Piše: Midhat Ajanović Ajan
Početkom aprila 1912. Aleksander Kanšonkov, filmski biznismen iz Moskve, organizirao je blago rečeno neuobičajen program u ”Filmskom i umjetničkom teatru”. Te je večeri prikazana premijera lutka-filma Lijepa Lukanida (Prekrasnaja Ljukanida) do tada potpuno nepoznatog filmskog autora Wladyslawa Starewicza. Publika koju su uglavnom sačinjavali drugi ruski filmaši tog doba bila je zapanjena uvjerljivom ”glumom” zrikavca i skakavaca u glavnim rolama tako da je mnogima izgledalo kako je Starewiczu na neki način uspjelo pripitomiti insekte. Između 1911. i 1913. Starewicz je realizirao sedam animiranih filmova sa trodimenzionalnim bubama, kao primjerice Cvrčak i mrav (Strekoza i muravej, 1913) prema basni slavnog ruskog pisca Ivana Krilova, što ga čini jednim od utemeljitelja takozvane stop-motion animacije.
Ruski novinari su Starewicza proglasili “novim filmskim čudom“ s čime će se uskoro složiti cijela Evropa i SAD-e gdje će se će njegovi filmovi sa insektima-glumcima uspješno prikazivati. Te su animacije bile prvi filmovi proizvedeni u Rusiji koji su prikazivani u američkim kinima. Kakav uspjeh su Starewiczevi filmovi postigli u SAD-u svjedoči članak objavljen u Daily Expressu povodom prikazivanja Lijepe Lukinde u San Franciscu:
”Najveća senzacija u filmu su insekti koji, baš kao i ljudi, bivaju zaljubljeni, ljubomorni su i zavidni, bore se i pate sa svojom sasvim humanom strašću koju izražavaju sa zapanjujućim realizmom“.
Istodobno će Evening News pokušati rasvijetliti misteriju njegovih filmova:
”Niko ne zna kako je to urađeno. Ako su insekti dresirani, onda dreser posjeduje beskrajno strpljenje. Mi prisustvujemo jednom od najčudnijih fenomena našeg stoljeća.”
Wladyslaw Starewitz je Poljak rođen u Rusiji (Moskva, 1882) čija je sudbina protivno njegovoj želji postala nomadska. Studirao je umjetnost u Petrogradu, radio kao reklamni crtač u Moskvi da bi na kraju dobio stalno zaposlenje u prirodno-historijskom muzeju u Kaunasu, Litvanija. Tu će dobiti priliku raditi s filmskom kamerom. Njegova namjera bila je snimiti nastavni film o insektima, no ubrzo je shvatio da bi u tom slučaju morao godinama čučati kraj kamere. Da bi ubrzao svoj rad dosjetio se napraviti modele raznih buba i baja i onda ih pomalo pomicati ispred kamere i snimati sličicu po sličicu. Nakon golemog uspjeha već sa prvim filmom Starewitz se mogao vratiti u Moskvu gdje su mu filmovi naručivani jedan za drugim.
Njegov najpoznatiji rad iz tog perioda je Osveta filmskog snimatelja (1911) u kojem je iskazao fascinantnu medijsku svijest parodirajući već tada loš ukus, lažne vrijednosti i kult tzv. “zvijezda“ što je tada mladi filmski medij donio sa sobom. On se naravno nije bavio samo modelskom animacijom već je primjerice bio i autor prvog ruskog crtanog filma, Petuč i Pegaz (1913) koji je nažalost izgubljen. Istodobno Starewitz je režirao igrane filmove kakvi su Noć prije Božića (Noč pred Rožestvom, 1913) ili Ruslan i Ljudmila (1914) sa prvom velikom ruskom zvijezdom Ivanom Iljičom Možuhinom u glavnoj ulozi, itd.
Nakon boljševičke revolucije u Moskvi i početka građanskog rata u Rusiji, Starewitz poput mnogih ruskih filmaša kakvi su primjerice bili isti taj Možuhin ili Jakov Protazanov, bježi u Francusku gdje počevši od 1919. nastavlja svoju fenomenalnu karijeru. U malom gradu Fontenay-sous-Bois otvorio je svoj studio za lutka-film. Tu je stvorio između ostalog dugometražni lutka-film, Roman o Liscu (Le Roman du Renard, 1931) i, uz povremene izlete u Njemačku, ostao sve do smrti 1965. Ime tog velikog animatora navodi se u rubrici “domaći autori“ u filmskim enciklopedijama Poljske, Rusije, Francuske i Njemačke što je naravno ispravno u svim slučajevima.
