Piše: Sead Vegara

Odveć poznata činjenica da fudbal predstavlja najvažniju sporednu stvar na svijetu trebala bi imati svoju težinu. U današnje doba, 21. stoljeća, ako ne najvažnija, onda sigurno najprofitabilnija umjetnost jeste ona filmska, a kao takva trebala bi biti u ako ne konstantnoj, onda barem povremenoj vezi sa fudbalom. Ali, fudbal kao sport i film kao umjetnost kroz cijelu svoju historiju baš se i nisu često i uspješno preplitali.

Sportski film kao svojevrsni žanr u kinematografiji iznjedrio je mnoštvo filmova koji su postali kultni klasici, poput onih o bokserima (Rocky, Raging Bull), atletičarima (Chariots of Fire), roniocima na dah (The Big Blue), kao i onima od strane publike mnogo voljenim i cijenjenim, koji nemaju neku artističku vrijednost, već jednostavno plijene svojom pojavom (o utrkama auta Days of Thunder, o uličnoj košarci White Man Can't Jump).

Uvijek pobjeđuju Nijemci

Prof . Dr. Lejla Panjeta u svojoj knjizi „Potreba za smislom: Mit, manipulacija i film“ napisala je da je film umjetnost za mase, industrija kojom vladaju zakoni tržišta i profita, a engleski fudbalski as Gary Lineker još davno je izrekao čuvenu maksimu: “Fudbal je divna igra u kojoj učestvuju 22 igrača i u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci“.

Koliko istine ima u ovome dobro znaju svi ljubitelji filma i najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nijemci u svojim fudbalskim vitrinama imaju četiri pehara sa Svjetskih kupova  i to sa prvenstava 1954. (u Švicarskoj), 1974. (na domaćem terenu), 1990. (u Italiji) i 2014. (u Brazilu).  (Samo jedan pehar manje od Brazilaca.) Hollywood godišnje proizvede nekoliko stotina filmskih ostvarenja od kojih profitira nekoliko desetina milijardi dolara. A da je fudbal kao sport dostojno prikazan na filmskom platnu može posvjedočiti tek nekoliko naslova.

Kao prvi i najoriginalniji jeste ostvarenje Victory (Bijeg u pobjedu, 1981) jednog od najvećih američkih filmskih reditelja, Johna Hustona. Zanimljiv detalj je taj da je jedan od autora priče na osnovu koje je nastao scenarij za film Victory Đorđe Miličević, rodom iz Beograda. Film Victory pripovijeda fiktivnu priču smještenu u okrilje Drugog svjetskog rata o organizovanju fudbalske utakmice između zarobljenih Saveznika u njemačkom logoru za ratne zarobljenike i njemačkih vojnika. Nijemci će sve uraditi kako bi pobijedili, te će umjesto njemačkih vojnika, zarobljeni Saveznici igrati protiv njemačkog nacionalnog tima. I dok njemačka vojna propaganda širi priču o meču koji će se održati na stadionu u okupiranom Parizu, zarobljeni Saveznici će preko Amerikanca zajedno sa francuskim pokretom otpora planirati bijeg svog fudbalskog tima.

Famozne škarice

John Huston za protagoniste filma je uzeo tri velika i zvučna filmska imena: zvijezdu u usponu Sylvestera Stallonea, Michaela Cainea i Maxa von Sydowa, te tadašnju samu fudbalsku kremu: Bobby Moore, Mike Summerbee – Engleska; Osvaldo Ardiles – Argentina; Kazimierz Deyna – Poljska; Paul Van Himst – Belgija..., predvođenu možda i najboljim fudbalerom svih vremena, Brazilcem Peléom. Naravno, Amerikanci su ti koji pokreću stvari i od velike važnosti su za cijelu operaciju, te je Amerikanac Hatch (Stallone) taj koji će pobjeći iz logora i sa Francuzima organizovati bijeg savezničkog tima, dopustiti da ga uhvate i vrate u isti logor (jer time Nijemci moraju dokazati da je nemoguće pobjeći iz njihovog logora). Koreografija konačne utakmice, djelo je samog Peléa, a njegove famozne škarice (u slow-motionu u pratnji maestralne muzike Billa Contija) za izjednačujući gol, nezaboravna scena koja će vam se sigurno urezati u sjećanje.

