Piše: Midhat Ajanović Ajan

Daleke 1990. boravio sam u talijanskom gradu Lucca na tada najvećem festivalu stripa u Evropi. Šetajući velikom sajamskom dvoranom naišao sam na zbunjujući prizor čovjeka odjevenog u mantil iako je pržio južnjački zvizdan koji je svojom dugom kosom, bradom kao i cjelokupnom pojavom podsjećao na nekog ocvalog hipika iz šezdesetih. Čovjek je bio okružen brojnom grupom obožavatelja kojima je mrzovoljno potpisivao autograme. Sjećam se da sam upitao kolegu iz Beograda Aleksandra Žikića ko je bio taj čupo. On mi je odgovorio da je to Alan Moore. „Nikad čuo“, kažem ja. „Šta taj crta?“ „Ne crta ništa, piše scenarije.“

Mnogi poznati pisci su bili profesionalni strip-scenaristi u nekom dijelu svoje karijere: Dashiell Hammett, Patricia Highsmith, Mario Puzo, Mickey Spillane… neki od njih su se potpisivali pseudonimom jer se rad nas stripu smatrao nedostojnim “pravog“ pisca. Među piscima koji su se u potpunosti posvetili stripu samo su rijetki izašli iz anonimnosti, a takvi su primjerice bili Lee Falk (Fantom, Mandrak…) ili Stan Lee (plejada Marvelovih super-herojskih stripova). A onda su došle osamdesete i devedesete i pisci stripova kakvi su Neil Gaiman, Ed Brubaker, Jean Van Hamme su dostigli i prestigli slavu crtača. To se prije svega odnosi na Alana Moorea, a razlog njegove slave koju ni sam nije očekivao bio je planetarni uspjeh stripa Watchmen (Čuvari) kojeg je prema njegovom tekstu crtao David Gibbons.

Nakon tadašnjeg kratkotrajnog pojavljivanja u javnosti Moore se potpuno povukao, više nije dolazio na strip-festivale, vratio se u rodni grad i nastavio vrlo anoniman život. No, krajem devedesetih i početkom novog stoljeća Moore je ponovo bio izložen svjetlima reflektora, ovaj put još snažnijim. U međuvremenu su uspješno snimljeni filmovi prema njegovim strip-romanima From Hell (2001), The League of Extraordinary Gentlemen (2003), V for Vendetta (2005) i, konačno, spomenuti Watchmen te se tako zahvaljujući filmu Mooreova slava iz stripovske geto-kulture definitivno prelila u "mainstream".

Alan Moore je rođen 1953. u Northamptonu u srednjoj Engleskoj potiče iz tipične engleske radničke porodice; otac radnik u pivari, majka u štampariji. Kao sedamnaestogodišnjak biva izbačen iz gimnazije zbog kriminala i narkomanije bez mogućnosti da se upiše u neku drugu školu. Piše poeziju, drame, pokreće fanzine i nastupa kao pjevač u bandu The Emperors of Ice Cream. Oženio se i dobio prvo dijete kao dvadesetogodišnjak. Porodicu izdržava čisteći javne toalete i od socijalne pomoći. Ipak nikad ne prestaje pisati. Potreba za novcem ga odvodi u strip jer su izdavačke kuće zatvorene za njega. Strip-izdavači su se pokazali mnogo pristupačnijim, te mu uspijeva prodati jedan za drugim svoje kratke stripove. Krajem 1970-tih se okušava kao autor kratkih priča znanstveno-fantastičnog žanra, takozvane "twist end-stories", dakle novele s neobičnim ili neočekivanim svršetkom.

Njegovi uspjesi ipak počinju sa duljim serijama kakav je spomenuto djelo V For Vendetta, o Engleskoj u bliskoj budućnosti, zemlji u ruinama na čijem čelu je fašistički firer koji vlada pomoću gigantskog kompjutera "Fate", dok pod maskom mitske figure Guya Fawkesa jedan osvetnik sprema prevrat u zemlji. Moore uskoro biva toliko zapažen da dobije prekookeansku ponudu od velikog izdavača Detective Comics (DC). U Americi piše između ostalog scenarije za DC-ove komercijalno najpopularnije serije Superman i Batman. Godine 1987. dolazi do suradnja sa Gibbonsom na serijalu u 12 epizoda Watchmen nakon kojeg taj samouki pisac koji nije završio gimnaziju postaje planetarno poznata kult-figura.

Već u stripovima koji su prethodili Čuvarima, Moore je iskazao svoj neobičan dar za psihološki realizam i iznalaženje novih uglova posmatranja čak i unutar najistrošenijih koncepta. Njegovu prozu odlikuje originalnost i visoki stil, inteligentne ideje i vješto vođeni zapleti sa dvije ili više paralelnih radnji kao i interes za ideološka i društvena pitanja. On se grozi holivudskog dualizma prema kojem je sve egzaktno podijeljeno na crno-bijelo i dobro-zlo. Njegovi likovi su ambivalentni i nesigurni, njihova glavna karakteristika su obične ljudske slabosti čak i kada su ti likovi superheroji. Moore u strip uvodi tematska područja kao što su pitanje položaja žene u društvu kakvim se strip ranije nije bavio previše često.