Starewiczeva fantazija i profesionalni perfekcionizam ostati će nedostižni sve do 1940-tih i pojave češkog majstora lutka-animacije Jirija Trnke i mađarskog Amerikanca Georgea Pala. No, prvi američki dugometražni lutka-film koji bi se mogao porediti sa Starewiczevim (on je realizirao tri takva filma) kad je riječ o kreativnosti u izradi modela, kvaliteti animacije, makabričnosti i osjećaju pomiješane nelagode i nevjerice koju stvaraju žive lutke neće se pojaviti prije 1993. i Burtonove produkcije Predbožićne noćne more (Nightmare Before Christmas) u režiji Henryja Selicka. Bez obzira na veliki uspjeh tog filma, već nakon dvije godine će se pojaviti Priča o igračkama genija kompjuterske animacije Johna Laseetera koja će jedno vrijeme sasvim zasjeniti tradicionalni lutka-film čega je žrtva bio i Selickov naredni film, neopravdano podcijenjeni James i gigantska breskva (James and the Giant Peach, 1996).
Napredne tehnologije za produkciju slike u narednih će desetak godina dominirati ne toliko u odnosu na klasični crtani film, koji se održao zahvaljujući prije svega japanskoj produkciji, već upravo prema lutka-filmovima. Naime, kada je jednom napravljen kompjuterski model likova i scenografije onda je animacija daleko jednostavnija od tradicionalne, jer animator postavlja samo takozvane ključne poze likova u pokretu, sve ostalo sam kompjuter matematički povezuje u kontinuirani pokret. No, u toj matematičkoj perfekciji i mehaničkoj (pre)savršenosti katkada otupi humor i u digitalno simuliranim likovima se izgubi onaj osjećaj humanosti koji stvara neposredni kontakt umjetnika sa materijalom. Upravo na tom terenu je Selick briljantan i unikatan, jer on i dalje filmove radi rukama i sa ručno izrađenim lutkama, te se u osnovi služi klasičnom animacijom gdje se samo obrada slike i postprodukcijski efekti dorađeni sofisticiranim mašinama.
Selickov najšarmantniji film svakako je bio i ostao Coraline. Iako se radi o nominalno filmu za djecu sa mnom je te 2009. u kinu uglavnom sjedila odrasla publika, jer su ljudi čini se počeli shvaćati da samo zato što smo odrasli i ostarjeli nema razloga da se odričemo nečeg najljepšeg što ovaj svijet nudi, a to je bajka. Scenarij za Coraline temelji se na istoimenoj knjizi koju je 2002. objavio danas planetarno poznati pisac Neil Gaiman koji je slavu je stekao kao strip-scenarista dugovječne serije Sandman o mitskom vladaru Zemlje snova. Priča filma govori o djevojčici Coraline koja useljava u 150 godina staru kuću sa svojim prezaposlenim roditeljima koji je zanemaruju.
Iznenada ona otkrije prolaz koji vodi do neku vrstu Zemlje čudesa gdje se nalaze žive kopije njenih roditelja, ali takvih koji imaju vremena za nju. Naravno, iza svega toga krije se okrutna vještica koja sprema veliko zlo maloj djevojčici… Lagani montažni tempo daje nam da vremena da uživamo u kreativno modeliranim lutkama, fenomenalnoj gotičkoj scenografiji i maestralnoj animaciji tako da na više mjesta sve to stopljeno rezultira efektom koji se ne može opisati drugačije nego kao magija. I ovdje je Selickov afinitet da pravi filmove za djecu, ali u žanru strave i užasa došao do punog izražaja.
Nije bez razloga što Selicka danas zovu “Hitchcock lutka-filma“. Iako bi, kad bi u ovom svijetu postojali kriteriji, pravilno bilo Hitchcocka zvati ”Starewitz igranog filma”, a sam Selick bi ustvari bio kombinacija njih dvojice.