Godine 2016. sam Pelé, pravog imena Edson Arantes do Nascimento, dobiti će svoj biografski film Pelé: Birth of a Legend u kojem je prikazan njegov život do 17. godine, kako je dobio nadimak Pelé, i kada je debitovao na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj i Brazil osvojio prvu titulu prvaka od njih ukupno pet. Ovaj biopic pati od standardnih boljki pokušaja snimanja (rutinskih) biografskih filmova o poznatim ličnostima, u ovom slučaju jednog od najboljih igrača fudbala svih vremena: simpatetični otac koji podržava svog sina, majka koja je protiv i koja će na kraju opet podržati sina, tragični događaj... Ali ono što zaista krasi ovaj film i zbog kojeg ga sa uživanjem gledate jeste igra, tzv. “ginga“; kako fudbal sa krpenom loptom po slumovima, tako i na zelenom travnjaku velelebnih stadiona, sa mnoštvom prelijepih poteza, pasova, proboja, šuteva i nevjerovatnih golova.

Pelé ili Maradona

Brazilci su neslavno prošli na posljednja dva Svjetska prvenstva i trener insistira na igri kratkih pasova, te kombinovanja formacija i igranja po “evropski“. Trener Vicente Feola (portretira ga Vincent D'Onofrio) će u svlačionici, pred finalni meč, održati, za ovakvu vrstu filma, standardni motivirajući govor u kojem će igračima reći da zaborave sve što im je govorio prethodnih dana i da igraju “gingu“ srcem i dušom. Sedamnaestogodišnji Pelé će biti taj koji će prednjačiti u igri, na kraju slaviti sa svojim timom, te pobrati simpatije evopske fudbalske publike.

Pitanje oko kojeg su se lomila koplja nekada u fudbalu jeste: „Da li je bolji Pelé ili Maradona?“ Slavni Agentinac Diego Armando Maradona dio je dokumentarnog filma Emira Kusturice Maradona by Kusturica u kojem reditelj pokušava i do neke mjere uspijeva u “oku kamere“ uhvatiti sve one stvari zbog kojih ja Maradona toliko voljen i cijenjen. Dokumentarac počinje sa samim Kusturicom koji svira gitaru na koncertu No Smoking Orchestra, dok ga frontmen Nele Karajlić najavljuje kao „Maradonu filmskog svijeta“. Naracija Kusturice tokom filma postaje naporna, kao i sami ritam filma, uplitanje misli književnika Borgesa, teorija Junga i Freuda, ali ostaje bogatstvo arhivskih snimaka, nevjerovatne „Božije ruke“ u četvrt finalu Svjetskog prvenstva 1986. Protiv Engleske, Maradonin kult u Argentini i istoimenu Crkvu.

Tri dokumentarca

Ono na čemu fudbal kao sport može zahvaliti filmu jesu dokumentarni filmovi o tri trenutno najbolja fudbalera današnjice: Messi, Ronaldo i Ibrahimović. Ovjekovječeni su na filmskom platnu 2015. U tri dokumentarca od kojih svaki varira svojom kvalitetom.

Dokumentarac o Lionelu Messiju nazvan jednostavno Messi donosi gotovo idealiziranu sliku jednog od najboljih fudbalera svih vremena. Reditelj filma Álex de la Iglesia okuplja Messijeve najbolje prijatelje iz djetinjstva, saigrače iz Barcelone, bivše trenere, omiljene učiteljice, u jednom luksuznom restoranu gdje zatim oni pripovijedaju Messijevu životnu priču i kreiraju svoju subjektivnu verziju Messija.

Film Ronaldo osvjetljava nam najskrivenije dijelove Ronaldovog života, uvijek zamračene nakon gašenja reflektora i bliceva paparazza, te prati Ronaldovu sezonu 2013/14, u kojoj je Portugalac osvojio Zlatnu loptu za najboljeg igrača na svijetu. Reditelj Anthony Wonke autorski pristupa filmu i centralnu ulogu u filmu prepušta upravo Ronaldu koji publici predočava jednu drugačiju verziju sebe, mnogo iskreniju, samotniju i ponizniju od one koja je kreirana od strane medija i javnosti.

Dokumentarac o Zlatanu Ibrahimoviću Kako postati Zlatan objektivan je i krajnje iskren prikaz ranih i kasnih formativnih godina talentovanog fudbalera. Riječ je o arhivskom dokumentarcu koji Ibrahimovića prati od debija u timu Malmö FF 1999, preko prelaska u AFC Ajax, te u konačnici njegovog potpisa za Juventus 2005. godine.

Fudbalski navijači i huligani

Neizostavni dio fudbala predstavljaju naravno i navijači koji prate tim gdje god igrao i gostovao. A filmova o fudbalskim navijačima, kao i samih filmova koji direktno tematiziraju igru sa loptom na travnjaku između dva gola, nema mnogo kvalitetnih. Jedan od takvih filmova jeste Looking for Eric (2009), britanskog reditelja Kena Loacha, koji je snimio egzistencijalnu komediju o fudbalskoj legendi Ericu Cantoni i njegovom vjernom navijaču.  Zahvaljujući prepoznatljivom Loachevom autorskom pečatu i orginalnosti predstavlja osvježenje u moru filmova o navijačima, od kojih su jedino vrijedni spomena italijanski Ultrà (1991) u čijem su centru navijači fudbalskih klubova Rome i Juventusa i previranje, borba za prestiž u taboru navijača Rome; te još dva reprezentativna filma iz tog domena The Football Factory (2004) i Green Street Holligans (2005) koji se bave engleskim fudbalskim huliganima.

Animirani fudbal

Kolika je popularnost fudbala u Engleskoj govori i stop-motion animirani film Early Man (2018) najpoznatijeg filmskog studija koji se bavi animacijom glinenih lutaka, Aardman Animation. Film otvara scena u kojoj negdje na “lokaciji Manchestera“ u paleolitu meteor zapara nebo i sravni sve sa zemljom da bi od njega ostala sama kamena lopta koja će tadašnjem čovjeku poslužiti za novu igru – čudesni fudbal. Nekoliko stoljeća kasnije pračovjek je zaboravio na fudbal i misli da su crteži u kamenu gdje su prikazani ljudi kako “ganjaju“ loptu ustvari samo jedan od načina na koji su se prehranjiivali i hvatali divljač. Pleme živi izolovanim mirnim životom u šumskoj dolini sve do pojave ljudi na većem stepenu razvoja – ljudi iz bronzanog doba koji za razliku od pračovjeka nisu zaboravili na fudbal i praktikuju ga sa svim mogućim nivoima. Prikazani su pohlepni vlastodršci koji će učiniti sve da zgrnu što veću količinu bronzanih novčića pri čemu će bespoštedno “uvijati“ i “prekrojavati“ pravila igranja fudbala, jer praljudi za povrat svog doma moraju odigrati fudbalsku utakmicu protiv ljudi iz bronzanog doba, slavne ekipe sastavljene od odlučnih pojednica, ali ne timskih igrača.

Domaći fudbal

Uz sve do sada pobrojane filmove o fudbalu (i fudbalerima) ne bi se trebalo zaboraviti i na domaću produkciju, onu sa prostora bivše Jugoslavije; filmovi Montevideo, Bog te video! i Montevideo, vidimo se, glumca i reditelja Dragana Bjelogrlića o prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930, učešću tadašnje zajedničke države. I još svakako vrijedni spomena su uraci u produkciji Al Jazeere Balkans: Džajić (2017) sportskog novinara Sabahudina Topalbećirevića o legendi tima Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije; te Zubandan (2018) autora Armina Čolakovića o historijskom sarajevskom derbiju odigranom na Koševu prije 20 godina kada je slavio Željezničar (0-1).

Uz sva pobrojana ostvarenja lako je shvatiti zbog čega je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, te se prepustiti njegovim čarima i uživati u 21. Svjetskom fudbalskom prvenstvu koje se igra u Rusiji.