Piše: Vesko Kadić

Kada bi pisac ideju za nastanak nekog teksta, u trenutku kada se nađe pred tastaturom kompjutora, tražio u inspiraciji što mu prvo padne na pamet vjerojatno bi se našao pred poteškoćom „kako  započeti s pisanjem“. No ukoliko se dotični samo malo obazre oko sebe, uvidjet će da stvarnost koja ga okružuje nudi daleko bolji izbor ideja. Tako je autoru ovog teksta jedna tiskana bilješka, koja se odnosila na najavu tv–emisije koja se bavi filmskim temama, bila inspiracija da napiše tekst koji, da nije bilo sasvim slučajno pročitane bilješke, u  obliku koji je pred čitateljem sigurno ne bi postojao. Bilo koja vijest da se čuje (radio), pročita (tisak) ili vidi (televizija) o Emiru Kusturici, u Sarajevu uvijek zvuči nevjerojatno, osobice ako su njeni „izvori“ iz glavnog grada BiH. Pa je tako bilo i za nepovjerovati da se BHT1 odlučila da predstavi „kino opus Emira Kusturice“, ni manje ni više nego u tri izdanja „Velikog ekrana“, emisije posvećene filmskoj umjetnosti, koju, od početka postojanja uređuje i vodi Ines Mrenica. U najavi, ovog izuzetnog kulturnog događaja, istaknuto je da će u tri tjedna biti prikazani filmovi Sjećaš li se, Dolly Bell; Otac na službenom putu i Dom za vešanje, a u trodijelnom razgovoru, Kusturica će „iscrpno analizirati filmove, prilike u kojima su nastajali, ideologiju kojom se bavio u svojim pričama itd“. I ono što posebice fascinira iz same najave je „da će 'Veliki ekran' napraviti iskorak u realizaciji studijskih dešavanja, koristeći neka od filmskih sredstava, putem kojih će pokušati uvesti gledatelje u poetiku (nikako u politiku!) filmova Emira Kusturice“. Svaki iskreni filmofil, najviše je bio  zaintrigiran načinom kojim će se dočarati „trudna nevjesta“ koja leti, „telekinička kašika“ koja se kreće unutar studia, impresivni primjerk „purana“ u krilu voditeljice, „mjesečarenje“ , „hipnoza“ i sl?

Sve gore napisano sročeno je prije nego što je dolepotpisani ukapirao prvi dio razgovora s Emirom Kusturicom, i prije nego što je vidio postavku „muzeja trikova“ koju je ekipa „Velikog ekrana“ slikovito dočarala u najvećem studiju BHT1. Iako je autor ovog teksta prije rata, vođenog na tlu BiH, s zadovoljstvom  (nije u stanju sam procjenjivati stručnost) pisao TV–kritiku, danas se na tako nešto ni u snu ne bi odlučio. Jer, ne vrijedi trošiti riječi, rečenice i ulomke na tzv. dijaloške TV–emisije, koje su manje–više kompletan govorni i vizualni kičeraj. No emisija urednice Ines Mrenice, posvećena „kino–stvaralaštvu Emira Kusturice“, ostavila je utisak: ni loše ni dobre. Prva opaska urednici je, što je inače njena česta mana (koja vjerojatno učestvuje i u montaži snimljenog materijala), da rijetko koji odgovor prisutnog u studiju ostavlja „dorečenim“ do kraja (valjda zbog vremenske stiske), te svako razmišljanje sugovornika, ukoliko se „krati“ odoka, djeluje besmisleno. Dalo se to primijetiti i u dijalogu s Kusturicom, a posebice u prethodne dvije emisije, u kojima se „pojavio“ redatelj Ademir Kenović, tek toliko da izgovori rečenicu–dvije. O scenama u kojima je Mrenica (što je tu radio realizator?) težila da izgledaju kao perfomans posvećen vizualnom identitetu Kusturičinih filmova, samo u jednoj riječi: diletantski!

Za kraj osvrta na mnogo uspješniji koncept emisije „Veliki ekran“, u odnosu na mnogobrojne do sada emitirane, jedno imaginarno zapažanje: riječ je o scenografiji u kojoj se vodio razgovor. Iako je urednica Ines Mrenica u tiskovnoj najavi  obećala da neće biti govora o politici (spominjanje Alije Izetbegovića, nije valjda tema vezana za „vanzemaljce“!), nesvjesno je, zahvaljujući vizualnom izgledu mjesta na kojem je vođen intervju, izazvala asocijacije na „hvatanje“ Sadama, koga američki marinci pronalaze u podzemnom brlogu njegovog zadnjeg prebivališta. (BHT1, pod okriljem tajne, šalje ekipu na set igranog filma kojeg Kusturica snima u Trebinju, „naoružanu“ kamerom i mikrofonom, s zadatkom da uhvate najtraženijeg „antibosanca“ i primoraju/prisile ga na razgovor.) No Kusturica je u ovoj asocijaciji više bio nego što nije, upravo, „dvojnik“ Sadama: osim što se  uljudio (bez brade), glas mu je zvučao kao da se radi o iscrpljenom bolesniku, a misli, iako sročene u maniru Kusturice, odavale su karakter „poraženog“, koji se miri s činjenicom da je cijeli život „griješio“ u odnosu prema Bosni, posebice kada je u pitanju njegov stav prema gradu u kojem je rođen. Međutim, autor ovog uratka, solidnog poznavanja života i stvaralaštva Emira Kusturice, mišljenja da je prostor/set u kome se vodio razgovor, odabrao lično „scenograf“ Kusturica, koji je time odaslao poruku Bosni (i političkoj i kulturnoj javnosti): „Učinili ste me, mučenikom!“. Stvarno je njegova pojava asocirala na Isusov kraj, ali ne kao razapetog na križu, nego postavljenog u „prikovanu“ stolicu, i s datom mogućnošću da pravda sve svoje grijehe.

