Piše: Lejla Panjeta Tri spota benda Guns N Roses, Dont Cry, November Rain i Estranged, nisu samo baladne trilogije o ljubavi. To je mali nadrealistički triptih. Ljubav, smrt i raspad ega. Freud kao inspiracija za nadrealizam bi klimnuo glavom u znak odobravanja. Dalí bi možda dodao jednog slona, a Buñuel bi tražio da napravi spot za Welcome to the Jungle i Civil War.
Piše: Lejla Panjeta Nadrealistički film odbacuje naraciju, logiku i kauzalnost. Umjesto fabule, nudi niz slika koje slijede neki unutrašnji red – tok svijesti. Najradikalniji primjer toga je Un Chien Andalou (Andaluzijski pas, 1929), djelo Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja. Scena u kojoj se britvom reže oko postala je gotovo mitološka, ne zbog samog šoka, nego zbog njegove funkcije: to je rez kroz percepciju i nasilno odbacivanje načina na koji posmatramo svijet. Film nema zaplet. Nema logiku. I upravo u tome je njegova logika.
Piše: Lejla Panjeta Ono što se želi prikazati ovim filmom je istina. Ono što je najbitnije je ljudskost, a to je ono što osjetim u cijelom Sarajevu. I kada snimamo i kada ne snimamo, ljudi su jednako dobri prema meni. Kada imate priliku biti dio nečega poput ovog filma, prirodno je da date sve od sebe.
Piše: Lejla Panjeta Na narativnom nivou serija Néro the Assassin kombinira klasični man-on-the-run obrazac s elementima mračne mitologije: otac koji nije otac, dijete koje je možda posljednje dijete đavola, te politička manipulacija kojom upravljaju moćnici. Ovaj recept garantuje napetost, ali i zamku površnosti. Ponekad priča kao da žonglira s temama (vlast, vjera, magijsko naslijeđe) bez da do kraja uredi njihov odnos. Serija često uvodi natprirodno kao katalizator, ali ne služi svaki put dosljednoj logici svijeta koji sama gradi.
Piše: Lejla Panjeta Historija američkog filma je historija američkog sna: njegovih mitova, strahova i žudnji. Od Griffithovih moralnih freski do Nolanovih misaonih labirinata, film je prošao put od nevinosti do samosvijesti. Tehnologija se mijenjala. Zvuk, boja, CGI, streaming. Ali ostali su isti impulsi: želja da se zabilježi osjećaj, moralna dilema, i pogled čovjeka u pokretu. Ono što se mijenjalo bio je ton: od mitskog prema refleksivnom, od spektakla prema introspekciji. Replika u filmu The Man Who Shot Liberty Valance John Forda: Kad legenda postane činjenica, štampaj legendu, govori o Americi, ali i o filmu. Kao da ga je čuo Christopher Nolan i dodao: Ili je barem izvrni.
Piše: Lejla Panjeta Old Money je hibridna serija koja balansira između nekoliko žanrovskih paradigmi. Na površini, elementi rom-coma (romantične komedije) prisutni su u dinamičnim odnosima Osman–Nihal. U njihovom odnosu postoji ljubavna napetost, emocionalna ironija i momenti šarmantnog humora, ali oni su daleko od trivijalnog ili laganog žanrovskog klišea.
Piše: Lejla Panjeta Film je oduvijek volio čudovišta. Ali rijetko ko ih je pretvorio u moralnu poeziju s tolikom nježnošću i dostojanstvom kao Guillermo del Toro i Tim Burton. Obojica su alhemičari groteske, umjetnici koji iz tame stvaraju ljepotu i obojica duguju svoj imaginarij Mary Shelley i njenom Frankensteinu iz 1818. godine, romantičarskom uzoru svakog modernog mita o stvorenju i odbačenosti, o čovjeku koji želi biti Bog, ali se na kraju suoči sa sopstvenim odrazom.
Piše: Lejla Panjeta Dolores Jane Umbridge, koju izvrsno glumi Imelda Staunton, u svojim mučno slatkim ružičastim džemperima i sa užasavajućim osmijehom, jedan je od najomraženijih likova u serijalu o Harryju Potteru. Ispod njenog iskrivljenog arhetipa mentora krije se nešto mnogo više uznemirujuće i nažalost poznato.
Nova knjiga u bh. izdavaštvu 2025. godine Mitologija, mediji i film: Iznad površnosti, autorice Dr. Lejle Panjete, vodi čitatelja kroz šezdeset eseja podijeljenih u tri misaona svemira: Mitološki univerzum, Vijesti dana i Filmska kultura. Iza naslova vijesti, kadrova filmova i starih mitova i narodnih vjerovanja, autor pronalazi skriveni poredak značenja – onu dubinu koju svakodnevna površnost često prekriva.
Piše: Lejla Panjeta Film je nekada bio revolucionarni projekat. Tako su ga barem zamišljali Sergej Eisenstein, Vsevolod Pudovkin ili Dziga Vertov, dok su rezali celuloidnu traku sa makazama marksista. Za njih, film nije bio razonoda nego filozofija: sudar slika u dijalektičkom sukobu, buđenje masa kroz vizuelni šok. Na drugoj strani svijeta u to vrijeme D. W. Griffith je maštao da je film kao viktorijanski roman: sentimentalno razvučen, linearan i moralno utješan. A Dziga Vertov je vjerovao da Kino–oko može nadmašiti ljudsko, otkrivajući istinu mašinskom percepcijom.
