Piše: Marko Njegić
Kostimirani povijesni filmovi doživjeli su prekretnicu 2018. kad je u kina stigla Miljenica Yorgosa Lanthimosa. Romantično-komična nevinost ekranizacija romana Jane Austen (Ponos i predrasude, Razum i osjećaji) ili Zaljubljenog Shakespearea bačena je kroz prozor kraljevskog dvorca zajedno s konzervativnošću karakterističnom za dramskija ostvarenja tog tipa. Anarhični i subverzivni The Favourite opustio je uske korzete kostimiranog žanra, odjenuo romantiku i dramu u ruho crne komedije, pokrenuo statičn(ij)u kameru i stavio likovima u usta manje ukočene dijaloge. Više ništa nije bilo isto nakon Lanthimosova filma, svojevrsnog spoja Opasnih veza, Marije Antoanete i Sluškinje, posebice kad je Miljenica dobila deset nominacija za Oscara.
Da je The Favourite ostavio trajan utjecaj jasno je kad se pogleda friška serija The Great u produkciji Hulua. Velika je očiti pokušaj da televizija kapitalizira na valu Miljenice, tj. emulira njezin nešto drukčiji pristup povijesti i povijesnim ličnostima. Nakon engleske kraljice Ane Stuart, sad je došao red na rusku caricu Katarinu Veliku. Katarina je portretirana u mladim danima (nadahnuto je glumi Elle Fanning) kako bi se serija The Great razlikovala od nedavne HBO-ove Catherine The Great s Helen Mirren, ako ne od filma The Favourite s kojim ima direktne poveznice. Kreator Velike je za Oscara nominirani scenarist Miljenice Tony McNamara, inače autor istoimenog kazališnog komada iz 2008., prerađenog u tekst serije, a glavnu mušku ulogu, ruskog cara Petra III., igra Nicholas Hoult, viđen i u Lanthimosovu uratku.
Kao što je film mahom stolovao u Stuartičinoj rezidenciji, serija je uglavnom smještena upravo na Petrov dvor. Tamo dolazi Katarina kao nevinija i lakovjernija inačica lika Emme Stone iz The Favourite. Fanning osvaja od prvih kadrova: ljulja se na ljuljački i govori prijateljici kako će se udati za ruskog cara i postati carica Rusije. Koliko je nevina i naivna sugerira njezina romantična vizija prve bračne noći. Dakako, seks ispada krajnja suprotnost od maštanja, što smo mogli očekivati nakon upoznavanja Petra koji je sve samo ne "delikatna duša", ali i Katarinina dolaska na dvor, kad njegov spletkarski nastrojeni nadbiskup (Adam Godley) osobno provjeri je li njezina "barijera probivena".
"Lezite", kaže nadbiskup i ovlaži svoje prste. Scena crta sliku serije: seks, nasilje, spletkarenje, žderanje, povraćanje i vršenje nužde sastavni je dio života na dvoru gdje obitavaju političke životinje (naglasak na "životinje") i sve to gotovo danonoćno rade uz poklič "Huzzah". U takvom okruženju mlada Katarina gubi doslovnu i simboličnu nevinost. Ona je poput ulaštene cipelice u blatu i od junakinje kostimirane romantične komedije postaje žena koja razmišlja o tome da zasjedne na tron, stvori snažnu Rusiju i promijeni svijet, zbog čega kuje urotu protiv Petra zajedno sa sluškinjom Marial (dobra Phoebe Fox) i šačicom istomišljenika.
Moderna feministička strujanja kontra seksizma ojačavaju seriju The Great koja povijesti pristupa uz dosta pjesničke slobode. "Povremeno istinita priča" povremeno sijevne istinskom odličnošću, manifestiranom kroz postojane glumačke partije i neke pamtljive scene, npr. prilikom montaže Katarininog ljubovanja s ljubavnikom i prizora Petra kako leži sam na kipu s likom njegova oca, nedostižnog uzora, otprilike kao što je to film za seriju. Nažalost, Velika nije "velika" kao Lanthimosov film, premda to žarko želi biti i njoj se mili u Miljeničinoj svili. Pohvalno je da serija nema dlake na jeziku, ali nedostaje joj odmjerenosti i suptilnosti u povijesnoj anarhiji i subverziji. Ilustracije radi, The Great se ne zadovoljava samo s time da prikaže sačuvani mumificirani leš pokojne Petrove majke, nego će netko taj leš kasnije i oskrvnuti.
Prekomjernosti karakteriziraju načelno intrigantnu seriju koja je u konačnici "not great, not terrible", da uporabimo serijski rječnik Černobila koji obuhvaća i Katarinu Veliku i Ivana Groznog. Sve to postupno dovodi do zasićenja materijala i repetitivnosti. Gubi se efekt kad po tko-zna-koji-put vidimo ili čujemo neku prostotu ili ono "Huzzah", iako je ovo potonje prilično zgodan i zarazan "ponavljajući geg". Film je u svega dva sata rekao sve što je mogao reći, a serija to rasteže na devet sati i postaje redudantna. Trajanje se počinje osjećati već oko četvrte/pete epizode od njih deset. Gledatelju dođe da organizira "drinking game" i svaki put kad čuje "Huzzah" drmne čašicu votke na eks kako bi lakše podnio minutažu. Huzzah?
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
