Piše: Mirza Skenderagić Adolescence je serija koja pokazuje da djeca nisu kriva, uostalom, i pobjegli su u svoje paralelne svjetove jer su se željeli odmaknuti od stvarnosti svojih roditelja. Ovo je serija koja dijeli odgovornost za sve i poziva na razumijevanje svih.
Piše: Mirza Skenderagić Roman “Sto godina samoće“ Gabriela Garcie Marqueza jedno je od onih remek-djela koje čitatelja momentalno uvodi u čarobni svijet književnosti, uzimajući čitateljsku nevinost i zauvijek mijenjajući ulogu savršeno napisane riječi. Upravo zbog ovoga je nemoguće velika književna djela prebaciti u jedan novi umjetnički medij u kojem se ne bi izgubila čarolija originala, a koji bi uspio pronaći neki novi osjećaj koji ranije nije postojao.
Piše: Mirza Skenderagić Kako kod Ceylana nikada nema jedne narativne niti koja ide svojim pripremljenim putem, sa eventualnim zaokretom na kraju, tako i Suha trava kreće u jednom, a završava u sasvim drugom ili trećem smjeru, odnosno ne okončava već se samo privremeno zaustavlja.
Piše: Mirza Skenderagić Trenutno najgledanija televizijska serija u regionu je RTS-ova Sablja, kreatora Vladimira Tagića i Gorana Stankovića, koji su ujedno i reditelji i scenaristi svih epizoda, a koja je inspirisana istinitim događajima oko atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
Piše: Mirza Skenderagić Dok je Sarajevo Film Festival ovih 30 ljeta nezaustavljivo rastao i izrastao u najvažniji filmski i kulturni događaj u regionu, što je potvrđeno i sa ovim slavljeničkim izdanjem, bh. film je zastao negdje na pola puta i od tada se vrti u krugu svoje produkcijske i kreativne bijede, a njeni glavni uzroci za to nisu samo finansijske prirode, jer se sudeći prema Open Air programu, filmovi očigledno snimaju.
Piše: Mirza Skenderagić Podijeljena na sedam epizoda od po četrdesetak minuta što je još jedna promjena u savremenom televizijskom poretku, ova serija donosi jednu životnu epizodu u životu stand-up komičara u pokušaju, koji na putu do slave radi kao šanker u lokalnom pubu.
Piše: Mirza Skenderagić Ubrzo će serijal upasti u jednu nezaustavljivu naučno-fanstastičnu mašinu koja će voditi nekoliko odvojenih narativnih linija, koja će ubijati jedne i uvoditi nove likove, u kojoj će sve biti moguće pa i to da svemir namiguje, te da se likovima pred očima ukazuju odbrojavanja. S vremenom će sve postati upitno, djelovati naivno i budalasto, ali će opet sve nekako dobiti neki svoj ludi smisao u koji se može povjerovati samo ako se prepusti tom fikcionalnom svemirskom brodu koji juri brzinom svjetlosti i ne mari za pitanja.
Piše: Mirza Skenderagić “Jedini muškarac kojeg sam se ikad bojao bila je žena po imenu Griselda Blanco“, riječi su Pabla Ecsobara kojima autori otvaraju ovaj serijal, koji će poslužiti za dodatno spajanje ovih dvaju fikcionalnih svjetova, ali i koji isto tako Griseldu najavljuju kao gotovo mitskog antijunaka, kojeg se više neće moći posmatrati kao stvarnog lika.
Piše: Mirza Skenderagić Nakon kultnih ostvarenja Lopovi, ubice i dvije nabijene puške, te Snatch u kojima je prezentovao svoju poetiku iznošenja narativa koje podsjeća na čitanje proznog djela sa obilježenim pasusima, u izrazito odmjerenom ritmu i brzom tempu, u kojem se nevidljivi narator zaustavlja, vraća unazad, juri naprijed, okreće stranice, na razne načine pomjera kameru unutar postavljene kompozicije, boji ih muzikom, čini ih još apsurdnijim, duhovitijim, nasilnijim, nego što bi to bile u rukama nekog drugog reditelja, uslijedilo je mlak ili nedorečen kreativni period iz kojeg Ritchie nije izašao sve do danas.
Piše: Mirza Skenderagić Film koji je nastao u produkciji Velike Britanije, a snimljen je na njemačkom jeziku i na osnovu istoimenog romana, osvojio je još i Oscara za najbolji zvuk, što i jeste najvažniji element u Glazerovom rediteljskom konceptu, i zbog čega se za gledanje ovoga ostvarenja preporučuje kino-dvorana, jer je u suprotnom doživljaj barem duplo slabiji.