Ovaj, nešto duži, uvod bio je pledoaje za nastavak teksta koji ima sasvim drugi karakter pogleda na lik Emira Kusturice. Naime, autor teksta pokušat će da odgovori na dva pitanja: Da li je Emir Kusturica umjetnik ili čudak i, da li se brišu granice umjetnosti kada se unutar nje pojavi negativan pogled na samog umjetnika.

Već odavno je u opticaju, u modi jedna nova naučna grana, tzv. umjetnička patografija, koja s psihijatarskog i psihoanalitičkog  stajališta proučava biografije velikih ljudi. Njen rezultat, nedvoumno, pokazuje da genij, odnosno nositelj stvaralačkog umjetničkog akta, zajedno uz sve druge ljude koji su po bilo čemu bili značajni, odstupa od 'normale' i da su 'nenormalni' ako se gledaju u usporedbi s 'zdravljem' duševnog prosjeka“, tvrdio je, početkom 70–ih prošlog stoljeća, Ivan Focht, filozof, mikrolog i bivši predavač estetike na sarajevskom Filozofskom fakultetu.

Njemački liječnik, ekspresionistički pjesnik i esejist Gottfried Benn, u svom čuvenom članku „Problem genija“ kaže da je „najveći dio umjetnosti djelo psihopata“, pa tako nakon opsežnih proučavanja navodi: koji su umjetnici bolovali od „izrazito kliničke shizofrenije“, koji s „perseverantnim idejama ili samoubilačkim namjerama“, a koji s „očitim namjenama opijanja (alkohol, droga)“. Ističe, također, koji su umjetnici bili tjelesno unakaženi (hendikepirani), no nećemo na tu temu, jer bi se onda trebali upitati postoji li, uopće, i jedan mentalno ili fizički zdrav genije. Ali, činjenica koja posebice raduje iz spomenutih i mnogih nespomenutih mišljenja, stav je: „Ako je umjetnik lud, ne mora da bude 'ludo' i njegovo djelo!“, te upravo na ovoj poljednjoj tezi treba promatrati stvaralaštvo Emira Kusturice, jer se već dva desetljeća, pa i više, o Kusturici piše i govori, barem na bh. prostorima, kao trajnjem „slučaju“, koji još samo nije imenovan „luđakom“. Nije se tome ni čuditi, jer svi oni koji su ga spominjali van konteksta njegove umjetnosti (i ne zaslužuju da im se pomene čak ni ime), a riječ je o osobama koje su, inače, „operisane“ od pojma umjetnik i njegovo djelo, bili  manje–više u zabludi. S obzirom da nisu bili u stanju da se upuste u „dijalog“ s njegovim stvaralaštvom, upustili su se u „obračun“ s njegovom ličnošću, što je stvorilo, i dan–danas  stvara, jednu nezdravu atmosferu, barem u sarajevskim krugovima, kada bi se god poveo razgovor o Emiru Kusturici.

