Piše: Sead Vegara Oni kojima je poljuljana vjera u film i iskustvo gledanja filma u hramovima sedme umjetnosti trebaju pod moranje pogledati novi film Christophera Nolana, britanskog reditelja sa radničkom vizom u Hollywoodu. Riječ je, naravno, o njegovoj adaptaciji Homerovog starogrčkog epa Odiseja koji ne samo da predstavlja pravo pravcato prvoklasno filmsko iskustvo već vjerovatno i pretendenta za film godine.
Piše: Belma Adžamija Ovaj film predstavlja ujedno i demistifikaciju evropskog društva koje je, u srcu Starog kontinenta, nemoćno izaći na kraj sa iskušenjima s kojima se bore gotovo sva društva na planeti: siromaštvo, zlostavljanje i nasilje u porodici, neometana prodaja opijata i posljedično široko rasprostranjena ovisnost o opijatima, malograđanska osuda sredine, nerealne cijene standarda života koji se nameće svima, pa i marginaliziranim kategorijama koje bi se, čak i kada bi to željele, teško integrirale u društveno prihvatljiv život lišen prijezira.
Piše: Sead Vegara U svakom novom pokušaju pričanja priče o Minionsima, digitalni lutkar Pierre Coffin prečku podiže par podioka više, te uspjeva svoriti veoma zabavne CGI animirane slike. Upravo je to dokazao sa najnovijim unosom u franšizu sa ostvarenjem Minions and Monsters (Malci i monstrumi, 2026) u kojem pravi animiranu posvetu klasičnom Hollywoodu.
Piše: Sead Vegara U jednu ruku scenaristica filma Supergirl Ana Nogueira za priču posuđuje od ostvarenja poput akcije John Wick (2014) u smislu da glavna junakinja ide, ne da osveti svog voljenog ljubimca – psa Krypta, već kako bi našla protuotrov kojim bi ga spasila, westerna True Grit (1969/2010) u kojem joj se na putu pridružuje djevojčica koja želi da osveti svoju obitelj, te ako bismo baš mogli to tako postaviti i svojvrsni križanac sa postapokaliptičnom distopijskom vanserijskom akcijom Mad Max: Fury Road (2015).
Piše: Sead Vegara S obzirom da je ostavio svoj potpis na svakoj prijašnjoj Priči o igračkama, bilo u vidu originalne priče i(li) scenarija, Andrew Stanton dobro poznaje materiju i ne bi bio to što jeste (a to je čarobnjak CGI animiranih pokretnih slika) da i u ovom filmu ne naniže par srceparajućih i momenata na koje će vam krenuti suza u oku.
Piše: Sead Vegara Ono na čemu se Stevenu Spielbergu mora odati priznanje kada je u pitanju njegov najnoviji film Disclosure Day (Dan razotktrivanja, 2026) jeste činjenica da od momenta kada počne pa do samog kraja prikovani ste za kino-sjedalicu i ne možete se oteti utisku da gledate pravi pravcati prvoklasni SF triler. I ne samo to, već kompletan film predstavlja nevjerovatno kino-iskustvo, nešto što se posljednjih sedmica (vjerovatno i mjeseci) baš i ne dešava često u hramovima sedme umjetnosti.
Piše: Sead Vegara Djeca, posebno dječaci, odrastali osamdesetih godina prošlog stoljeća, dobro su upamtili moćnog He-Mana i ekipu Gospodara svemira. Prije svega preko igračaka i istih popraćenih crtanom serijom He-Man and the Masters of the Universe. Gledati očima dječaka iz osamdesetih originalnu crtanu seriju i sada očima 40-i-nešto-godišnjaka svojevrsni reboot u vidu igranog filma čini upravo to da (ne) možete oživjeti i uskrsnuti jedinstveni osjećaj koji bi vas vratio u djetinjstvo.
Piše: Sead Vegara Jer, ako ćemo iskreno, Ritchie je slovio, i dan danas slovi, za reditelja koji ima specifičan i prepoznatljiv stil, te snima zanimljive i kvalitetne filmove. Sa Sivom zonom, Ritchie se doduše demantovao demonstrirajući daleko najslabije ostvarenje u zadnjih par godina.
Piše: Sead Vegara Zaista je Lukić napravio sjajan posao dokumentovavši Duškovu dragu i brižnu priču, montiravši masu materijala zajedno sa direktorom fotografije i montažerom Alenom Crnogorčevićem. Nema se šta zamjeriti tvorcima dokumentarca Moj komšija Elvis, jedino možda da su iskoristili još snimljenog materijala i time učinili film dužim, jer ovako ostaje žal i želja za još par momenata provedenih uz sarajevskog Elvisa Presleyja – Duška Mandića.
Piše: Edin Čusto (specijalno iz Cannesa za Filmofil) Zaključen statistikom na ekranu koja Philipov zločin smješta u širi evropski kontekst, Gentle Monster tvrdi da nikada ne možemo do kraja upoznati drugu osobu. Riječ je o jezivoj priči, precizno odigranoj i režiranoj s velikom kontrolom. Ipak, težina filma djeluje dvolično. Kreutzer uspijeva razotkriti trulež skrivenu ispod slike savršenog oca, ali ne uspijeva u potpunosti odgovoriti na pitanje opravdava li izlaganje gledatelja ovoj vrsti noćne more proste spoznaje do kojih film dolazi.
