Piše: Sead Vegara

Četrdeset i četiri godine prošlo je od originalnog filma Papillon do njegovog istoimenog remakea (1973 – 2017.). U biti, jedan od ponajboljih “zatvorskih filmova“, Papillon je bio i ostao svjedočanstvo nadljudskih sposobnosti, ustrajnosti i želje za životom. Remake, mnogi će reći neopravdano snimljen, predstavlja poznatu priču u gotovo istom maniru i koliko god se nekima to ne sviđalo, novi Papillon uopšte nije loš film.

Najstariji holivudski trik sastoji se u tome da staroj priči daš novo ruho.

Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremana, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu.

                                                                                              John Huston (“Otvorena knjiga“)

Papillon Leptir; režija: Franklin J. Schaffner; uloge: Steve McQueen, Dustin Hoffman, William Smithers, Fred Sadoff; 1973.

Godinu dana nakon što je portretirao pljačkaša Doca McCoya u Sam Pechinpahovom The Getaway (1972), holivudski cooler Steve McQueen nastupit će u celuloidnoj adaptaciji autobiografije Henrija Charrièrea pod nazivom „Papillon“. Istoimeni film će režirati “svježi oskarovac“ Franklin J. Schaffner (Patton, 1970) i to po scenariju famoznog oskarovca Daltona Trumboa (Roman Holiday, 1953) i Lorenzoa Semplea Jr. Papillon, film epskih proporcija, sniman je na raznim lokacijama u Španiji i Jamajci, koje u filmu predstavljaju zatvor St-Laurent-du-Maroni u Francuskoj Gijani i Đavolj otok, sa početka tridesetih godina prošlog stoljeća.

Henri Charrière (McQueen), zbog tetovaže koju ima na prsima prozvan Papillon (francuski: leptir), vrsni lopov i obijač sefova, nepravedno je osuđen za ubistvo koje nije počinio i dobio je kaznu doživotne robije koju će služiti u Francuskoj Gijani. Na samom početku ove informacije dolaze posredstvom razmjene replika između protagonista, tako da nas Shaffner u film uvodi sa maršom osuđenika među kojima su Papillon i krivotvoritelj obveznica Louis Dega (Dustin Hoffman), koji će u nekoliko navrata finansirati Papillonove pokušaje bjegstva, u zamjenu za zaštitu, i sa kojim će razviti posebno prijateljstvo.

Trumbo i Semple bogato su prenijeli riječi iz Charrièreove autobiografije u scenarij koji odiše vrsnošću jezika, a Shaffner je utoliko uspio glumu dvojice glavnih protagonista (McQueen i Hoffman) “uhvatiti u oku kamere“ sa svim mogućim glumačkim finesama i delikatnostima. Sporedni likovi i epizodisti u filmu su valjano iskorišteni i doprinose svojevrsnoj turobnoj atmosferi, iako gotovo cijeli film isijava nadu u mogući spas i bijeg nepravedno osuđenog Papillona. Pokušaj bijega iz zatvora St-Laurent-du-Maroni, i to prvi, Papillona će koštati dvije godine samnice, ali i nakon toga neće odustajati.

McQueen u tim scenama kada je njegov lik u nemilosti stražara, u samnici, u mraku, sa zrakom svjetla koja pada na pod, iznemogao i gotovo pred nervnim slomom, izdržat će torturu, smanjenu količinu obroka nadokanađivat će žoharima i stonogama, i neće mu uspjeti slomiti duh. Iako dogovori oko svih pokušaja bijega, barem sa Papillonove strane budu ispoštovani, druga strana (lovac na rijetke leptire, doktor) uvijek će biti ta koja će pokušati da ga prevari. Kada posmatrate McQueena i Hoffmana u filmu jednostavno ne možete a da se ne povežete sa likovima koje portetiraju; stalo vam je do njih, i to ne samo da konačno pobjegnu, već da se riješe briga. McQueen je već jednom igrao u “zatvorskom filmu“ i to u Velikom bijegu (1963) Johna Sturgesa, u kojem je također bezbrojno puta pokušao pobjeći iz logora za ratne zatvorenike.

