Piše: Sead Vegara

Nema ništa gore od odlaska u hram sedme umjetnosti na projekciju filma koji ne da ne zaslužuje vašu pažnju, već vas toliko ubije u pojam da vam treba par sati da se resetujete na “fabričke postavke“. Ali, možda još gore od toga jeste situacija u kojoj gledate iznimno kvalitetan film, samo ostatak posjetilaca u kinu je toliko nekulturan da je to neizdrživo. Kao i kod većine stvari koje morate dijeliti s drugim ljudima, u kinu često morate izdržati nepristojna ponašanja ljudi koji na filmske predstave idu prvenstveno zbog socijalne komponente, a ne da na miru sjede i uživaju u filmu. Postoje ljudi koji bi ponijeli i pečenog vola na gledanje filma samo da to nije nepraktično. U redu je grickati i pijuckati uz kakvu dobru akciju ili komediju, ali slušati “čopor gladeža“ naoružanih najmaštovitijim varijacijama čipsa, kokica i ko zna još kakvih grickalica, te svađanjem oko konzumacije istih, čovjeku može ubiti volju ne samo za gledanjem filma, nego i volju za životom (pa čak i pri gledanju najgoreg filma na svijetu).

Izdašan budžet

Uživati u filmskoj projekciji pri najnovijim tehničkim dostignućima zvuka i slike, pri čemu se posebno misli na Dolby Atmos ili 3D sistem (oni koji vole da eksperimentišu otići će i gledati film u 4DX formatu – simulacija skoro svih situacija u filmu, kiša, vjetar, padanje – samo da bi saznali da je to tolika tortura) trebalo bi da bude dovoljan razlog da makar jednom mjesečno posjetite kino. S obzirom da vam je za posjetu kinu potreban izdašan budžet, pogotovo ako ste obiteljski čovjek i imate i “malu raju“, što znači još plus kokice, plus piće, plus slatko, većinu filmova ćete sačekati da se pojave na torrentu (ili ste od onih legalista koji se uzdaju u streaming platforme), a ići na one projekcije podobne za vašu djecu. A kada ste u kinu sa malom rajom to je iskustvo samo za sebe.

Ipak, kada poput potpisnika ovih redova, u kino idete na sedmičnoj bazi, jednostavno se prepustiti zajedničkom emocionalnom iskustvu, a imate obavezu gledati gotovo sve što se pojavi na repertoaru tada se dešavaju razne (ne)moguće situacije. Ima li išta iritantnije od osoba koje jednostavno ne mogu ugasiti mobitele pri ulasku u kino-dvoranu?! Ne govorimo o doktorima, burzovnim mešetarima i agentima tajnih službi koji moraju biti dostupni 24 sata dnevno (barem bi oni trebali imati vibrirajuće zvono koje ne ometa nikoga, a razgovor obavljati izvan dvorane), već jednostavno o osobama koje iz samo njima poznatih razloga nisu shvatile da ih zvono mobitela čini najvećim primitivcima na svijetu. Tu ne pomažu ni podsmijeh ni ljutnja, a pogotovo dobronamjerna upozorenja prisutnih.

Dobacivati šale

Teško se zapravo odlučiti je li gore kada puste mobitel da zazvoni, pa ga onda ugase, jer su ipak u kinu gdje nije pristojno razgovarati, ili se jave i hladno razgovaraju kao da su sami na svijetu, ili obavljaju komunikacije preko SMS-a, pri čemu svakih nekoliko minuta dvoranu probode “bip-pip“, a nekoliko redova ispred vas se zazeleni ekran u kojem se kuca odgovor na pristiglu poruku. Također, oni ljudi koji će u komedijama dobacivati šale, uništiti ono što je u filmu stvarno duhovito, a u dramama će emotivne scene pokušati pretvoriti u komediju. Te naravno ekipa kojoj je životna misija pokazati da im se film ne sviđa, razumiju li ga ili ne i gledaju li ga uopšte. Umjesto (ne)duhovitih šala naglas će nabacivati razne komentare.

Monstruozno duge filmove samo najhrabriji odgledaju u komadu. Ali kada ljudi s problemima u kontroli mokrenja kupe karte u “sredini sredine“, pa onda svakih 15 minuta dižu svoj red u stilu valova na fudbalskim utakmicama onda je to već malo previše. Ipak, ovu je skupinu najlakše tolerisati u poređenju s navedenim “zločincima protiv osnovnih postavki kino bontona“.

Kućni aranžman

Nekada davno, gledanje filmova u kućnom aranžmanu je podrazumijevalo odlazak u videoteku i iznajmljivanje filma. U videoteci se znalo ostati po petnaestak i duže minuta tražeći film. Opet, nekad davno su to bile kasete, poslije DVD-ovi razvrstani po žanrovima i poredani po policama. I vrlo lako biste umjesto jednog filma koji ste striktno došli da nađete iznajmili još jedan koji vas je privukao svojom tematikom, glumačkom postavom, rediteljem... Nakon izabranog filma (ili više njih) svratili biste do obližnje prodavaonice i uzeli nešto “za pod zub“, došli kući, raskomotili se i konačno prepustili čarima kućnog kina. Ako bi  vam zazvonio telefon ili biste morali u WC, jednostavno biste pauzirali gledani film i nastavili kad obavite potrebne radnje. Na kraju krajeva, ako i niste bili u mogućnosti da pogledate film tada, postojala je još jedna opcija. Presnimiti (ili u narodu prihvatljiviji termin “prepržiti“) film na kompjuteru je bio čas posla.

Danas je sve to davna prošlost. Torrenti su gotovo pa “izumrli“, a streaming platforme i legalni načini gledanja filmova su postali normalna stvar. Ali, pravo kino-iskustvo nikad neće moći biti zamijenjeno, bez obzira na to kakav ugođaj gledanja filma priredite u domu svom, jer odlazak u hram(ove) sedme umjetnosti uvijek i zauvijek će biti poseban doživljaj.    

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje