Piše: Lejla Panjeta
Sredinom januara 2026. godine, 42 godine nakon Zimskih olimpijskih igara, u Sarajevo dolazi Lamine Gueye (Lamin Geij), prvi Afrikanac i crnac u historiji koji se u takmičio u zimskim oplimpijskim sportovima. Ovaj sportista i predsjednik Senegalskog skijaškog komiteta, rođen je u Dakaru 1960. godine, a skijanje je zavolio u školi koju je pohađao u Švicarskoj. Na Olimpijskim igrama ponosno je nosio zastavu Senegala (po abecednom redu) između ogromnih delegacija sportista iz komunističkog SSSR-a i kapitalističkog SAD-a, u jeku hladnog rata, 1984. godine u nesvrstanom Sarajevu. Došao je sam, sa afričkog kontinenta, iz zemlje savana, pustinja i tropskih morskih obala. Plasirao se na 51. mjesto od 61 takmičara u spustu, a u veleslalomu je bio 57. od 108 takmičara. Njegov djed, Amadou Lamine-Gueye bio je prvi predsjednik Parlamenta nezavisnog Senegala i jedan od značajnih afričkih političara 20. vijeka. Bio je pravnik, borac protiv kolonijalne nepravde i autor historijskog zakona iz 1946. "Loi Lamine Guèye", kojim su stanovnici francuskih kolonija dobili puna građanska prava. Ovu tradiciju borbe za ravnopravnost, jednakost i razbijanje predrasuda njegov unuk nastavlja u Sarajevu.
Četrdesetak godina poslije, Aleksandra Fracassa Kostić, autorica i rediteljica iz Srbije, kreira ideju o dokumentarnom filmu na temu ove izuzetno zanimljive i zaboravljene priče. U saradnji sa sarajevskim glumcem i producentom Adnanom Haskovićem, otvara se produkcija dokumentarnog filma Sarajevski spust 1984. U januaru se snimalo u Sarajevu i na Bjelašnici. Snimanje filma biće nastavljeno u Parizu, Senegalu i na francuskim Alpama. Dokumentarni film prati Laminea u njegovoj borbi za jednakost, sportski duh i ravnopravnost svih ljudi.
Afrikanac na snijegu u Sarajevu
Ovo je priča koja je izuzetno važna danas, sa sverastućim rasizmom i fobijama od različitih i drugačijih svuda u svijetu. Međutim, prije četrdesetak godina, u jednoj velikoj zemlji na Balkanu – Jugoslaviji, ovo nije bila tako važna vijest. Sjećanja na ovaj događaj u mom rodnom gradu obilježena su Warholovim pop-art klizačem, Bojanom Križajem, narandžastim sarajevskim logom pahuljice, Vučkom, Sandom Dubravčić koja pali olimpijsku vatru na Zetri, kriškama narandže koje dobijaju klizači nakon plesa na ledu, ružičnjakom u obliku olimpijskih krugova koji je moj deda posadio u parku ispred našeg nebodera, ponosnim mahanjem olimpijskom zastavom u rukama gradonačelnika Uglješe Uzelca i “doviđenja u Sarajevu, vidimo se Kalgariju.“ Promakla nam je ova bombastična “rasistična“ vijest o crncu na snijegu. Zašto?
Zato što nam to nije bilo bitno. Zato što to nismo vidjeli. Zato što smo živjeli korak ispred svog vremena, u kome svi ljudi imaju jednaka prava i u kome boja kože, nacija, narodnost, religija, seksualnost, ateizam, agnosticizam, ili bilo kakvo drugo individualno opredjeljenje nije bilo važno. Nije nas zanimalo. Gledali smo ljude i kvalitet njihovog duha, a ne boju kože. Ko uopšte može primijetiti rasu ispod opreme: skije, pancerice, skafander, jakna, kaciga, rukavice i brile? Sarajevo je naviklo da živi sa drugim, drugačijim, i historijski drugačije ne bi ni moglo. Sarajlije ne vide razlike, već traže sličnosti. Ovdje ravnopravno žive Srbi, Muslimani, Hrvati, Jevreji, Romi, Bosanci, Hercegovci, Bošnjaci, Ostali i svi ostali. U komšiliku se slave Božić i Bajram, a u miješanim brakovima i jedno i drugo u istom domaćinstvu. Za nove godine se prave ruske salate i sarma, a za 1. maj se pije kafa na Stradunu. Nama su jednako poznate škare i makaze, šargarepa i mrkva, rajčica i paradajz, ura, sat ili čas, peškir, ručnik ili šugaman. Svejedno nam je da li kafu, kahvu ili kavu pijemo iz šoljice, šalice ili fildžana, sve dok je dobra. U Sarajevo su, kako prije, tako i sada, dobrodošli svi – svih rasa i kultura. Ovo se ne može glumiti, već samo doživjeti. Ovo se pokušalo uništiti, ali bezuspješno. U Sarajevu se priča o jednakopravnosti ne može prodati, zato što ovaj grad to jeste, i to živi svakodnevno.
Upravo zato film Sarajevski spust 1984. je važna priča o Afrikancu, crnom skijašu na našem snijegu, a koju mi u Sarajevu nismo baš mnogo ni primjetili. Ovaj dokumentarni film odaje priznanje borcu za ljudska prava i jednakost, baš u gradu koji njegovu borbu živi vijekovima.
Trijumf uvažavanja
U jednoj od svojih izjava za film i medije Lemine je rekao:
“Ono što se želi prikazati ovim filmom je istina. Ono što je najbitnije je ljudskost, a to je ono što osjetim u cijelom Sarajevu. I kada snimamo i kada ne snimamo, ljudi su jednako dobri prema meni. Kada imate priliku biti dio nečega poput ovog filma, prirodno je da date sve od sebe. Sarajevo po svom uvažavanju može biti primjer cijelom svijetu. Ono što bih volio jeste da svijet pogleda način na koji vi to radite i da pokuša da radi isto. Svijet bi bio mnogo bolje mjesto. Još jedna stvar koja mi je zaista fascinantna jeste to uvažavanje uprkos tome što ste prošli kroz rat. Mi danas ovdje sjedimo u udobnosti i govorimo o ratu, a nemamo pojma koliko je to zapravo monstruozno kroz šta ste prošli. Ali vi ipak niste promijenili svoje vrijednosti. I dalje želite zadržati taj pogled na drugog i drugačijeg kao na sebi ravnog.“
Lamine zapravo govori ovdje o Šopenhaueru, jedinstvu volje i sanskritskoj frazi Tat Tvam Asi. Sarajevo je primjer ove filozofije nesvjesnog kolektivnog pomaganja drugom. Ova podsvjesna potreba da se pomogne drugom, o kojoj govori Šopenhauer, vidljiva je u činu heroizma, kada neko u pomogne drugom u nevolji prije nego bi imao vremena svjesno razmisliti o svom postupku. Sarajevo kolektivno zapravo živi Šopenhaurovu volju. Zato nam nije bilo nešto puno bitno da li se na Bjelašnici, Trebeviću, Jahorini i u Zetri takmiče crni, bijeli, žuti, crveni ili mali zeleni (možda bi njih i primjetili ili bi ih samo pozvali na kafu). Sarajevo je grad u kome stereotipije ne prolaze, a predrasude se dočekaju sarkastičnim komentarom. Mi smo ljudi škrti na riječima, ali veliki djelima i srcem. U Sarajevu nije bilo rata, jer Sarajevo nije ratovalo. Sarajevo je bilo opkoljeno i napadnuto, zato što ne priznaje gluposti i razlike. Stereotipi se hrane razlikama i proizvode predrasude; predrasude vode razdvajanju i sukobima, a sukobi mogu prerasti u ratove i genocide. Film Sarajevski spust 1984. ukazuje na ovaj problem gluposti ljudskog roda tadašnjeg, ali nažalost i današnjeg globalnog društva.
Producent filma, Adnan Hasković kaže da ga je privukla ideja o razbijanju predrasuda:
“Zaintrigirala me ta Lamineova potreba da ukaže na ugrožene u cijelom svijetu i da razbije predrasudu, pokaže da crni ljudi mogu da se takmiče u ski sportu. Tu nije bila važna pobjeda, već pobjeda i trijumf ljudskog duha da se neko odvažio da se kao crni čovjek pojavi. Nešto što je do tad bilo nezamislivo, on je pokazao da je itekako moguće i inspirisao crne ljude širom svijeta da uopšte razmišljaju o ski sportu. Ova priča treba baš iz Sarajeva da pošalje poruku, jer je Sarajevo primjer grada koji nosi civilizacijsku tekovinu gdje jedan sa drugim i drugačijim živi i treba da živi. Nadamo se da ćemo na neki način sve zaintrigirati da počnu razmišljati i da razbijaju predrasude, ako su ih imali, da im ova priča bude povod da razmisle kroz šta sve je ovaj čovjek prošao, od toga da mnogi sportisti tada nisu htjeli da spavaju u istoj sobi s njim do toga da opet ljudi iz naše zemlje pokažu takvu jednu širinu i velikodušnost. Na svjetskoj pozornici, gdje misle da ti ne pripadaš, on je htio da pokaže prave sportske, ali i ljudske vrijednosti. Samo njegovo učešće je pobjeda i trijumf ljudskog duha.“
Ljudska glupost
U nekim od medijskih tekstova i intervjua, o snimanju filma u Sarajevu, Lamine se naziva Afrikancem, ali i “crnim čovjekom“. Sasvim politički korektno prevedena je riječ crni čovjek (black man) iz engleskog jezika, vjerovatno misleći da je termin crnac uvredljiv. “Političko“ ulaženje u boje kože, na našem jeziku, zvuči komično, ma koliko bilo jezički ublaženo. Kako onda opisati ovog čovjeka koji je došao u Sarajevo? Afrikanac (kontinent), Senegalac (država), koji tečno govori engleski, francuski i svoj maternji jezik, čovjek tamnije boje kože – crnac. Međutim, influencerice sa TikToka (sa “crnački“ napuhanim usnama) pred ljetnu sezonu se nakvarcaju tako da im oči kao farovi svijetle ispod odvratno i neprirodno crne boje kože, pa tamnije izgledaju nego naš Senegalac. Ima li potrebe da u našem jeziku, koji nikad nije bio opterećen rasizmom, uvodimo pomodne termine iz engleskog jezika?
Imperijalističke nacije i Amerika imale su veoma mnogo historijskih problema sa rasizmom kojeg su stvorile, i u crno zavile mnoge narode, pa se preko semantike pokušavaju izbijeliti. Možda se, kako kaže Mo Amer u svojim standup-ima, bijelci boje zamjene uloga, pa zato čiste vokabular? Može li ih na vratima prodavnice dočekati natpis “bijelcima zabranjen ulaz; psima dozvoljen“? U Americi sve poslove obavljaju imigranti, što su i sami bijelci za domorodačko stanovništvo koje su zapravo poubijali, pa ostatak strpali u rezervate. Šta ako se uloge malo zamijene? Hoće li nebijeci biti tako okrutni kao što su tokom historije bili bijelci?
Uz divlje životinje u kavezima u zoološkim vrtovima 1870-tih držani su afrički Nubijci, te američki Inuiti. Na kraljevskim izložbama ovi “primjerci“ pokazivani su u svim velikim gradovima Evrope, kao i u New Yorku. Glavna “atrakcija“ Pariške Svjetske izložbe 1889. godine, koju je posjetilo 28 miliona ljudi, bilo je “crnačko selo“ sa 400 afričkih domorodaca. Kolonijalisti su se prema ljudima iz Afrike odnosili kao prema divljim životinjama. Uhvaćene trofeje pokazivali bi javno gole i u kavezima. Čuveni Pigmej Ota Benga smješten je u kavez sa orangutanom i početkom 20. vijeka prikazivan u New Yorku, kako bi se pokazala evolucijska karika između čovjeka i majmuna. Bio je izložen svakog popodneva u septembru 1906. godine.
Projekat eugenike, nije samo Hitlerova zamisao. On je sredinom 19. i dobrim dijelom 20. vijeka provođen u Novom svijetu. Američki Indijanci su pokošeni ovisnošću o alkoholu, pored virusa i bakterija koje su im donijeli bijelci, te zatvoreni u rezervate. Slično se desilo Aboridžinima u Australiji. O kidnapovanju crnaca iz Afrike i robovlasništvu u Americi, neću ni da pišem. Dakle, šta je crnac, na našem jezku? Nemoj da bi riječ crnac neko na engleski preveo kao nigger! (Ova opaska odnosi se na AI prevoditelje.) Crnac je jednostavno čovjek tamne boje kože. U tome nema ništa manje uvredljivo od termina crni čovjek. Jesmo li zaboravili na frazu “crni čovječe, šta to, bolan, uradi!“ Ipak, ona kod nas nema veze sa crncima, već sa simboličkom konotacijom zla i tame preko crne boje. Crni čovjek kod nas je oličenje lošeg. Nema istu konotaciju kao bukvalan prijevod sa engleskog jezika.
Sa druge strane, Azijat je čovjek iz Azije (Kinez, Japanc, Vijetnamac,...), kosih očiju (manje kosih nego što plastične operacije ukose oči i ukoče lice damama bjelkinjama); sigurno nije crn. Bijele je puti kao i bijelac – odgovoran za krvoprolića i osvajanja svijeta koji mu ne pripada. No, i Pakistanac je iz Azije, ali je tamniji, Egipćanin je iz Afrike, ali je svjetliji. Tamnijih južnjaka u Mediteranu, poput Turaka, Španaca i Talijana ima jako mnogo, no nisu crnci. Američki Indijanci (u kaubojskim stripovima zvani crvenokošci), Azijski Indijci, Australski Aboridžini tamni su kao i Afrikanci, ali nisu sa Starog kontinenta. Elon Musk je rođen na Starom kontinentu, ali je boje pak papira. Semiti (semitski narodi su Arapi i Jevreji) su tamnije boje kože nego bijelci iz Švedske. Ali, Isus je u našim vizijama iz nekog razloga bijel kao Snjeguljica. Što više ulazimo u problematiku denominacije i fenomenologije semantike i vizualizacije rasističkih termina i teorija rasa, sve više ona postaje apsurdna. Jer apsurd je, i krajnji odraz ljudske gluposti, dijeliti ljude po bojicama, a ne po duši i duhu. SVI LJUDI SU ROĐENI SA JEDANKIM PRAVIMA, ALI SVI SU ROĐENI RAZLIČITI!
U tom smislu Lamine i Sarajevo su pobijedili. Ono zbog čega su ih pokušavali uništiti, preživjelo je i pokazalo da je duh Šopenhauerovog jedinstva volje neuništiv. Film Sarajevski spust 1984. u režiji Aleksandre Fracassa Kostić i produkciji Adnana Haskovića je priča o toj pobjedi. Čestitam unaprijed, jer ljudska glupost mora izgubiti u ovoj borbi!
Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.
