Piše: Sead Vegara
Kada pohodite hramove sedme umjetnosti na redovnoj bazi, a to znači makar jednom sedmično, i nađete se u gotovo praznom kinu na projekciji nekog novog filma, ne mora značiti da je film loš. Isto tako ne mora značiti ni da je dobar! U slučaju novog filma Ridleyja Scotta, The Dog Stars (Psi pod zvijezdama, 2026), britanskog reditelja sa radničkom vizom u Hollywoodu, može se reći da baš i nije neki nevjerovatan provod zagarantovan u kinu. Da se ne lažemo, Ridley nije imao dobrog filma godinama, možda još od The Last Duel (Posljednji dvoboj, 2021) i House of Gucci (Gučiji, 2021).
Psi pod zvijezdama; režija: Ridley Scott; uloge: Jacob Elordi, Josh Brolin, Margaret Qualley, Guy Pearce; 2026.
IMDb rejting: 6.5/10
Rotten Tomatoes rejting: 40%
Njegov najnoviji film predstavlja adaptaciju istoimene knjige iz 2012. američkog autora Petera Hellera, koju je u scenarij derivirao Mark L. Smith učinivši tako poprilično slab temelj za film, koji čak i Ridley, u svom naponu rediteljske snage, nije mogao pretočiti u približno interesantne pokretne slike. Koliko god Ridley unaprijed namaštavao i radio na storyboardovima, pripremivši se za svaku sitnicu u predprodukciji, ovoga puta to mu baš i nije pomoglo. The Dog Stars ostavlja mlak utisak tokom i po završenom gledanju i pitate se, na kraju, zašto sam nepovratno izgubio/la dva sata svog života? Vjerovatno iz razloga što još uvijek mislite da Ridley može da iznenadi, te da je uprkos svim negativnim osvrtima na web stranicama filmskih i drugih portala, film vrijedan gledanja.
Priča knjige, a time i filma, predstavlja nam postapokaliptično društvo u ne baš tako dalekoj 2035. godini gdje je virus gripe poharao planetu, a preživjeli su u grupicama raštrkani po raznim dijelovima zemlje. Na početku se upoznajemo sa mehaničarom Higom (Jacob Elordi) i njegovim psom Jasperom, kako u potrazi i u jednu ruku nabavci potrepština, malim avionom – Cessnom, dolazi iz udaljenog mjesta u opustošeni grad.
Kasnije, nakon što dopremi nešto hrane i lijekova grupi ljudi u zabačenom dijelu pored šume, saznajemo da zajedno sa čangrizavim i vječito smrknutim kolegom Bangleyjem (Josh Brolin) čuva aerodrom i živi koliko-toliko normalan život. Nakon što na radio prijemniku u avionu u toku redovnog izviđanja čuje javljanje za koje pretpostavi da bi mogao biti signal (ne)daleke baze sa ljudima koji žive u neku ruku normalni(ji)m životom, Hig odluči ostaviti Bangleyja i krene u potragu.
Glumačke performanse Elordija i Brolina sušta su suprotnost. Prvi kao da je zalutao na set i njegovo paćeničko mladalačko lice ipak nikako ne doprinosi portretu čovjeka koji je izgubio sve, dok drugi kao da je došao “po platu“ i na auto-pilotu odradio ulogu. Vjerovatno i jedina svjetla tačka u glumačkom ansamblu su Guy Pearce i Margaret Qualley, kao otac i kćerka koje će Elordijev Hig susresti na svom putu.
Iako je prema početku filma izgledalo da nas (one koji nisu došli u dodir sa Hellerovom knjigom) očekuje još jedna slična priča onoj “I Am Legend“ (Ja sam legenda, 1954) Richarda Mathesona, inače tri puta ekraniziranoj, to se nije desilo. Ovako smo dobili mlaku postapokaliptičnu priču prema kojoj nećete imati apsolutno nikakvih emocija.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
