on se pita i o suštinskim pitanjima: šta je smrt, a šta duša ?. Krzysztof objašnjava smrt sa naučnog aspekta (kao zaustavljanje vitalnih funkcija), a negira postojanje duše. Adekvatan odgovor na ovo pitanje i ono, možda najvažnije, sa početka, pitanje o Bogu, daje Krzysztofova sestra, Irena, zagrlivši svoga bratića (i to je Bog, Božija ljubav!). Suprotnost gledišta, Krzysztofovog i Ireninog, naglašava se preko telefonskog razgovora (inače njihovog prvog stupanja u kontakt u filmu), u kojem raspravljaju oko upisa Paweła na časove vjeronauka.U toj sceni se prepliću uticaji plave i zelene boje – što znači njihovu borbu. Zelena boja je na ekranu, a plava dolazi eksterno (možda kroz prozore Krzysztofovg stana), transcedentalno. Dominantnije je prisustvo plave boje, ne samo u navedenoj sceni, već krozcijelu epizodu, čime režiser naglašava prisustvo Boga (na nebesima) u svemu što se zbiva. Već na samom početku, u flash – forwardu, dominira plava. To je scena u kojoj Irena gleda snimak (u TV – izlogu), koji prikazuje slow – motion skupine dječaka koji razdragano trče i sličica se zamrzne na jednom veselom licu – to je Paweł. Suzu pušta Irena, ali i anonimni čovjek (tumači ga Artur Barciś) koji sjedi pored vatre blizu zaleđenog (glacijalnog) jezera. Pitamo se ko je taj čovjek. On simbolizira savjest, svijest o Bogu, neki će, možda, reći i antropomorfnog Boga.
Međutim, ni sam režiser “ne zna” koja je funkcija uloge samca, pa jednom prilikom izjavljuje: “Ne znam ko je on; samo čovjek koji dolazi i posmatra nas, naše živote. On nije baš zadovoljan sa nama”. Samac ne interveniše (nije u mogućnosti da interveniše), ali pušta suzu (znak empatije prema Ireni). No, suze su i vosak na Marijinom licu, kada Krzysztof stoji pred Pietom (talijanska izvedenica iz latinskog pietas: sućut, sažaljenje; ili Oplakivanje Krista je u kršćanskoj ikonografiji prikaz Blažene Djevice Marije koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo. Ovaj motiv se javlja u 12. stoljeću, a osobito je popularan motiv u gotici i renesansi), a potom sruši oltar. Taj slow – motion u flash – forwardu, dovest ćemo u vezu sa Krzysztofovim riječima. Kada dječak upita oca (Krzysztofa): šta ostaje nakon smrti?, otac odgovara da su to sjećanja na tu osobu, način na koji se ona kretala, smijala. Nažalost, ta osoba je postao sam dječak. Tragičnu sudbinu dječaka režiser prethodno najavljuje. To je scena u kojoj Krzysztof sjedi za radnim stolom, ispred njega je hrpa papira i plava tinta. Tinta se najednom prolije i počne širiti po stolu (D’une bouteille d’encre, on peut tout retirer, Maurice Carême).
Prolijevanje tinte aludira na utapanje Paweła, ali služi i naglašavanju plave boje koja u Krzysztofov život ulazi neočekivano i nemoguće je kontrolisati njeno širenje. Iako je Krzysztof oprao ruke uprljane titntom, on ljagu nosi do kraja. Zvuk vatrogasnih sirena u gledaocu budi nelagodu, ali ne skreće pažnju sa onoga što se prethodno dogodilo (prolijevanje tinte), jer Krzysztof te papire posute tintom nosi sa sobom (u kesi) poput amajlije. Ako prolijevanje tinte protumačimo i (pak) kao pozitivnu pojavu, pa, kada Krzysztof na kraju epizode stavlja led na glavu, shvatićemo to kao njegovu spoznaju Boga, ili će oni, kojima je teško promijeniti stav prema nekome, reći da je to samo znak sjećanja na tragediju. Zelena boja je symbol kompjutera, kao Boga, i zato je prvobitno treba percipirati na ekranu. Pored zelene boje, nauku, znanje predstavlja i mlijeko koje se promoviše u Pawełovoj školi, ali pojavljuje i na stolu (ukislo mlijeko, scena razgovora između oca i sina, pitanje smrti i duše). Tradicionalno, mlijeko je simbol besmrtnosti, tako da ne čudi što se pojavljuje u sceni u kojoj se pita o duši. Na kraju, shvatit ćemo da dušu trebamo njegovati (jednako kao i tijelo). Dušu hranimo vjerom.Vidjeli smo da matematičke procjene su besmislene bez vjere u višu silu. No, to ne znači da znanju, nauci ne treba dati ogromnu važmost. Ono što trebamo znati je da su vjera i nauka neraskidivo vezane, jedna bez druge ne mogu. Nauka bez vjere je osakaćena. Vjera bez nauke je slijepa.
Simbolika broja 12 (Dekalog, Dwa)
U Dekalogu, jeden smo razmatrali singularnost Boga, a u ovoj epizodi ćemo shvatiti utjecaj jedne osobe, rečenice koju ona izgovori, na život drugih. Postoji aforizam Nomina sunt odiosa (Mrsko je spominjati imena. Značenje ovoga aforizma Ovidija /Heroides, 13, 54/ je da je neumjesno navoditi imena kad se govori o nekom događaju ili postupku koji je za osudu) još od davnina. Danas je, čini se, veoma je bitno ko, a ne šta neko čini, dok je nekad važilo suprotno: Non quis, sed quid. Ljudima je naređeno da ne uzimaju uzalud imena Gospoda Boga svoga. Mi ovu epizodu vežemo za ovu zapovijest Božijeg zakona. Na samom početku sam spomenula kako pojedinac, odnosno samo jedna izgovorena rečenica, može promijeniti sudbinu više individua. U ovom slučaju, funkciju“kreatora”sudbine ili suca najteže parnice, čija presuda,ma kakva bila, znači određenje sudbine četvoro ljudi, je doktor koji je na kraju svoje karijere. U doktorovoj zgradi stanuje Dorota Geller, violinistkinja, čiji muž, Andrzej, leži u bolnici na odjelu gdje doctor radi. Njegovo stanje je teško. Hoće li preživjeti? Uz to, Dorota je trudna sa drugim muškarcem i za nju je ishod situacije veoma bitan. Ako Andrzej umre, rodit će, u protivnom je spremna na pobačaj. Tada naš doktor preuzima i ulogu suca, pored one uloge kreatora. Šta reći ženi koja je destruktivne prirode? Gaženje cigarete, gužvanje pisma, namjerno obaranje staklene čaše sa stola (slamanje je prikazano u slow-motionu) – sve navedeno su Dorotine akcije, ali kidanje listova biljke i slamanje njene stabljike predstavljaju vrhunac. Biljka je slomljena, ali pokušava da se uspravi, što čini i pčela u čaši voćnog sirupa i to je povezano sa Andrzejovom i bebinom borbom između života i smrti. Kontraakcija destrukciji je revitalizacija (zato Barbara vodi brigu o kaktusu).
Obzirom na Dorotinu narav, ali i lični gubitak (gubitak porodice), doktor krši etiku (medicinskog radnika, ali i čovjeka uopšte) kada se kune da će Andrzej umrijeti. On to čini kako bi spasio život nerođenog djeteta, ali čini i grijeh. Zakleti se, uzeti ime Božije kako bismo naišli na prividno pozitivan ishod situacije je grijeh. I apostol Pavle u Poslanici Jevrejima navodi: “Ljudi se kunu većim, kletva potvrđuje rečeno i okončava svaki njihov spor”. Da će doktor biti kažnjen (u konačnici ) reditelj naglašava crvenim osvjetljenjem njegovog lica (symbol inferna?). No, da li je doktor jedini koji griješi (ako uopće veoma griješi)? Ne, griješe i Dorota i njen ljubavnik koji krše posljednju Božiju zapovijest kojom se, između ostalog, zabranjuje da se poželi žena bližnjega (pa čak i njegov bol). Dorotin muž je na samrti, a Janek planira da putuju i, dok drži Andrzejev ruksak, govori: “Neće nam biti lako bez njega”. Janekove i doktorove riječi su odigrale (kontrarno) ulogu na Dorotine misli (Janekove je navode da abortira, doktorove omogućavaju bebi da dođe na svijet). Režiser ne govori mnogo naracijom. Krzysztofova parola je: “U dubinu, a ne širinu”. U filmu se ništa ne pojavljuje slučajno i sve ima svoju dubinu. Pojava posmatrača iz Dekaloga I, sada u ulozi laboranta, koji ne izusti ni riječ, je neprimjećena od likova, ali nije beznačajna (sa aspekta gledaoca), jer nam govori da on posmatra postupke likova.
