Piše: Hana Hôt
Grijeh protiv svoga tijela (Dekalog, Szesc)
U svijetu u kojem vlada opći strah, strah je i zavoljeti. Koliko je teško proniknuti u mladića, koji je dovoljno star da ga nazovemo muškarcem, a čiji su postupci dječački? Svojom zloupotrebom posla kojeg obavlja (šalterski radnik koji Magdi šalje lažne dojave o isporuci novčane pošiljke) nas podsjeća na taksistu iz pete epizode. Ta okrugla rupa na staklu šaltera kroz koju vidi Magdino lice okrugla je kao i ona kroz koju Tomek (asocijacija: Peeping Tom) posmatra Magdu iz svoje sobe (teleskopom). Ključna riječ, u ovom Kratkom filmu o ljubavi je posmatranje. Mnogo češće posmatramo jedni druge, nego što posmatramo sebe i svoje postupke. Nekada sve stane na posmatranju, jer se plašimo prići jedni drugima. Svi smo ljudi i jednaki smo (samo su sa nekog aspekta neki“jednakiji od drugih”). Da li je to odraz kukavičluka i da li je to ono što nam govori Tomekova uloga? On je prišao Magdi kao nečemu što nije ljudsko, a poslije šoka on pokazuje ljudsku prirodu. Ono što čovjeka odvaja od pukog vegetiranja jesu njegovo srce i njegov mozak. Mozak i srce, bez distribucije krvi (venama i kapilarima), ne bi funkcionisali. Šta nam sugeriše kada Tomek pokuša prerezati vene oštricom brijača kojeg je rasformirao? Naša sjećanja na Dekalog III nas vežu za Ewu koja rasklopi brijač, a kada ga testira, on je tup. Da li je Tomekov postupak odraz hrabrosti naspram onog Ewinog?
Slika i predmet u tom ogledalu mijenjaju svoje pozicije, baš kao što mijenjaju mjesta posmatrač (koji je bio Tomek) i objekt posmatranja – Magda. Kada smo spominjali posmatrača, u prethodnim epizodama, pod tim smo podrazumijevali lik koji opservira postupke glavnih likova, ali ne intervenira. Pojavit će se i u ovoj epizodi, u ulozi čovjeka sa putnom torbom, koji se čak i nasmiješi (što je znak dijeljenja sreće sa Tomekom, koji poletno dostavlja mlijeko nakon što je priznao svoja osjećanja Magdi i uvjerio se da su uzajamna). No, taj osmijeh sa lica posmatrača polako nestane (što je znak da ne postoji razlog za pretjeranu sreću). Pojavit će se i kada Tomek napušta Magdin stan, a nakon toga naudi sebi. Vidimo ga iz gornjeg rakursa i njegova svijetla odjeća jasno se raspoznaje u tami ovog varšavskog kvarta. Mlijeko je poput posmatrača bilo neizostavan simbol, u prethodnih pet epizoda, pa tako i u ovoj. U ovoj epizodi je, kao simbol, posebno naglašen (Tomek transportuje mlijeko). Posebno je interesantna scena u kojoj se prolijeva mlijeko po stolu, a Magda prolazi rukama kroz tekućinu. Mlijeko ovdje simbolizira materinstvo, to jest, Magdinu želju da postane majka (ili čežnju za materinstvom).
Biti majka, biti roditelj je najveća uloga u našem životu. Zato je imperativ poštovati veličinu naših roditelja i brinuti se o njima kada ostare i onemoćaju. Kada Magda napusti stan, nakon što joj majka Tomekovog druga saopšti da se boji ostati sama, to je znak da Magda krši petu Božiju zapovijest. Briga za staricu je izostala, ali za Tomeka nije. Na njeno olakšanje, Tomek je živ. Taj okrugli otvor na poštanskom šalteru više nije onaj otvor kroz koji ulazi svjetlost u Tomekov život. “Više te neću posmatrati”. Ti, koji/koja si učinio/la grijeh protiv svoga tijela ne zaslužuješ pažnju.
Ne kradi! (Dekalog, Siedem)
Je li moguće ukrasti od sebe? Bitak ne može ukrasti od sebe, ali mu mogu ukrasti bit. Kada se to dogodi, on više ne prepoznaje druge ljude, već spoznaje svijet oko sebe. Majki, junakinji sedme epizode Dekaloga je vlastita majka, Ewa, ukrala identitet, odgajavši svoju unuku, Aniu, kao kći, dok je Majku predstavljala kao Aniinu stariju sestru. Ljudi su imena, ponose se njima, ponove svoje ime bezbroj puta tokom života i poistovijete se s njim. Majka bi se mogla poistovijetiti sa Madame Bovary i reći: Madame Bovary, to sam ja, jer je ona ta koja nije ostvarila svoje želje u ovom životu zbog majčine želje za samoaktualizacijom. I Krzysztof Kieślowski poziva pronicljivog gledaoca da uspostavi relaciju Majka – Madame Bovary kada službenica na kolodvoru čita Madame Bovary, znamenito Flaubertovo djelo. No, ono na šta nas ciljano Krzysztof Kieślowski upućuje, tokom svih deset epizoda Dekaloga, jesu tumačenja Božijih zapovijesti. Na samom početku sam nagovijestila da je riječ o krađi. Međutim, da bih tumačila osmu zapovijest Božijeg zakona (Ne kradi!) , nije dovoljno da kažem da je riječ o krađi, jer je pojam krađe višesmislen. Nije dovoljno čak i kada formulišem sintagmu – krađa identiteta. I kada sam veoma blizu, objašnjavajući da je riječ o krađi svetinje, tj. prisvajanju onoga što je osvešteno pripadanjem Crkvi, potrebno je naglasiti da se ova krađa ne može smatrati univerzalnom, kada Majka Ewi priznaje: „Ukrala si mi dijete“, već individualnom, jer Majka dodaje i naglašava „... činjenicu da sam majka.“.
Dok posmatramo odnos majke i kćerke ( Majke i Ewe), kao što smo u Dekalogu I posmatrali odnos otac – sin, a u Dekalogu IV otac – kći, zaključujemo da ga je i u tragovima teško naći. U ovoj epizodi otvoreno je Solomonsko pitanje. Kada Ewa predlaže Majki da dijete bude i njeno i Ewino, čini se da ga namjerava poloviti poput Solomona, ali njena presuda nije pravedna, jer Majka odlazi sama, dok Ania bespomoćno trči uz voz kojim je Majka napustila grad. Ania je bespomoćna, njene noćne more u kojima se pojavljuju vukovi ukazuju na to da je ova situacija van njene kontrole. Tako smo suprotstavili omnipotentnu Ewu i nemoćnu Aniu; plavu i narančastu (komplementarne boje); vodu i vatru (plamen upaljača). Vatra pripada nebu, jer se uspinje; voda pripada Zemlji, jer s kišom silazi. Voda je nebeskog porijekla i nebeske sudbine; vatra je zemaljskog porijekla i nebeske sudbine. Suprotstaviti se treba i petoj zapovijesti Božijeg zakona, jer Nulla regula sine exeptione (lat. nijedno pravilo bez izuzetka.). Poruka roditeljima: „Sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga“.
Pohlepa i koristoljublje (Dekalog, Osiem)
Kristalna noć, holokaust, Adolf Hitler. Knjige historije pišu o strašnoj nesreći koja je zadesila Jevreje tokom prošlog stoljeća. Historija piše i o antisemitizmu i Hitlerovom djelu Mein Kampf. Neka vas ne zavara naslov knjige Jana Tomasza Grossa, Zlatna žetva, jer se u ovom djelu pisac usuđuje razbiti mit o Poljacima kao „naciji herojskih žrtava“, pripovijedajući o „martovskim nemirima“ u Poljskoj, 1968. godine. Ono što čini ovu atributsku sintagmu (Zlatna žetva) Gross objašnjava time da su Poljaci odavali Židove iz pohlepe i koristoljublja. Ova saznanja nam daju objektivan pristup Dekalogu VIII. Naime, cilj ove epizode je da nas nauči da razlikujemo političke akcije od akcija pojedinaca. Ovdje se izlaže akcija pojedinca, Zofie, koja se u februaru 1943. godine našla u situaciji da odluči o sudbini mlade Židovke. Zofia se držala etičkih pravila, kojima danas podučava svoje studente. Istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora je od laži. Zofia je poštovanjem zapovijesti Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga šestogodišnju Židovku, Elizabetu, poslala u smrt. Zofia je Boga zamijenila samoćom. Niko se ne želi susresti sa svjedokom sopstvenog poniženja. Zofia će susresti svog, Elizabetu. Elizabeta prisustvuje, uz Zofijinino odobrenje, predavanju o etici koje drži Zofia , gdje jedna od studentica ispriča moralnu dilemu iz Dekaloga, dwa.
