Piše: Midhat Ajanović Ajan
Norman McLaren se 1953. nalazio u Indiji, radeći u UNESCO-vom timu na projektu filmske edukacije tamošnjeg stanovništva, kada mu je stigao telegram slijedeće sadržine: "Norman, "Oscar" je stigao!". "Velika novost. A koji Oscar?", glasio je odgovor genijalnog škotskog Kanađanina kome ni na kraj pameti nije bilo da bi za svoju majstoriju Susjedi mogao dobiti najrazvikaniju filmsku nagradu do koje on ionako nije previše držao.
"Mislio sam da je "Oscar" pas bernardinac kojeg mi je neko poklonio", reći će kasnije.
No, ako mu i nije bilo stalo do nagrade jeste do filma kojeg je osobno smatrao svojim najvažnijim djelom.
"Kada bi svi moji filmovi, osim jednog, nestali u požaru ja bih želio da taj film bude Susjedi", rekao je McLaren bezbroj puta.
Kao što je kunsthistoričar D. B. Jones zapisao u svojoj knjizi o National Board of Canada (NFB) može se pisati historija bilo koje umjetnosti, a da se ne spomene Kanada - osim u slučaju dokumentarnog i animiranog filma. Kanadski dokumentarni film ulazi u sam vrh onoga sto je uopće stvoreno u tom žanru, dok centralno poglavlje svake objektivne historije animiranog filma mora biti posvećeno Kanadi.
Čak i oni koji ne dijele moje mišljenje da je kanadska animacija nešto najljepše što se desilo tokom postojanja filmske umjetnosti, moraju se složiti da se u slučaju NFB-a radi o najvećoj utopiji u historiji tog medija. National Film Board of Canada je zapravo ostvareni san najvećeg filmskog utopiste Johna Griersona, čiji su genij, fantazija, vizije i naročito upornost i tvrdoglavost ugrađeni u svaku ciglu monumentalnog filmskog studija što se dugo vremena nalazilo na ulazu u Montreal da bi se od prije nekoliko godina preselilo u centar, kao i u svakoj sličici u preko 4.000 dokumentarnih i animiranih filmova koji su tu stvoreni nakon 1937. kada je taj škotski fantast sletio u Kanadu.
John Grierson (1898-1972), čovjek koji je prvi u povijesti upotrijebio kovanicu "dokumentarni film", stekao je svjetsku slavu kao osnivač filmske sekcije pri britanskom General Post Office (GPO) gdje je sakupio neke od najvećih dokumentarista svog vremena (Flaherti, Wright, Cavalcanti, Anstey, animator Lye…) i stvorio fenomen poznat u filmskoj historiji kao "Britanska škola dokumentarnog filma". Kanadska vlada ga angažira 1937. da pomogne razvoj tada skoro nepostojećeg filma u toj zemlji. Grierson već naredne godine osniva NFB i, umjesto planiranih šest mjeseci, ostaje u Kanadi sve do 1946. kada biva prognan sa sjevernoameričkog kontinenta zbog neprikrivenih simpatija za komuniste.
Od samog početka je NFB predstavljao najvitalniju alternativu gigantskoj mašini za pranje mozga iz Hollywooda. Grierson je okupio mnogo mladih filmaša i s njima napravio tim koji se odlikovao međusobnim zajedništvom i intenzivnim osjećajem svakog pripadnika grupe da radi nešto izuzetno značajno za društvo. NFB je proizvodio isključivo državno sponzorirane kratke filmove. Grierson je međutim isposlovao da se miješanje države u rad studija svede na najmanju moguću mjeru i jedina obaveza koju su autori imali bila je da prave dobre filmove. Studio se od starta odlikovao svojim hrabrim i originalnim eksperimentima. Upravo tu su se razvile tehničke inovacije koje su omogućile filmove poput 2001: A Space Odyssey i prvi put je uspješno primjenjen kompjuter u stvaranju filmova. Ono što je neobično važno obilježje NFB-a je činjenica da je to vjerovatno jedina filmska kuća na svijetu u kojoj su žene apsolutno ravnopravne muškarcima u svakom pogledu, od njihove brojnosti među autorima pa do samog nivoa kvaliteta "ženskih" filmova.
Još jedno shvaćanje je bitno obilježje studija NFB-a: internacionalizam. I Grierson i studijev najznačajniji autor McLaren su bili uvjereni kosmopoliti za koje je film generalno, a naročito animacija, funkcionirao kao jezik shvatljiv svakom ljudskom biću na planeti. Funkcija filma je prevashodno da poveže i ujedini ljude. Neke od najznačajnijih NFB-filmova napravili su Holandezi, Rusi, Indusi, Hrvati, Danci, Amerikanci, Norvežani, Česi i drugi koji su privremeno ili za stalno došli u Kanadu da rade svoje fimove u najboljim mogućim uvjetima.
Vječni sinonim ovog studija ostaje Norman McLaren (1914, Stirling, Škotska - 1987, Montreal). Taj je genijalni eksperimentator i pjesnik filma najveće Griersonovo otkriće. Kao predsjednik žirija Škotskog festivala amaterskog filma u Glasgowu 1933. Grierson je vidio filmove devetnaestogodišnjeg McLarena i odmah ga zaposlio u GPO-u. McLaren je ostao u GPO-u šest godina gdje je naučio sve što se o filmskom zanatu moglo naučiti. Godine 1940. nalazio se u New Yorku kad ga je Grierson pozvao u Kanadu - da osnuje studio za animirani film u sklopu NFB-a. McLaren je ostao u Kanadi sve do svoje smrti 1988. Osim snažnog utjecaja na profiliranje kanadske i svjetske animacije, njega kao svog uzora navode doslovce svi značajni animatori, McLaren je sam stvorio vjerovatno najfascinantniji filmski opus svih vremena.
Taj majstor ritma, gradacije boja, manipulator pokretom i vremenom je bio i ostao neprevaziđeni genije filmske animacije i, vjerovatno da će vrijeme pokazati, i najveći umjetnik koji se uopće bavio filmom. Iako je skoro nepoznat u širem krugu gledalaca, filmovi su mu uvijek distribuirani u alternativnim, tzv. art-kinima, studentskim centrima, muzejima i drugim marginalnim mjestima, njegovo je djelo ostavilo snažan pečat na savremeni filmski i televizijski izraz, reklamu i dizajn. Zapravo su cjelokupna estetika, komunikacije, simboli i uopće vizuelni jezik našeg doba pod njegovim utjecajem. Osobno je kreirao barem pet filmskih tehnika i obnovio neke zaboravljene kao Mélièsov i Blacktonov metod piksilacije, zvuk ručno izrezbaren na filmsku traku sto je Charles Howie otkrio jos 1920. ili Len Lyev metod direktnog crtanja i bojenja filmske trake.
Kanadski animator Grant Munro je opisao svog velikog učitelja riječima: "Da je McLaren živio prije postojanja filma, on bi ga izmislio". Kao umjetnik dovoljno velik da ne bude zavidan, sam je Pablo Picasso, izjavio da je "McLaren obnovio umjetnost crteža". McLaren sebe međutim nije smatrao crtačem, on je sebe vidio kao neku vrstu koreografa koji usklađuje igru i ritam pokreta. Cilj mu je bila harmonija između svijetla, zvuka i vremena. Baš kao klasična muzika, njegovi se filmovi ne tumače već osjećaju. U nečem što je obično kolektivni čin on je individualac, svoje je filmove stvarao sam od početka do kraja - uključujući tu i muziku koju je "crtao" direktno na tonsku vrpcu. Svojom individualnošću je demokratizirao medij, sa svojom tipičnom škotskom štedljivošću čak je vraćao nepotrošeni novac dokazujući da se veliki filmovi mogu praviti i bez Disneyeve ili holivudske megalomanije.
Proveo je život u stalnom nesporazumu sa okolinom koja nije razumijevala ni njegove filmove, niti njegov latentni homoseksualizam. Tješio se jezivom kombinacijom barbiturata i alkohola zbog čega mu se u jednom momentu ruke počinju toliko tresti da je morao odustati od njemu najdraže tehnike ručnog iscrtavanja svake pojedine sličice filmske trake. Svoj neuspio pokušaj samoubistva sredinom šezdesetih je opisao u začudnom autobigrafskom filmu The Head Test. McLaren je bio istinski i neusporediv filmski pjesnik čije stvaralaštvo pripada onom najvišem što je stvoreno u umjetnosti prošlog stoljeća. Njegovo djelo se razlikuje od obične filmske produkcije otprilike onoliko koliko i Rimbaudova poezija od ljubavnih kiosk-romana. U karijeri je napravio 96 filmova, među kojima i neponovljiva remek-djela kao Le Merle, Blinkity Blank ili Pas de deux, ali film Neighbours ipak zauzima posebno mjesto.
Susjedi (Neighbours) je film koji je rađen kompliciranom tehnikom takozvane "piksilacije", to jest načinom snimanja "sličicu po sličicu" u kojoj se sa živim glumcima postupa kao sa nacrtanim figurama ili lutkama. Kod McLarena tehnika nikad nije u funkciji pukog egzibicionizma, već najefektniji metod da se izrazi ideja. Zahvaljujući toj tehnici njemu je trideset godina prije pojave kompjuterskog filma, uspjelo da prikaže neprekinut proces transformacije lica i tijela dvojice ljudi koji se od civiliziranih i mirnih susjeda pretvaraju u primitivne monstrume. Ova kratka i efektna priča o susjedima između kojih počinje apsurdna svađa koja završava tragedijom do danas ostaje najsnažniji apel protiv rata koji je viđen na filmu. Susjedi su odgovor velikog umjetnika na pitanje: "Šta je rat i kako to izgleda?".
Slika rata je slika ljudske zvijeri koja vadi dijete iz bešike i šutira ga nogom (scena koja je dvadesak godina bila cenzurirana). Rat, to je razdjelnica između vrhunskih dometa civilizacije i prirođenog divljaštva ljudske vrste kadra da sve što je hiljadama godina stvarano u trenutku pretvori u prah i pepeo. Konačno, rat je najveći zamisliv apsurd budući su obojica zaraćenih susjeda na kraju filma pomireni i smireni, svaki u svom grobu izjednačeni od strane vrhunskog sudije - smrti koja uvijek dođe i pobjedniku i poraženom. Rezultat svakog rata, poruka je ovog čudesnog filma, je uvijek isti; nula: nula.