Potpisnik ovih redova uvijek je imao jasan stav prema osobama koji su „skrenuli“ s umjetničkog puta, pa tako i o Kusturici: razdvojiti „govor stvaralaštva od govora stvaratelja“, ako se ima poštena namjera da se o samom djelu bilo što relevantno kaže. Nije postojao veliki umjetnik koji se slagao s društvom (Beethoven je, čak, promijenio 56 stanova, isključivo zbog susjeda, pa je nemoguće da glazbenog genija nazovemo „nenormalnim“, a 56 obitelji ili zajednica „normalnim“), kao što ne postoji veliki umjetnik koji bi trebao dozvoliti da se više priča o njemu kao „nenormalnim“, nego o njegovim djelima koja su „normalna“. I na kraju, nije bitno da li se s „Velikim ekranom“ Kusturica „vratio“ u rodni grad, ili da li će Kusturica bilo kada prošetati ulicama Sarajeva, daleko je bitnije da se njegovom stvaralaštvu, u gradu njegova rođenja, posveti veća pažnja, pa ako već ne postoji mogućnost da Kusturica prođe Baščaršijom, neka barem u izlogu sarajevskih knjižara bude neko njegovo pisano djelo (bez obzira da li je riječ o književnoj vrijednosti ili ne), ili neka se organizuje skup o njegovom stvaralaštvu (vrijedan filmski opus bh kinematografije), ili neka netko napiše opsežnu knjigu o jednom od najvećih bosanskohercegovačkih, jugoslavenskih pa i europskih redatelja – kakav je, sigurno, Emir Kusturica. Mnogi bi trebali odbaciti vlastite predrasude, zlobe, ljubomore što se znaju javiti među stvarateljima, naročito ovo naglašavamo kada je u pitanju Sarajevo, pa stoga i apel da redatelji budu ti predvodnici koji će omogućiti Kusturici da se, makar svojim duhom, vrati u rodni grad (ako recimo, fizički ne može da bude gostujući profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, u kojoj je ostavio ipak neki trag). Da je samo realizirao tri filma, koja će biti prikazana u okviru razgovora s njim u emisiji „Veliki ekran“, sva tri rađena u bh. produkciji, o njegovom stvaralaštvu se ne bi trebalo više pričati. Njegov prvijenac Sjećaš li se, Dolly Bell (pored filma Mirze Idrizovića Ram za sliku moje drage) spada u najbolje filmove koji su za temu imali „portret suvremene sarajevske obitelji“, a spoj književnog dara Abdulaha Sidrana i redateljskog talenta Emira Kusturice sačinio je mozaik književno–filmskih slika koje su ostavile dubok pečat na moderan bh. film početkom 80–ih prošlog stoljeća.

U svom drugom filmu Otac na službenom putu, ponovo u saradnji s književnikom Sidranom, Kusturica se prisjeća bh. „olovnih“ vremena, kada se za svaku nepromišljeno izgovorenu riječ moglo otići na „Goli otok“ (u filmu je to neidentifikovani bh zatvor!) i kada je čovječiji život vrijedio onoliko koliko te susjed, prijatelj ili poznanik mogao imati „na zubu“, bez ikakve mogućnosti da se „obilježeni“ bilo kojim sredstvom opravda pred tajnim i nemilosrdnim DB–om. Treći film, Dom za vešanje, rađen po scenariju Gordana Mihića, smatra se najljepšom baladom koja se može posvetiti Romima, njihovom načinu života, ljubavi, prevarama, krađama, slobodi i lutanjima. Ovim filmom, Kusturica kao da zaokružuje filmsku trilogiju, posvećenu, uopćeno, obitelji koja je bila dio bh. života u različitim sociološkim turbulencijama (naivni adoliscenti, buntovni prestupnici, slobodni bez slobode). No umjetnički napredak Kusturice nije se završio samo na ova tri filma, te ćemo ostale, unutar ovog ograničenog prostora za pisanje, barem spomenuti: Arizona Dream, Podzemlje, Crna mačka beli mačor, Život je čudo, Zavet. Posebice treba naspomenuti i njegove dvije tv–drame koje su rađene za tadašnju TV Sarajevo: Nevjeste dolaze i Bife Titanik. I, kao što smo započeli tekst s razmišljanjem Ivana Fochta (rođenog Sarajlije, umro u Zagrebu 1992. godine), završimo i s njegovom sentencijom:

Umjetnik u privatnom životu  može biti čak i antihuman, može mrziti svoje bližnje, može biti do krajnosti amoralan, a da mu djelo ipak u najvećoj mjeri bude humano. Beethoven, koji je mrzio gotovo svakog konkretnog čovjeka, napisao je Devetu simfoniju, najveću himnu čovječanstva.

Potpisnik ovog teksta svjestan je da će se javiti reakcije tipa „postoje u bh. kinematografiji zasluženiji redatelji kojima bi se trebalo odati posebice priznaje, nego što je to E.K.“, ali će, barem, u tom slučaju biti jasno tko su „kočničari“ povratka Emira Kusturice u Sarajevo (ne samo fizički nego i s filmom!). Ili,  da se o njegovom djelu može razmišljati bez predrasuda, izmišljotina, napada i sl. Stoga je u ovom tekstu, što je jedna od njegovih poruka, i naznačena potreba za „dijalogom“ koji, inače, nedostaje kulturi bh. umjetnika. Prvi korak (za Kusturicu), a veliki korak (za bh. kinematografiju) učinili su već autori „Velikog ekrana“!

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Vesko Kadić, filmolog, završio je u Sarajevu Višu pedagošku (likovna umjetnost) i u Zagrebu Akademiju za kazalište, film i tv (praksa i teorija filmske montaže). Bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se  filmskom kritikom i teorijom (bio je član redakcije sarajevskog filmskog časopisa „Sineast“). Surađivao je s mnogim relevantnim časopisima za pitanja filma s područja bivše Jugoslavije. Već duže vrijeme zaokupljen je pisanjem knjige „Memoari jednog filmofila“, čije dijelove, prilagođene za „Filmofil“, objavljujemo.