Dijete je živo, to je najvažnije. Da, ali kome ? Gledaocima koji su šest epizoda čeznuli za tim saznanjem. U Zofijinoj priči je možda važnije spomenuti da je dijete živo. Naime, život šestogodišnje Elizabete je prije četrdeset godina ovisio o Zofiji i njenom mužu. Djevojčica se krila od Gestapoa (akronim za "Geheime Staatspolizei" /njem. Državna tajna policija/ koja je u razdoblju od nastanka Trećeg Reicha pa sve do kraja Drugog svjetskog rata djelovala kako na području samog Reicha, tako i tijekom rata u svim okupiranim zemljama. To je bila politička policija podređena Ministarstvu unutrašnjih poslova Reicha s vrlo širokim ovlastima i zato se razvila u zloglasni instrument državne vlasti), misleći da će kod Zofiae i njenog muža pronaći utočište. No, iz straha od visokopozicioniranih, koji kauzalno povlači kaznu za svako odstupanje od tadašnjeg režima, Zofija ju nije zadržala kod sebe. Naime, okupirana Poljska bila je jedina zemlja u Europi u kojoj je za pomaganje Židovima prijetila smrtna kazna za cijelu porodicu. Priča iz Dekaloga II pokretač ove priče, koju je Elizabeta na predavanju ispričala – priče o oprostu i nadi koju daju zvuk cvrkuta ptica i kadrovi prirode. No, naspram suncem obasjanog krajolika je slika, prizor iz prirode, koji će uvijek stajati krivo na zidu Zofijinog stana. Ni Zofia, ni Elizabeta je ne mogu ispraviti, baš kao što ne mogu ispraviti svoju prošlost. Zato krojač, koji je davne 1943. godine spasio Elizabetin život, ne želi razgovarati ni o prošlosti, niti onome što se danas događa, već samo o onome što bi Elizabeti mogao skrojiti, a to je budućnost.
Bitno je ono što imaš (Dekalog, Dziewięć)
Kada Roman, specijalista kardiohirurgije, sazna da je impotentan, njegovo ponašanje je sve više usmjereno ka samodestrukciji. Svojoj ženi, Hanki, govori o svom zdravstvenom stanju i predloži joj da si pronađe nekog muškarca. Iako Hanka naglašava da je ljubav prevladavanje istinskih osjećanja nad fizičkim kontaktom, ona poništava empatiju prema Romanu, sastajući se tajno sa mladićem, studentom fizike, Mariuszom. Na Mariusza, odnosno Hankinu aferu sa njim, nas stalno podsjeća njegov udžbenik fizike, ili, pak, pretinac Romanovog i Hankinog automobila. Već na samom početku filma vidimo, u detalju, pretinac koji se otvara i Roman ga teško uspije zatvoriti. Tada je pretinac bio prazan. Međutim, idućeg puta u njemu nađe Mariuszov udžbenik fizike. Isprva ga baci u kantu za smeće, ali se predomisli i vrati ga u pretinac. Posljednjeg puta pretinac mora silom otvoriti, prazan je. Pretinac nas podsjeća na opiranje sili koja na nešto ili na nekoga djeluje. Čovjek svojom težinom tijela djeluje na Zemljinu površinu. Oduzimanjem kvantitativne oznake čovjeku, prepoznajemo kvalitete njegove duše. Zašto je Hanka odbacila dušu u koju ponire – Romana, a postala rijeka koja se ulijeva u more (za)bluda? Hanka je pogriješila protiv sopstvenog tijela, dok je Roman pogriješio protiv sopstvenog srca. On može pomoći drugima da prežive, ali im ne može pomoći da žive. Mlada djevojka treba operisati srce kako bi mogla izvoditi opere Van den Budenmayera (izmišljeni nizozemski kompozitor iz osamnaestog stoljeća kreiran od strane Zbigniewa Preisnera i režisera Krzysztofa Kieślowskog. Preisner je rekao da je Van den Budenmayer pseudonim koji su on i Kieślowski izmislili "jer smo obojica voljeli Nizozemsku"), Bacha, Mahlera...
