Piše: Mirza Skenderagić

Nekada su crtani filmofi služili da zadržavaju djecu ispred malih ekrana. Nakon pojave South Parka 1997. godine, takozvani crtani za odrasle postali su apsurdni odraz izopačenog svijeta današnjice. Sarajevska četvorka iz South Parka su Bruca, Braca, Bruda, Brada i njihov humor zabavlja i boli. Još od emitovanja prve epizode, ovaj animirani serijal privlači posebnu pažnju javnosti. Dok s jedne strane dolaze komentari osude o stereotipnom prikazu Sarajlija, s druge strane se opravdano govori o duhovitom i radikalnom prikazu sarajevske zbilje, te stvaranja jednog trajnog stanja tromosti i otupjelosti koje već tri decenije životari čekajući bolje sutra.

Gradić South Park u Koloradu je sada Švrakino Selo u Sarajevu, a teme poput religije, globalnog zagrijavanja, homofobije, kapitalizma, ismijavanja muzičke i filmske industrije, sada su ustupile mjesto nepotizmu, kriminalu, narkomaniji, te jednoj satiričnoj analizi društveno-političke stvarnosti u regionu. Nekoliko je kulturoloških i umjetničkih karakteristika koje ovaj serijal određuju kao izrazito zanimljiv i potreban, a to je prije svega njegova debitanska uloga na regionalnoj animatorskoj sceni.

Zatim i tematska radikalizacija, te odstupanje od političke korektnosti koja u regionu još uvijek definiše svaki oblik izražavanja. Kada je u pitanju kreativni aspekt serije, onda se kao najvažniji element može izdvojiti dramaturška kreacija likova, Bruce kao lokalnog neambicioznog filozofa, simpatičnog „babinog sina“ Brace, talentovanog nasilnika Brude, te skromnog narkomana Brade.

Naravno, u mnogome doprinose i originalne glumačko-glasovne kreacije kao linije karaktera, za koje su najčešće zaduženi upravo članovi benda Helem Nejse, a koje će gledatelji ne samo moći prepoznati kao stilizovane verzije stvarnih poznanika i komšija, već će se često moći uhvatiti kao i sami imitiraju način govora jednog ili svih likova. Možda neočekivano, ali na konačnu uvjerljivosti postojanja ovih likova će posebno utjecati animacijski minimalizam koji se savršeno sjedinjuje sa njihovim imenima i koji u svojoj jednostavnosti i dječijoj naivnosti, ističe one najvažnije detalje, te ono što što oni u suštini jesu. Tako različiti, a opet tako isti, što ukazuje na društvo kopija od kojih svaka na silu želi da bude original.

Kao glavna mana serijala svakako se mogu izdvojiti scenarističke strukture pojedinih epizoda, unutar kojih često nedostaje odlučniji razvoj narativa, odnosno u kojima ne postoji jasan idejni cilj koji će dovesti do konačnog razrješenja, te na koncu i jednostavnijeg satiričnog zaključka. Jedna od epizoda koja pripada ovoj skupini svakako jeste ona o famoznom Fatakastru, dok se kao epizode koje su kreirane po uzoru na South Park, a koje počivaju na jednoj okvirnoj temi koja se potom rasložnjava na više podtema i koje donose osjećaj cjelovitosti i završenosti, jesu npr. epizode Lopta je okrugla, Eurosong, pa i ova posljednja Škola za influensere koja možda najviše od svih treba problematizirati globalni društveni fenomen.

Škola za influensere jeste vrhunac sveopšteg ludila, u kojem se za prevlast bore bizarnost i apsurd, a koje može završiti jedino smrću mladog čovjeka, stvarnom ili lažnom, sasvim je svejedno. Naravno, ne treba zaboraviti niti urnebesne muzičke numere i spotove, koji također po uzoru na South Park, nastaju unutar tematskog okvira, ali koji dovršavaju konačnu grotesknu sliku stvarnosti, koju se ne osuđujemo izravno pogledati u oči. Onda joj se barem možemo glasno nasmijati u lice i reći joj: „Vidi lutko, da ti nešto kažem.“    

 Emitovano u rubrici “Iza scene” u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a