Direktor fotografije Fred J. Koenekamp na neopisiv način nevjerovatno prati likove u zatvoru, po prašumi, putevima i rijekama, moru, dok je produkcioni dizajn Anthonyja Mastersa skoro pa savršen. Muzičku podlogu osigurao je čuveni Jerry Goldsmith koji je za svoj trud bio nominovan za Oscara. Sigurna rediteljska ruka Franklina J. Schaffnera nenametljivom režijom dokazuje da priča o nesputanosti duha, ustrajnošću i želje za pravdom, prikazana u Papillonu postaje (i ostaje) jedna od najboljih “celuloidnih priča“ sa zatvorskom tematikom.

Papillon Leptir; režija: Michael Noer: uloge: Charlie Hunnam, Rami Malek, Goran Navojec, Slavko Sobin, Eve Hewson; 2017.

Zaista je teško “popuniti cipele“ Stevea McQueena i Dustina Hoffmana. Vraški teško. Uloge dvojice zatvorenika osuđenih na doživotnu robiju u remakeu filma Papillon dopale su Charlieju Hunnamu i Ramiju Maleku. S tim da je potonji puno bliži po kvaliteti Hoffmanova perofrmansa, dok je Hunnamova igra dosta inferiornija u odnosu na McQueenovu. Ipak, dvojac se nadopunjuje i lijepo parira, a reditelj Danac Michael Noer, koji iza sebe ima četiri igrana filma (Papillon je treći po redu i njegov prvijenac na engleskom jeziku) i mnoštvo dokumentaraca, svojski se potrudio da da svoj pečat već jednom ispričanoj i viđenoj priči. Scenarij je zasnovan, barem onako kako su predstavili na završnoj špici filma, na osnovu scenarija originalnog filma (Trumbo & Semple), kao i autobiografiji Henrija Charrièrea.

Razlike u gotovim filmovima su neznatne; tu i tamo ponešto je izmijenjeno u remakeu u odnosu na original, dodane određene scene, neke su izbačene, negdje je radnja “kondenzovana“, a koji je “ispravniji film“ u odnosu na književni predložak, mogu potvrditi oni koji su istoimeni i čitali. Mi, sretnici, koji smo pogledali prvo originalni film možemo promatrati remake kroz “prizmu savršenosti originala“ i naći se zadovoljni.

Priča remakea počinje 1931. u Parizu, gdje Papillon (Hunnam) nakon što je “olakšao“ sef sa dijamantima, iste prodao, i zadržao za sebe “samo velike“ da bi ih poklonio djevojci Nennete (Eve Hewson) sa kojom provede noć, sljedeće jutro bude uhapšen radi ubistva koje nije počinio, koje su mu smjestili. Ubrzo film dolazi na tlo kojim je hodio i original, a to je put morem u brodu do zatvora u Francuskoj Gijani, plovidba u kojoj će se Papillon povezati i početi drugovati sa Louisom Degaom (Malek). Dolazak u zatvor, teatralni upravnik Barrot (Yorick van Wageningen), raspodjela poslova, bijeg, samnica, bolnica, bijeg...

Sve ovo i više, uprizoreno je vještim radom direktora fotografije, Nijemca Hagena Bogdanskog, sa živim bojama, za razliku od svog prethodnika Freda J. Koenekampa koji je forsirao sumornu i sivkastu fotografiju. Detalj koji treba spomenuti jeste glumački angažaman naših zapadnih susjeda, između ostalih Gorana Novojeca i Slavka Sobina u sporednim, ali zapaženim rolama.

Onoliko vremena koliko je trebalo da nas remake uvede u priču upravo je žrtvovano za “zbrzani“ završni segment filma u odnosu na original. Vrlo vjerovatno je da su “producentske montažne makaze“ mnogo doprinijele tome, ali ono što naposlijetku “izvlači“ film jeste uprizoravanje Đavoljeg otoka koji u odnosu na original sa ponosom nosi svoje ime.

Činjenica da je Papillon imao premijeru u septembru 2017. na Toronto International Film Festivalu i da je čekao na kino-distribuciju godinu dana (august 2018. u svjetskim kinima, u našim početkom 2019.) “doljeva ulje na vatru“, jer ako ćemo suditi po prođi filma na box officeu, kritike manje-više, baš i nije uspio. Najstariji holivudski trik – staroj priči dati novo ruho – u slučaju remakea Papillona, uprkos svom svojom grandioznošću i ljepotom ostao je samo solidan pokušaj.