Ali, to nije njena želja, već želja njene majke. Kieślowski nas stalno podsjeća na važnost poštovanja roditelja i značaj porodice. Ljepše je kada dijete uđe u život supružnika, nego zavist. Katkad zavidni od rđavih misli i želja dolaze do rđavih djela. Tako je Romanova ljubomora postala patološka, a, dok špijunira Hanku, podsjeća nas svojom nedovoljnom smjelošću da interveniše na Tomeka iz Dekaloga VI, tako da ga gledalac posmatra kao tragičkog junaka. Kada gledamo kako Roman očajnički juri u smrt (vozeći bicikl, sklizne sa ruba ceste), kao nikad prije, omrzne nam se enigmatični lik kojeg tumači Artur Barciś. No, on u ovoj epizodi nije prikazan kao onaj koji opominje, podsjeća likove svojim prisustvom, već, kao obični prolaznik na biciklu, je onaj koji podsjeća gledaoce na svaki postupak u njihovom životu kada nisu djelovali, iz straha od sudjelovanja u nečijem činu. Mariusz je nešto odvažniji u svojim pothvatima, pa je Hanku pratio čak do Zakopana, gdje je ona, na Romanov nagovor, otišla da skija. Iako je taj Romanov prijedlog bio u cilju da se situacija izgladi, ona se samo dodatno učinila napetom, što je samo u drami dobro. Kada, predstavljajući se Mariuszovoj majci kao njegov kolega, sazna da je on otišao na skijanje u Zakopane, njegova zadnja nada umire, ali ne i on. Roman pokušava počiniti samoubistvo. Namjerno ću reći da Hanka ima intuiciju, a ne predosjećaj, da se Romanu nešto loše dogodilo. No, intuicija nije biti nemaran. Bitno je osjetiti nečije prisustvo. Bitno je ono što imaš, a ne ono što nemaš.
Ne poželi ništa tuđe (Dekalog, Dziesięć)
Iako se čini da je kolekciju Krzysztof Kieślowski upotpunio prije Dekaloga, dziesięć, odnosno da se ova epizoda nadovezuje na Dekalog, dziewięć, nastavljajući sa tumačenjem desete zapovijesti Božijeg zakona, ova epizoda je ona kojom Kieślowski objašnjava smisao ovog ciklusa. Czesława (Czesław "Root" Janicki), strastvenog kolekcionara poštanskih marki više nema, nema više ni blagostanja u njegovom stanu, njegovih pet zlatnih ribica. Ono što ostaje su dva sina, Jerzy i Artur, dug i trideset godina života u poštanskim markama. Kako bi došli do novca, Jerzy i Artur su spremni trgovati očevim poštanskim markama, njihovim nasljedstvom. Polarfahrt, 1931. godina, tri njemačka Zeppelina. Da, poznato nam je da je Zofijin komšija u Dekalogu, osiem pripovijedao kako snima seriju o Polarfahrtu, a ovdje je riječ o tri njemačka Zeppelina, na poštanskim markama, vrijednim milionima. Jerzyjev sin te tri poštanske marke zamijeni za gomilu bezvrijednih. Braća su tek na kraju svjesna da su prevareni, a suludo je kada jedan drugog prijave policiji za krađu poštanskih marki. No, to je ono što daje vedriji ton Dekalogu X u odnosu na devet ostalih epizoda. Od svih vrijednih marki će na kraju ostati crveni austrijski Merkur i cijena pohlepe za novcem plaćena krvlju natopljenim bubregom, kojeg je Jerzy donirao bolesnoj kćeri svoga susjeda, kojem je Czesław dugovao novac i koji je zapravo „trigger“ za priču o poštanskim markama. Da, ta crvena boja, boja krvi, nam sugeriše da se zaustavimo, kao i ime Jerzyjevog i Arturovog psa (Lakis) da završimo svoje gledalačko iskustvo. Tri identične poštanske marke, za Jerzyja i Artura, da se očuva cjelina. U tu svrhu i Kieślowski daruje svakome gledaocu ovu TV – dramu, onima koji žele vidjeti moć umjetnosti u interpretaciji Božijeg zakona.
Na kraju, stavite osmijeh na lice, poput Jerzya i Artura i nećete poželiti ništa tuđe, pa čak ni ovo gledalačko iskustvo, jer da bi se dobrovoljno i slobodno priznala i uvažila tuđa vrijednost, neophodno je imati vlastitu vrijednost.