Tako nije slučajan ni izbor broja 12 za broj Andrzejeve bolničke sobe, te 12 : 10 sati za sastanak Dorote sa doktorom, te nešto poslije 12 sati za vrijeme užasnog momenta u kojem doctor gubi najmilije. Naime, broj 12 je sveprožimajući broj. U kršćanstvu, Krist je imao 12 apostola, ime Marije Magdalene je u Novom zavjetu spomenuto tačno 12 puta, 12 sedmica beba prestaje biti embrij i postaje fetus (Dorota saopštava doktoru da je u trećem mjesecu trudnoće, što je 12 sedmica). Kafa koja se ohldila (scena sastanka Dorote sa kolegom njenog ljubavnika), kao i mlijeko koje je ukislo (u Dekalogu I), nisu beznačajne pojave. To nas režiser upozorava da ono čime nas je Bog opskrbio počinje gubiti efikasnost, svoju bit. Iako naracija ne igra glavnu ulogu u Dekalogu, to ne znači da iz replica aktera ne trebamo izvući pouku. Naprotiv, nekada je manje više. Nije samo zadatak glumaca, koji tumače likove u ovoj epizodi, pogotovo onoga koji tumači doktora, da biraju riječi. To je svakodnevni zadatak svakoga od nas. Mislimo da riječi nemaju težinu i riječ Bog u nama ne izaziva strahopoštovanje? Varamo se i na krivom smo putu. Rijetko ćeš se pokajati zbog onoga što si prešutio, i veoma često ćeš se pokajati zbog onoga što si rekao i još češće bi se kajao kad bi znao posljedice svojih riječi.
Poziv čovjeku da se okrene Bogu (Dekalog, Trzy)
Vrijeme je praznika, vrijeme darivanja. Nova godina samo što nije stigla. Šta ako baš tada prošlost zakuca na vaša vrata? Janusz, taksista, prerušen u Djeda Mraza, želi provesti Badnje veče u krugu porodice i uživati u čari dijeljenja, a njegovo ime po hebrejskom znači dar od Boga. On je bio na putu koji vodi do ispunjenja četvrte Božije zapovijesti (“Sjećaj se dana odmora da svetkuješ: šest dana radi i svrši sve poslove svoje, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvome”), ali paralelno (aluzija na paralelnu montažu) se javlja prepreka – Ewa i vraća ga tri godine unazad (kada je Janusz imao aferu s njom). Ewa traži od Janusza da joj pomogne u potrazi za njenim mužem, Edwardom, koji je, navodno, nestao. Kako vjerovati ženi koja tvrdi da nije bila na ponoćnoj misi, a viđena je u masi vjernika? Janusz je vidio Ewu u crkvi, a vidjela je i ona njega. Kada Janusz kaže Ewi: “Vidio sam te”, očito je da mu je već tada bilo jasno da je i ono prethodno (da joj je muž nestao) bila laž, a i njoj je bilo jasno da je uhvaćena u laži. No, i Janusz je lagao svojoj ženi kada je, kako bi pobjegao sa Ewom, rekao da mu je auto ukraden, a “mi živimo od kola”. Tu je Januszovim lažima kraj, a Ewa je napravila samo uvertiru. Razvojni dio dolazi. Janusz je pao u Ewinu zamku, ali ne naivno. Dakle, njegove poteze možemo posmatrati kao igru, baš kao što je Paweł uvidio da jedna djevojka pobjeđuje sve šahiste, jer igra rutinski. Njeni potezi su predvidivi. Janusz shvata da je svaki idući Ewin potez nova laž. Gledalac, prije Janusza, vidi pripreme za mnoge Ewine poteze.