Osobitu sklonost pokazuje prema podžanru spekulativna fikcija koji se pojavio 1960-tih u SF literaturi i stripu, odnosno postupku pripovijedanja putem "paralelne historije". Najvažnija i sasvim originalna ideja u Čuvarima je pretpostavka da superheroji doista postoje. Super-herojski žanr se inače temelji na jevrejskom mitu o spasiocu Golemu gdje ljudi nadnaravnih moći pomažu Americi ne samo u borbi protiv kriminala, već primjerice i u ratu protiv Hitlera, Sovjetskog Saveza, Kineza, a u filmskoj verziji Gvozdenog čovjeka (2008) taj je super-heroj angažiran u ratu protiv Talibana.    

Čuvari su grupa mladih avanturista koji su, inspirirana stripovima o Supermanu i Batmanu, još 1939. osnovala grupu superheroja koji kao tajni specijalci američke vlade pod kodnim nazivom Watchmen pomažu da se sruši Sovjetski Savez i da USA pobijedi u Vijetnamu. Oni usput ubiju Kennedya, reportere Woodwarda i Bernsteina prije nego ovi otkriju aferu "Watergate" i omoguće Nixonu da postane doživotni predsjednik USA. Slika paralelnog svijeta koji je nastao takvim razvojem historije prepuna je detalja koji svjedoče o Moorovom talentu i fantaziji: električna vozila su sasvim zamijenila ona koja pokreće motor sa unutarnjim sagorijevanjem, cigarete i pušenje su iskorijenjeni, restorani brze hrane "Gunga Diners" koje drže Indijci što su izbjegli u Ameriku nakon masovne gladi su nadomjestak za sveprisutni "McDonalds" itd.

Povremeno se tok radnje prekida da bi smo pročitali što pišu novine ili kakvi se stripovi čitaju u paralelnom svijetu, grafiti na zidovima igraju veliku ulogu u pripovijedanju kao i uzgredni razgovori marginalnih likova. Radnja se naizmjenično opisuje od strane različitih pripovjedača, često međusobno kontradiktornih, od kojih ni jedan nije posjednik apsolutne istine. Priča počinje policijskom istragom o ubistvu jednog od sada ostarjelih i penzioniranih bivših superheroja po imenu The Comedian. Nešto kao glavni lik stripa funkcionira Rorscach, jedini od „Čuvara“ koji je nastavio djelatnost nakon što su superheroji zabranjeni. Rorscach je nasilni psihopat odjeven u mantil iz 1930-tih i sa maskom za lice na kojoj se mijenjaju fleke nalik na slavni "Rorscachov eksperiment". Njegov dnevnik i pseudo poezija se stalno citiraju u stripu gdje do izražaja dolazi Moorevo literarno majstorstvo. Samo jedan od likova, Dr Manhatan, zapravo ima supermoći koje je dobio nakon eksperimenta u atomskoj centrali.

No, Mooreovo stanovište je da biće koje bi doista imalo sposobnosti jednog Supermana ne bi imalo nikakvog interesa za čovječanstvo. Kada The Comedian u Vijetnamu ubija trudnicu, Dr Manhatan ga ni ne pokušava spriječiti. Umjesto toga on se bavi filozofskim promišljanjem o svijetu i vremenu i jedini od njih sebe ne smatra superbićem ("Svi smo marionete, ali ja nekako uspijevam vidjeti konce"). Možda najzanimljiviji "čuvar" je Ozymandias, bogataš, neka vrsta replike na Batmanovog alter-ega Brucea Waynea, koji manipulirajući medijima pokušava blefirati napad Sovjetskog Saveza i tako ujediniti Zemlju u kojoj sve veći broj država ne samo da ima atomsko oružje, već ga namjeravaju upotrijebiti. Drugi likovi kao Silk Spectre i Night Owl su predstavnici običnih građana kojima je život izgubio smisao s gubitkom moći koju su imali kao superheroji.

U vrijeme objavljivanja stripa, pogotovo nakon njegova senzacionalna uspjeha, na Moorea se sručila lavina optužbi za njegov navodni anti-amerikanizam izražen putem jednog tipičnog američkog žanra kakav je superherojski strip. "To nije anti-amerikanizam, već anti-Reaganizam, branio se on tada, "Amerika sebe vidi kao neranjivu. Sa lakoćom bombardiraju druge zemlje, što mene istinski plaši." Danas znamo koliko su ove riječi i stavovi bili vizionarski. Teško je reći da li su te kritike utjecale na Mooreovu odluku da već 1988, dakle na vrhuncu svoje američke karijere, prekine suradnju sa DC i vrati se u Englesku.

Na kraju, šta reći o filmu Zacka Snydera Watchmen? On se nakon filma 300 izgleda specijalizirao za tako bukvalno prenošenje stripova na ekran da se tu ni o kakvom filmu ne može govoriti već je jednostavno riječ o oživljenom stripu. Takvom postupku teško je odgonetnuti neki drugi smisao osim da ovu sjajnu priču približi i novodošloj generaciji kojoj je mrsko čitati čak i stripove. Za mene je to više nego dovoljno.