Piše: Sead Vegara

Glumac i(li) režiser, pitanje je sad? U svom novom filmu, Poker Face (2022), Novozelanđanin Russell Crowe odabrao je (ponovno) stati iza i ispred kamere, ali samo da bi demonstrirao slabašno glumačko izdanje i još slabije rediteljsko. Dobro, ono glumačko baš i nije za odbaciti, ali režija nije nešto čime se Crowe može pohvaliti. S time svakako na umu treba imati i činjenicu da Crowe potpisuje i scenarij, a to samo po sebi se čini kao prevelik zalogaj. Za svaku je pohvalu trud, ali busati se u prsa sa trostrukim zadatkom, scenarij, režija, glavna uloga, ipak je previše.

Poker Face; režija: Russell Crowe; uloge: Russell Crowe, Liam Hemsworth, Paul Tassone, Steve Bastoni, Brooke Satchwell; 2022.

IMDb rejting: 5.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 13%

Ako pođemo od priče za koju je zaslužan Stephen M. Coates i scenarija koji potpisuje Crowe, uvidjećemo da je film osovljen na poprlično nestabilne i slabe noge. Priča je to o četvorici prijatelja koje na početku upoznajemo kao mladiće koji vole da igraju poker i vole izazove. Brat jednog od njih je prava bitanaga, te ćemo i njega upoznati odmah u uvodu, i imaće presudnu ulogu u samom završetku.

Nakon ne baš obećavajućeg uvoda u priču filma, nastavljamo godinama kasnije kada su momci već odrasli i zreli ljudi, svaki sa svojim problemima, a glavni junak Jake Foley (Crowe) već je čovjek koji je sve u svome životu postigao mnogo, zahvaljujući znanju igranja pokera, te svoje (basnoslovo) bogatstvo duguje uspjehu u kartama, kao i određenim izumima, opet povezanim sa kartaškim igrama.

Ono što je loše scenaristički urađeno jeste način na koji se susrećemo sa likom odraslog Foleyja, koji očito krije neku tajnu, dok je režijski sprovedeno skroz spetljano i nespretno. Foley će sa svojim prijateljima susresti još jednom na zajedničkoj partiji pokera prema kojoj će Svjetsko prvenstvo u pokeru izgledati kao dječija igra, barem kada su ulozi u pitanju, te će svakom od njih ponuditi nešto što ne mogu odbiti.

Bez nekog daljeg obrazlaganja detalja radnje, postupaka likova, može se reći da scenarističko/rediteljska neodređenost, tj. neumijeće kombinovanja žanrova, jedan od (naj)većih problema Croweovog filma. Kada ste očekivali nešto u stilu klasika žanra, The Cincinnati Kid (1965), ili da ne idemo toliko daleko u prošlost, sasvim dovljno može poslužiti i film Rounders (Kockari, 1998), dobijamo osrednje ostvarenje omanjeg trilera sa prstohvatom akcije.

Pokušao je Crowe uplesti u tkivo filma ponešto o životnim lekcijama i dobijanju druge šanse, ali je to zaista, zaista, tako totalno traljavo sprovedeno u djelo, da vam ne preostaje ništa drugo nego, da biste sprali loš ukus sa “filmofilskog nepca“, pogledati Croweov rediteljski prvijenac The Water Diviner (Izvor nade, 2014), koji je bio poprilično otkrovenje. Možda treći put Crowe ipak bude uspješniji u svojoj rediteljskoj nakani, jer znate kako se kaže: “Treća je sreća!“               

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje