Moj zanat: Arsen – ime i zanimanje

Moj_zanat___3_600x338_1Piše: Marinela Domančić

Ne volite Arsena Dedića? Onda nemojte čitati ovaj tekst i nemojte gledati ovaj film. Jer, pun je glazbe, poezije, aforizama i malih obiteljskih priča koje obilježavaju jedan bogati život. No ako rado slušate Arsena, ako uživate u njegovim notama i stihovima, i još ako nekoga s kim Arsena rado slušate možete držati za ruku tijekom romantičnog, crno-bijelog filma, imat ćete potpun ugođaj. Biografski dokument Mladena Matičevića premijerno je prikazan u Zagrebu prije šest mjeseci gdje je izazvao veliko zanimanje publike. Hrvatski susjedi su unekoliko polemizirali oko fakta da se dokumentiranja života hrvatske glazbene veličine latio redatelj iz Srbije, no gledajući film potpuno je jasan besmisao kroatiziranja ili srbiziranja – radi se o vrijednom i cjelovitom dokumentu koji nadilazi zapreminu svake ladice, ma što na njoj pisalo, kao što i Arsenova umjetnost uveliko nadilazi granice usko omeđenih prostora.

Moj zanat; reditelj: Mladen Matičević; 2014.

Tu je malo starih snimaka, malo zapisa sa recentnog privatnog koncerta (sa „partija za članove partije“, kako Arsen kaže) u dvorani Hrvatskog društva filmskih djelatnika, malo fotografija, malo isječaka iz filmova i TV serija za koje je autor skladao neke od najljepših partitura (sjetimo se samo prekrasne teme za seriju „U registraturi“). Više je stihova i aforizama, zrelog humora i satire, još više prelijepih muzičkih brojeva a najviše monologa koji često zadire u umjetnikovu intimu čak i više od očekivanog – posebno kada govori o majci, ženama, djeci i unukama – jer Arsen sve vrijeme govori sam o sebi. Sjetnoj, melanholičnoj i patiniranoj atmosferi doprinosi činjenica da je kompletan film crno-bijeli. S druge strane, odsustvo boje u filmu dopušta ležerno baratanje pretapanjem arhivskih i ovovremenskih snimaka koji se igraju svjetlom i sjenom (naklon za direktora fotografije Borisa Poljaka). Premda je odavno izgubio fizičku ranjivost svoje pojave iz mladosti i sjaj u očima uokvirenim tamnim podočnjacima (veli da su se žene lovile na njegov izgled sitnog i skrušenog romantičara kojega bi trebalo zaštititi), Arsenovi stihovi i note još imaju snažnu moć sugestije. I dalje stvaraju slike, pišu priče, ušuškavaju emocijama i dopuštaju slušatelju raznovrsne mogućnosti projekcije, uranjanja i doživljavanja na osobni način. On je i dalje „pjesnik opće prakse koji dolazi po kućama i piše ono što vam je potrebno“.

„Ja sam Arsen, to mi je ime i zanimanje. Koristim se kao lijek i kao otrov, ovisno u kojoj mjeri me se uzima“, reći će veliki glazbenik i pjesnik na početku filma. Možda 72 minute i ne mogu izliječiti, ali otrovati vas sigurno neće.

Prehodna
November Man: Odličan špijunski akcioni triler
Sljedeća
Mesrine: L'instinct de mort - Mnoštvo brutalnosti i zbrkana životna priča