Piše: Midhat Ajanović Ajan

Vrag je crn, ali samo u bijeloj Evropi. U predodžbama mnogih drugih kultura zlo ima bijelu boju. S puno razloga, naravno. Evropljani koji su na oba američka kontinenta nametnuli svoj jezik i civilizaciju prethodno genocidirajući autohtono stanovništvo, zatirući njegovu kulturu i ne uvažavajući bilo kakve vrijednosti koje su tu postojale prije nego je čizma bijelog osvajača nagazila na američko tlo. Film Claudie Losse Majčino mlijeko (La teta asustada), koji je 2009. godine pobijedio na Berlinaleu, počinje gorkim monologom umiruće starice, pripadnice peruanskog urođeničkog naroda, riječima koje ona na svojoj samrtnoj postelji upućuje kćerki Fausti:

“Dok si bila u mojoj utrobi oni su me silovali svojim penisima i svojim rukama. I to im je bilo malo pa su me prisilili da progutam mrtvi penis mog muža i tvog oca Josiffa. Molila sam ih da me ubiju i bace u rupu zajedno za Josiffom, ali nisu htjeli. Pustili su me da živim i da svaku slijedeću noć u životu sanjam taj dan.“  

Iako se majka pojavljuje samo u tom uvodnom fragmentu ona ostaje snažno prisutna u cijelom filmu. Najljepša poezija se najčešće rodi u zlu i nesreći pa je tako Fausta cijeli život upijala čudesne pjesme o užasnoj patnji koje su izvirale iz majčine duše. Fausta je istodobno oboljela od neizlječivog straha da bi mogla biti silovana, koji se prema vjerovanju u kulturi njenog naroda prenosi putem majčinog mlijeka. Strahovi od ljudskih zvijeri će postati neizdržive pogotovo kada nakon majčine smrti Fausta biva prisiljena napustiti utočište u svom rodnom selu i uputiti se u Limu u potrazi za poslom. Posao dobiva kod bijele žene, operske pjevačice i kompozitora čije su ideje sasvim presušile, ako ih je ikada imala.

Kada čuje bolne melodije i prekrasne stihove koje njena nova sluškinja pjeva da rastjera strah odluči ih prisvojiti. Za svaku pjesmu koju otpjeva Fausta dobiva po jedan biser sa rastrgnute ogrlice. U finalu filma vidimo pjevačicu kako postiže veliki uspjeh na koncertu izvodeći ukradene pjesme nakon čega izbacuje Faustu zajedno sa njenim strahom u tamnu noć. Okrutnost bijelog čovjeka koja je rodila tužne pjesme kojima je armirano ovo neobično filmsko djelo usporedivo je samo sa bjelačkom pohlepom koja od pjesama rođenim u zlu sada stvara izvor uspjeha i zarade. Simbol ogrlice naravno nije slučajno odabran, bezvrijedne šarene laže su sve što je bijelac ikada ponudio urođeničkim narodima uzimajući im zauzvrat sve. Pravda je nešto što ne stanuje u ovom svijetu i što među južnoameričkom sirotinjom ne figurira više čak ni kao nada ili kako je to u romanu Priča o Mayti (Historia de Mayta, 1984) zapisao rediteljičin stric Mario Vargas Llosa:

“Onaj ko traži ljudsku pravdu završit će izvan stvarnosti.“

Dugim kadrovima, lijenim pokretom kamere koja prelazi preko sirotinjskih naselja sastavljenih od ubogih drvenih kolibica i osobitom patinastom teksturom filmske slike autorica uobličava svoju poruku koja je očito nadahnuta literaturom svog strica. (“Ako čovjek živi u Limi mora se naviknuti na bijedu i prljavštinu inače će poludjeti ili počiniti samoubistvo.“). Ukratko, drukčiji film iz drukčijeg svijeta kakvi nam se i inače čine latinoamerički filmovi koji se uspiju probiti do naših očiju.

Ono što mnoge od njih izdvaja je činjenica da su zasnovani na autentičnoj smjesi katolicizma, urođeničke kulture i specifičnog južnoameričkog marksizma koji osim klasa kapitalista, posjednika zemlje i znanja na jednoj strani i proletera, posjednika samo vlastite radne snage na drugoj, poznaje i “proletarijat u zakrpama“, ekstremnu sirotinju sa same margine egzistencije. Južnoamerički lijevi pokret nastao je, piše Llosa, iz ”očaja i bijesa koji osjećaju oni koji se svakodnevno suočavaju sa gladi i bolesti“. Važnost religije u južnoameričkim kulturama Llosa pak vidi u tome što je „crkva obećanjem o nebeskom vječnom životu jedina uspjela formulirati recept protiv društvene nepravde“.

Latinoamerička kinematografija razvila se u procjepu između pokušaja da se na jednoj strani progovori o najekstremnijim socijalnim razlikama na planeti i na drugoj nastojanja da se s obzirom na jezičnu kompaktnost i mnogoljudnog južnoameričkog kontinenta etablira kao komercijalna filmska industrija po uzoru na američku. Prva južnoamerička zemlja kojoj je to uspjelo bila je Argentina koja je prije više od stotinu godina razvila filmsku produkciju zavidnih tehničkih i kreativnih kapaciteta unutar kojih su se mogli razviti popularni žanrovi, među njima i onaj koji se oslanjao na mit o gauču, argentinskom kauboju.

O zavidnim dostignućima rane argentinske filmske produkcije svjedoči i činjenica da je u toj zemlji izvedeno prvo filmsko snimanje iz zraka i da je tu nastao prvi dugometražni animirani film (El Apostol, 1917). Uspon argentinskog filma zaustavio se negdje oko 1940-tih zbog političkih turbulencija kada mjesto vodeće latinoameričke kinematografije preuzima Meksiko. Uprkos blizini Amerike, Meksiko će u jednom periodu razviti industriju živih slika koja se mogla nositi sa sjevernim gigantom. Odnosi se to prije svega na zlatno doba između 1940-tih i 1960-tih kada se razvija i žanrovi i sistem zvijezde sa planetarno popularnim glumcima kakvi su bili Maria Felix ili Emilio Fernandez. Značajni stimulansi razvoju meksičkog filma dolaze i izvana, u toj zemlji povremeno djeluju i takvi autoriteti poput Sergeja Ejzenštajna, Louisa Bunuela i, zanimljivo, Sergeja Bondarčuka koji u meksički film unose drukčija narativno-montažna pravila od američkih i preporučuju masovnu upotrebu meksičkog folklora i muzike u filmovima.

Možda najbolji primjer svojedobnog velikog internacionalnog proboja meksičkog filma je Jedan dan života (1952) koji je uspješno prikazivan bukvalno u cijelom svijetu. To je recimo film koji je najduže igrao u povijesti kina u Sarajevu, prikazivao se punih osam mjeseci izazvavši pravu pomamu za meksičkom muzikom u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Najsličnija meksičkoj je brazilska kinematografija. Tokom 1930-tih i 1940-tih primjerice brazilska ljepotica Carmen Miranda bila je internacionalno poznata zvijezda zahvaljujući nastupu u Hollywoodu, “glumila“ je čak zajedno sa Pajom Patkom u Disneyevom Tri kabaljerosa (1945). Godine 1953. brazilski film Razbojnik Victora Lime, neka vrsta westerna koji se odigrava na brazilskom sjeveroistoku, prikazan je u  Cannesu nakon čega je postao svjetski hit usporediv sa Jedan dan života.

Zanimljivo je da u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu postoji scena u kojoj glavni likovi u nekom sarajevskom kinu gledaju upravo Razbojnika. Na “brazilski western“ pozornost je početkom 2000-tih ponovo skrenuo slavni strip-stvaralac Herman Huppen strip-romanom “Catinga“ prevedenom na desetine jezika. Najveće ime južnoameričkog filma uopće vjerovatno je ipak Brazilac Alberto Cavalcanti koji je bio jedna od centralnih figura u francuskoj filmskoj avangardi 1930-tih, potom britanskom dokumentarnom pokretu da bi onda snimio i nekoliko socijalno-kritičkih igranih filmova. Cavalcanti boravi u domovini početkom 1950-tih i pod njegovim utjecajem javlja se pokret Cinema Novo, socijalno kritički film izrastao iz siromaštvo i društvena nepravde u svojoj formi na tragu dokumentarističkog filmskog realizma.

Vodeći autoriteti Cinema Novo su Dos Santos, Nelson Pereira i guru pokreta Glauber Rocha poznat prije svega po čudnovatom filmu Bog i đavo u zemlji sunca (1963). Kao repliku na Cinema Novo u Argentini skupina mladih autora osniva “Film oslobođenja“ dok se u Meksiku javlja radikalna filmska grupe kao Cinema Marginal čiji autori iz opreza ne potpisuju svoje filmove što je rijedak fenomen u historiji živih slika. Karakteristika svih političkih filmskih pokreta u Latinskoj Americi je traganje za vlastitim identitetom, bunt protiv diktatura i siromaštva te prikaz i propitivanje povijesti neotkrivene (a često i neinteresantne) bijelom zapadnom čovjeku čak i onom koji priča španski.

Desetljećima se latinoamerički film razvijao paralelno na dva kolosijeka, kao komercijalni industrijski produkt i kao izraz političkog bunta, da bi posljednjih godina došlo do svojevrsnog povezivanja komercijalnog i političkog što čini da neki autori, posebno meksički (Cuaron, Inarritu…), postižu internacionalni proboj usporediv sa onim iz 1950-tih godina. Tu negdje, u stapanju vrhunskog profesionalizma sa autentičnim urlikom iz utrobe protiv ljudskog zla, mogao bi se možda podvesti i film Majčino mlijeko. I da ne zaboravim, taj film koji svakako vrijedi pogledati i može se potražiti na internetu pod njegovim engleskim nazivom The Milk of Sorrow.