To su brze, netemeljite pripreme. Da li Ewa može ući u stan, provjeriti je li “zrak čist” (da li je Edward unutra?) i izaći kako bi Januszu dala znak da uđe unutra? Bilo bi moguće kada bi Edward zaista tu stanovao (ali on živi u Krakovu!). Ona simulira njegovo prisustvo postavljanjem njegove odjeće, čak poprska vodom ogledalo u toaletu (kao da se Edward nedavno obrijao). No, te kapljice vode neće, poput onih na staklima vozila, pomutiti vidno polje vozača. Janusz će rasklopiti brijač i otkriti da je tup. Udarac u okićenu jelku, koja nas konstantno podsjeća da je praznik, kao i ona jelka među stubovima koja sve “podnosi” i crveno svjetlo koje obasjava Januszovo i Ewino lice su znak. Znak kazne za nevjeru (inferno = nevjera), što je kauzalno povezano sa nepoštovanjem praznika. Da li Janusz tada, kada Ewa priznaje da je upropašteno Badnje veče, govori istinu kad negira: “Ne, bilo je lijepo”? Janusz istovremeno griješi i čini dobro djelo. Čini grijeh protiv Božije zapovijesti, a čini dobro djelo jer pomaže osobi da u stanju ambivalencije održi vlast nad sobom. Janusz je mogao napustiti Ewu u ma kojem momentu, ali je igrao njenu igru do 7 sati i 3 minuta. “Postoji igra, znaš je? Ako iza ugla dolazi čovjek imat ćeš sreće, ako je žena… nećeš”. Januszu sreća nije bila naklonjena. Ewa je uz to i žena prema kojoj Janusz nešto osjeća (na njihov odnos primjenjiv je reciprocitet). Napustiti porodicu i otići sa ženom (koja je nekoć bila ljubavnica), na Badnje veče, ne znači samo nepoštovanje praznika i grijeh protiv četvrte zapovijesti, već i grijeh protiv sopstvenog tijela (a Gospod je rekao: “Ne čini preljuba”). Postoje polemike koji je to sedmi dan, dan odmora, kojeg treba da svetkujemo. Pod imenom sedmog dana treba podrazumijevati ne samo nedjeljni dan već i druge praznike i postove, koje je ustanovila Crkva, kao što su se i u Starom Zavjetu pod subotom podrazumijevali i drugi praznici (praznik Pashe, Pedesetnica, Kuščelj i dr.).
Četvrtu zapovijest krši onaj ko se lenji u toku šest dana sedmice i onaj ko radi nedjeljom ili praznikom. Ništa manje tu zapovijest ne narušavaju ni oni koji u tim danima prekidaju svoje zanate i poslove, ali dane provode samo u zabavama, igrama i predaju se razuzdanosti i pijanstvu, ne misleći na to kako bi poslužili Bogu. Zato, prije nego što ugledamo Janusza, kostimiranog kao Djeda Mraza, vidimo pijanicu, skitnicu, koji se pita:” Gdje je moj dom?” i time narušava idiličnu, prazničnu atmosferu. Zatim, na ulazu u zgradu svjedočimo susretu Djeda Mraza (Janusza) i Krzysztofa, Pawełovog oca (iz Dekaloga, jeden), koji čak ne uzvraća na Januszovu čestitku (“Sretan Božić!”), jer bez Paweła, bez porodice, onih najmilijih, nemoguće je osjetiti prazničnu atmosferu. Ewa je željela osjetiti prazničnu atmosferu ,bilo joj je potrebno da bude kraj osobe koju voli, baš kao djetetu koje je pobjeglo iz bolnice, Krzysztofu ili skitnici. Ona čak i dijeli (sa Januszom, ali i nama) dio paraznične atmosfere kada podijeli wafer sa Januszom. Ta poslastica se naziva (izvorno) oplatek i tradicionalno se lomi na kuhinjskom stolu na Božić. Simbol je porodičnog jedinstva i jedinstva sa Kristom. Pitamo se zašto Ewa odlaže kazivanje istine sve do 7 sati i 3 minute. Sedam je sveti broj i donosi sreću. Po Augustinu sedam je mjera vremena zemaljskog hodočašća čovjekova, a broj sedam je poziv čovjeku da se okrene Bogu. Sedam je ključ Evanđelja po Ivanu i 40 puta pojavljuje se u Otkrivenju, a u Apokalipsi najavljuju konačno izvršenje Božije volje na svijetu. Poziv čovjeku da se okrene Bogu je onaj koji se ne odbija, pa zašto bi onda Janusz bio taj koji će učiniti suprotno?
