Note iz tonskog zapisa: "Buffy the Vampire Slayer"

Note iz tonskog zapisa: "Buffy the Vampire Slayer"

Piše: Nino Romić

Devedesete su – internet je u povojima, streaming servisi ne postoje, a serije vladaju zemaljskim eterom i kablovskim mrežama prije velike pošasti reality showova i sličnih emisija. Dok je šire gledateljstvo uživalo u sit-comima kao što su bili Fraiser, Seinfeld i Friends, jedan uži segment potrošača popularne kulture i žanrovskog sadržaja svoju zabavu je pronalazio u Foxovoj noćnoj ponudi, gdje je uz The X-Files prvo mjesto zauzimala i serija o ubici vampira sa Sarahom Michelle Gellar, Buffy The Vampire Slayer.

Kao što je bio običaj u devedesetima, serija je imala dobro uštimanu muzičku pozadinu, na čijem čelu je obavezna, lako pamtljiva glavna tema. Svake epizode, uvodnu špicu bi pratila hitra melodična pjesma, koju je komponirao Parry Gripp te izveo zajedno sa svojim bendom Nerf Herder. Članovi ovog benda su bili sve osim otrcanih, ugradivši osjećaj uzbuđenosti, napetosti, ali i opasnosti u glavnu temu. Konačni ishod je arhitipična punk „dvominutašica“ devedesetih, koja je nadahnula desetine pjesama do konca decenije i početka sljedeće.

Nakon jauka vuka u daljini, čujemo prve note na orguljama koje čine lajtmotiv cijele kompozicije, a potom struganje trzalicom o žice električne gitare, te konačno eksplozivni tuš na dobošu, poslije kojeg svirka zaista počinje. Okosnica cijele kompozicije, gore opisani lajtmotiv, ustvari je vrlo jednostavan hod niz prvu trijadu molske skale koji se potom vraća na VII stepen skale i daruje melodiji nepogrešivo dramatični, gotički prizvuk, itekako pogodan za lov na vampire i ostala noćna bića.

Nije potrebno znati kako čitati partituru da bi se odmah uočio dezen jedne produžene početne note koju potom prate dvije kratke. Sve tri sekcije uvodne pjesme se sastoje od ovog dezena, a isti se između njih razlikuje samo stepenom molske E skale od kojeg niz započinje. Genijalnost kompozicije leži u jednostavnosti melodije koja prožima trajanje cijele pjesme, te u izboru skale u kojem je ista predstavljena. Naime, za razliku od većine drugih žičanih instrumenata, gitara je orijentirana prema molskoj E skali, što postaje još očitije u agresivnijoj muzici kao što su rock, punk ili metal. S time naumom, melodija je građena od nota na koje su slušateljima ovih žanrova muzike dobro poznate, što im daje (donekle subjektivan) osjećaj mitološke „dobre ugođenosti“, ključne za pamćenje.

Dalje, ispod melodije ritam sekcija drži tempo s hitrim, živahnim korakom, ali ponovo se držeći oprobane mjere od četiri dobe između crtica, sve do odjavnog krešenda u koje bubnjevi vode sa osam udaraca po crtici, što stvara dojam povećanja tempa, ali bez mijenjanja same mjere. Zajedno sa dojmom ubrzavanja u trećoj sekvenci, dolazi do skoka u melodiji, koja se sa E seli pet stepeni više do B:

Melodija još uvijek prati isti dezen, uvijek se držeći dosljedno svog molskog vida. No, pri samom kraju sekvence, prije konačnih udaraca, dolazi do dramatičnog podizanja napetosti. Gripp i Nerf Herder mudro uvode jednu povisilicu (ili snizilicu, zavisno od gledišta) u melodiju, koja uvodi malo atonalnosti – iznenada, što u slušatelju odmah pobuđuje osjećaj nelagode. Tematski, ovo se odlično slaže sa mješavinom pustolovine i strave koju je Joss Whedon ubacio u Buffy The Vampire Slayer, a sa muzičkog gledišta jednostavnost ponovo služi kompoziciji. Gripp je jednostavno umjesto A ili B u petoj zagradi stavi ton A#, koji se nalazi između A ili B, ali se ne javlja kao ton u naturalnoj molskoj E skali. Nije mu mjesto tu, ali pošto se nalazi tu, melodija odjednom poprima mračniji, zlokobniji prizvuk.

Uvodna špica za Buffy The Vampire Slayer od Nerf Herdera je u konačnosti tako jednostavna da je početnik sa par dana muzičarskog staža može pouzdano izvesti, a ipak tako upečatljiva i vješto komponirana da može zadiviti i iskusnijeg muzičara.

Prehodna
Filmski retrovizor: "Spider-Man 2"
Sljedeća
Villeneuveov "Dune": Na korak od predzačinske mase