Piše: Marko Njegić

"Imamo globalnu invaziju." – "Opsadno stanje" (2019.)

Opsežno "aliensko" uništenje Chicaga odvija se mahom izvan kadra u znanstveno-fantastičnom trileru Captive State. Pogriješio je SF onaj tko očekuje budžetski raskošnu masovnu destrukciju i sravnjivanje sa zemljom američkih velegradova u stilu Dana nezavisnosti. "Globalna" invazija izvanzemaljaca u uvodu filma je izravna, bez okolišanja i bildanja napetosti od "prvog kontakta" ili "bliskog susreta treće vrste", a prezentirana je uglavnom u formi isječaka TV vijesti koje informiraju gledatelja od trenutka dolaska "aliena" na Zemlju do njihova "preuzimanja kontrole" nad Amerikom i planetom. Izuzetak je scena pokušaja bijega jedne afroameričke obitelji iz kaosa Chicaga, no čak se i tu njeguje nervozni snimateljski izričaj i uskraćuje gledatelju pogled na kukcolike izvanzemaljce kad se ukažu na kraju tunela i laserskim plotunom pretvore oca i majku u crvenu prašinu, dok njihovi sinovi na stražnjem sjedištu automobila uspiju preživjeti udar kako bi kasnije bili u žarištu radnje (to su Gabriel i Rafe).

Opsadno stanje; režija: Rupert Wyatt; uloge: John Goodman, Ashton Sander, Vera Farmiga; 2019.

IMDb rejting: 6.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 46%

Reportažna, dokumentaristička forma krasi i ostatak filma u režiji Ruperta Wyatta (sjajni zatvorski triler The Escapist, kockarski The Gambler s Markom Wahlbergom) koji se SF-ovski kalio radeći prvi od tri nova Planeta majmuna, a odustao je od superjunačkog Gambita kako bi snimio Opsadno stanje. Računalo ispisuje ključne "news" podatke važne za radnju, otprilike kao da neki novinar piše kratki SMS ili "Tweet" izvještaj. Izvanzemaljci su sada naši zakonodavci. Centar Chicaga je ograđen zidom. Postoje slične "zatvorene zone" poput ove u Chicagu. Jaz između siromašnih i bogatih još je veći. Opstoje deportacije s planeta... Informiranje završava otvorenim pozivom na globalnu revoluciju: napadajte zatvorenu zonu, zapalite šibicu i neka bukne rat.

Film će kronicirati američku egzekuciju te revolucije u orkestraciji čikaškog pokreta otpora koji nije izbrisan (navodnom) smrću vođe Rafea Drummonda (Jonathan Majors) tijekom desanta na "aliene", kako se mislilo, jer njegovi članovi komuniciraju preko oglasa u novinama. Pratimo Rafeova mlađeg brata Gabriela (Ashton Sanders, Moonlight) koji planira bijeg iz grada, ali će se to zakomplicirati kad ga kontaktira policajac William Mulligan (John Goodman), bivši partner njegovog pokojnog oca, stradalog na početku izvanzemaljske okupacije.

Dojam je da se Wyatt ne može odlučiti tko je između ove dvojice glavni lik, što remeti povezivanje gledatelja s ijednim od njih, ali zato je odlučan da podeblja Captive State političkim podtekstom da film ponekad podsjeća na stare dobre politikom nabijene trilere poput Bitke za Alžir Gilla Pontecorva. Mulligan nadgleda potencijalne revolucionare za "aliene" koji su na Zemlji stvorili totalitarno društvo (frekventno prelijetanje dronova za prismotru, čipirani stanovnici), a od SAD-a Sjedinjenu Američku Državu (jednina). Jedan Edward Snowden bi sa zadovoljstvom gledao Opsadno stanje, ideju bi cijenio i Terry Gilliam, a Wyattov SF će biti zanimljiv ljubiteljima klaustrofobičnih hladoratovskih paranoidnih trilera sa špijuniranjem, otkucavanjem i ispitivanjem.

"Pali" Chicago bliske budućnosti cca 2027. izgleda, k tome, poput Berlina pred pad Berlinskog zida (komunicira se preko zemaljskih linija, telefonskih govornica, čak i golubova pismonoša). U filmu je ponajbolja upravo scena saslušanja Mulligana od strane pripadnika državnog aparata i, posredno, izvanzemaljaca koji lete u stjenolikim svemirskim brodovima, a glasaju se kao životinjska kombinacija zvučnih efekata Morseova koda i nekadašnjeg žičanog spajanja na internet. "Alieni" su dizajnirani kao insektoidni morski ježevi, njihovi lovci, pak, kao Predatori pod maskom, barem sudeći po (pre)kratkim pojavljivanjima i jednih i drugih. Ljudi u filmu izvanzemaljce nazivaju žohari, onako kao što su "aliene" u Districtu 9 Neila Blomkampa zvali škampima.

Opsadno stanje je nastavljač tradicije Distrikta 9, ali i Čudovišta Garretha Edwardsa i Invazije kvarta Joea Cornisha, alegorijskih novomilenijskih "alien invasion" SF-ova. Sva četiri filma koriste fikcionalni žanr da progovore o istini, tj. kurentnim problemima Amerike ili svijeta, rasi i klasi, radije nego da razmišljaju o nastavcima i priklone se komercijalnim i franšiznim blockbusterskim konvencijama, što potvrđuje Wyattov doku-stil. Ipak, da bude poput Districta 9 i Monsters, Captive State priječi na momente neuredan scenarij koji ilustrira problematičnu (post)produkciju (snimljen prije dvije godine), izostanak izrazitog protagonista s kojim se gledatelj može povezati i time biti na strani njegovog "cilja koji opravdava sredstvo" (emotivni "twist" dolazi kasno) i manjak uzbudljivih ili upečatljivih scena "wow" efekta.

Izdvaja se još scena dojmljivo režirana napada pobunjenika tzv. gel-bombom na stadionu tijekom pro-alien svečanosti u čast Zakonodavaca koja je orkestrirana poput nekog tipično američkog slavlja, tipa Dan nezavisnosti, s govorima o "američkom preporodu" otkako su vlast preuzeli izvanzemaljci i getoizirali siromašne, manjine itd. ("centar Chicaga ograđen zidom"). Wyattov film bolje zvuči ovako kad pišemo o njemu, na razini subverzivnih političkih ideja (Trump je glavni "Zakonodavac"?), nego kad ga gledamo kao rasni SF, premda daleko od toga da nije gledljiv, dapače. Treba podržati nešto ovako antiblockbusterski ambiciozno, žanrovski drukčije i bez rednog broja u produžetku naslova.

Drugo 'Opsadno stanje'

Kod nas je kao Opsadno stanje bio preveden i film The Siege iz 1998., s Denzelom Washingtonom i Bruceom Willisom koji je također političkim tonovima bojao svoj žanr (akcijski triler).