Ono što voliš i ono što prezireš (Dekalog, Cztery)
Koliko tajan i trajan sadržaj nekog pisma može biti ne zavisi od pošiljaoca, koliko od primaoca poruke i buke u komunikacijskom kanalu. Koliko izazovna i intrigantna može biti poruka: “Otvoriti po mojoj smrti”? Upravo to je pisalo na pismu kojeg je Anka, studentica treće godine glume, pronašla među osobnim stvarima njenog oca, Michała. Da li će ga otvoriti? Da li bi se otvaranje pisma moglo protumačiti kao nepoštovanje roditelja, odnosno Božije zapovijesti? (“Poštuj oca svoga i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na Zemlji”). Sam početak filma je intrigantan, otkriva nam da će neki detalji iz prošlosti junaka ostati misterija. Taj fade – in (lik Anke koja zuri kroz roletne) može dovesti gledaoce u nedoumicu (u oba kadra zurenja kroz roletne se ne pojavljuje Anka, u drugom je Michał). Ovaj film počinje “in medias res” (usred stvari). Nije slučajno što je izabran da se prikaže poljski običaj polijevanja vodom na Uskršnji ponedjeljak. To se čini za sreću, a simbolizira Isusovo uskrsnuće, ali i zdravlje, čistoću. Zavirimo li u Ankinu sobu, vidjet ćemo Winston ad i postere koji podsjećaju na one iz Dorotinog stana (slike alpinista). Zavirili smo u njenu sobu, ali smo takođe zavirili i u njen duh (i nalazimo da je avanturistički, iako ga ne ispoljava). No, svijet postoji i van “sobe”. U tome svijetu Anka je glumica kojoj u školi kažu: “Razmisli šta ti govore stvari koje si izgovorila, razmisli o namjerama i skrivenom značenju”.
Razmislimo i mi zašto se Artur, posmatrač, taj enigmatični lik, sada u ulozi čovjeka sa kajakom, pojavljuje baš onda kada Anka odluči otvoriti pismo adresirano njoj? On, kao da joj želi reći:”Ne otvaraj Pandorinu kutiju!”. Oblik njegovog kajaka, koji ga pokriva, kada je kameri okrenut leđima, je simbol. Romb, kao solarni simbol, ima značenje Božijeg znanja, mudrosti i kreativnosti. Pogledi posmatrača nam govore da je on pokriven (opskrbljen) Božijom mudrošću. On će se , u ovoj epizodi, pojaviti i kada Anka prizna ocu da je pismo, čije je riječi izgovorila (da on nije njen biloški otac), ona sama napisala, imitirajući majčin rukopis (što se može smatrati krađom, pa vrijedi zapovijediti i “Ne kradi!”). Ona je mislila da je otac napušta, jer mu je večer prije saopštila da ga ne doživljava kao oca (“Kako ja treba da te zovem?”), već da osjeća ljubav (onu muškarca prema ženi, a ne djeteta prema roditelju), a on je otišao do marketa da kupi mlijeko (mijeko je simbol majčinstva, à propos de… Ankina majka je umrla kada je Anka imala samo pet dana). Nije čudo što je Anka odjevena u ljubičasto. Ljubičasta pomaže kod ponovne podjele uloga (u odnosima). Kada Anka pita oca :“Kako treba da te zovem?”, kao da mu predlaže da podijele uloge nekog komada (kojeg možda ona režira, a u tome slučaju bi njeno pitanje bilo retoričko). Kako početak, tako i kraj ostaje misteriozan. Sadržaj pisma (originala) neće ostati otkriven. Bit će pretvoren u pepeo, a isti pepeo izjednačit će ono što voliš i ono što prezireš.
Zakon je ogledalo prirode (Dekalog, Pięć)
“Zakon ne treba da imitira prirodu. Treba da je popravi”. U petoj epizodi Dekaloga, kao i u Kratkom filmu o ubijanju, vidjet ćemo da je zakon ogledalo prirode. Mladić po imenu Jacek ubija vozača taksija, ali i njega ubijaju. Ubija ga moć superiornih koji imaju pravo da ubiju. Smrtna kazna za prestupnika predstavlja zlo u opštem smislu, i jeste veliko zlo, ali dopustiva je samo u izuzetnim slučajevima, kada je ona očigledno jedini način da se zaustave mnogobrojna ubistva i prestupi. Pitamo se zašto ubija taksistu, ali i zašto čini one prividno bezazlene prestupe (plaši golubove, baca kamen s ciljem da prouzrokuje saobraćajnu nesreću, napadne jednog mladića iz javnog toaleta…). “Kazna je osveta”, spominje Piotr, dok polaže svoj završni ispit. Njegova priča izlaže se paralelno sa Jacekovom (postupkom paralelne montaže). Čak i kada Jacek učini djetinjariju (preplaši golubove, primjerice), Piotr će nas podsjetiti na svoje izlaganje o kazni i kažnjavanju. Piotrova funkcija je, poput one naratora u književnom djelu, da pripovijeda o ljudima i događajima i najavljuje ih. Piotr, dok izlaže o kazni i pita se o egzistencijalnim pitanjima (“Da li ono što čovjek radi ima smisla?”), kao da nas priprema za vrhunac Jacekovih nestašluka – ubistvo.
Atmosferu nelagode unosi i zeleni filter, koji prizor čini dodatno tmurnim. Nagovještaj ubistva daje i sam Jacek, kada iz svoje torbe izvuče, između ostalog, konopac, a došao je kod fotografa da uveća sliku svoje sestre. Dodatno se (filmskim izrazom) pojačava njegova intencija dok vidimo u detalju kako steže konopac oko ruke. Pitamo se čemu je kriv taksista, da li je nedužan stradao? Njegova priča je, pored Jackeove i Piotrove, treća koja se izlaže u ovoj epizodi. Vidimo da vozač ne radi svoj posao valjano (ne prima putnike, među kojima se nađu i Dorota i Andrzej, par iz Dekaloga, dwa), te da ima djelić Jacekove prirode (kada zvukom sirene na autu preplaši pse). On je zvukom sirene preplašio pse, ali ko je čuo njegov pritisak na sirenu dok ga Jacek davi? Niko, samo se bijeli konj okrenuo, da nagovijesti smrt. Pitamo se da li je vozač taksija kažnjen zato što nije dosljedno obavljao svoj posao. Zamislite samo da je primio putnike koji su bili u žurbi. On svojom odlukom da primi Jaceka u auto, ne mijenja samo svoju sudbinu, već i Jacekovu (zakon će mu se osvetiti), subinu svoje žene (“…ona ne može sama”), a najzad i Piotrovu, koji je Jacekov slučaj prihvatio previše osobno. Kada vozač taksija izusti svoje posljednje riječi, a one su molba upućena Jaceku (da se brine o njegovoj ženi), Jacek se ne griješi samo o zapovijest “Ne ubij!”, već se ogluši na riječi starije osobe, u ovom slučaju taksiste i čini grijeh protiv pete zapovijesti Božijeg zakona (Još u Starom zavjetu, Gospod je rekao kroz Mojsija: “Pred licem sijedoga ustani i poštuj lice starca, i boj se Gospoda Boga tvojega”). On se ponovo (na kraju, prije izvršenja presude) ogriješi kada iznosi želju da bude sahranjen na groblju (“Mislim da mogu da budem sahranjen na groblju.”), pored oca, što je majčina želja (ona je još uvijek živa!), što znači da Jacek ne poštuje njenu želju.
Na kraju, iz razgovora između Jaceka i Piotra možemo pomisliti da je ubistvo taksiste osveta za ubistvo njegove dvanaestogodišnje sestre (pregazio ju je traktorista, a Jacek je bio suvozač). Gledaoci se gnušaju kada, nakon mučenja stezanjem konopca oko vrata i udaraca, Jacek konačno usmrti taksistu teškim kamenom. No, na osnovu toga možemo zaključiti da se Jacek odnosi isto prema biću i prema stvari (sjetimo se kada je gađao automobile kamenicom). No, ni njega neće zaobići konopac (koji mu je bio poput obilježja tokom filma). I on će skončati viseći o njemu. Odvest će ga šest policajaca, i ne ide slučajno šest policajaca na jednog čovjeka. Broj 6 označava istinu, pravdu i red. Koliko je pravedan ovaj način kažnjavanja, prosudite sami. I za pravosuđem izrečenu kaznu također odgovaraju sa svom strogošću oni koji imaju vlast i izvršili su je. Zato se Piotr (kao savjetnik na Jacekovom suđenju) osjeća krivim i ponavlja, u očaju, glagol mrzim. “Svaki koji mrzi brata (bližnjega) svoga jeste čovjekoubica”. Jedini tračak nade ulijeva sjaj sunca. Smrtna kazna za okorjelog prestupnika često biva jedino sredstvo pokajanja. A, bez volje Božije ni vlas s čovjekove glave ne pada.
