Hellboy: Krv, vještice i iznutrice

Piše: Marko Njegić

Vrana siše viseće oko iz duplje leša u prologu friškoga Hellboya, a tako se nekako ponaša i film Neila Marshalla prema dvama prethodnicima iz 2004. i 2008. godine, rastežući viziju Guillerma Del Tora od grotesknog CGI nemila do nedraga, dovraga i bestraga. Del Torov Hellboy je upokojen nakon drugog dijela podaslovljena Zlatna vojska, iako su redatelj i izvorni tumač lika Ron Perlman željeli snimiti još jedan film i kompletirati trilogiju. Ubio ga je studio Revolution nezadovoljan osrednjim novčanim primanjima na box-officeu i ostavio da truli. Sve dok paklenog (anti)superjunaka moćne šake iz kultnog stripa kompanije Dark Horse Comics i autora Mikea Mignole nije preuzeo Millenium Films pod vodstvom producenta Avija Lernera smatrajući kako je došlo vrijeme za reanimaciju, "reboot" po mjeri post-Deadpool ciničnog, autoironičnog superjunačenja. Ostavljajući već neko vrijeme dojam da je nastao spajanjem Cannona i Screen Gemsa, Millenium je (u)mislio da Hellboy uz njihovu produkcijsku pomoć može postati "najbolja verzija sebe", da citiramo njegovog "oca" profesora Brooma (Ian McShane; nekoć John Hurt).

Hellboy; režija: Neil Marshall; uloge: David Harbour, Sasha Lane, Ian McShane, Milla Jovovich; 2019.

IMDb rejting: 5.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 14%

Millenium je dosad producirao jedan "reboot" i nije se s njim proslavio – bio je to Conan Barbarin u režiji Marcusa Nispela. Budimo iskreni, Hellboy nije tolika kinematografska (i stripovska) svetinja kao Conan, ali novi film je u odnosu na stari Nispelov Conan The Barbarian prema velikom Conanu Johna Miliusa. Dovoljno je usporediti scenu rođenja Hellboya u Del Torovom i Marshallovom filmu, s nacistima i Rasputinom. Marshallovoj verziji nasušno nedostaje stila i boje. "Hellboy" iz 2019. nanovo potvrđuje ono o čemu pišem(o) nekoliko godina.

Sive bugarske lokacije i kulise studija Nu Boyana u vlasništvu Milleniuma koštaju filmove bujne fotografije i scenografije, umanjujući njihovu bužetsku atraktivnost (npr. Plaćenici 2&3, Pad Londona, Čuvaj me s leđa). Sreća da je Hellboy crven, u protivnom bi sve poprimilo sivo-smeđi kolorit. Prelaskom u Millenium, Hellboy je od "A" filma ulaštene vizure postao "B movie" i izgubio Del Torov ravnomjeran balans između čudnog i čudesnog, tj. suptilan pristup svijetu ljudi i monstruma u kojem je meksički režiser uspio pronaći romansu ljepotice (piromanka Liz Sherman u tumačenju Selme Blair) i zvijeri (Perlmanov Hellboy) koju je neposredno razvio u Oscarom nagrađeni Oblik vode.

U kurentnom Hellboyu ima ljepotica, poput dekolteirane Krvave vještice Mille Jovovich i vidovite Alice koju glumi Sasha Lane (American Honey), ali nema - ljepote. Krvava vještica Nimue bit će odmah na kvazi-stiliziranom "crno-bijelo-u-boji" početku filma raščetvorena "excaliburom", mačem kralja Arthura, što otkriva nastojanja aktualna Hellboya. Stilizacija je "blood and guts" tipa: gejziri CGI krvi, amputacije udova, prosipanje iznutrica. Sve to prska ili leti s ekrana u publiku, začudo, ali srećom bez 3D-a, barem u hrvatskim kinima. Za Marshalla znamo da ima ideja i perverzne mašte. To je čovjek koji je snimio kultni "predatorski" vukodlački film Dog Soldiers, najbolji horor novog milenija (i šire) The Descent, anarhičnu "madmaxovsku" futurističku akciju Doomsday, surovi povijesni spektakl Centurion i radio na naj-epizodama "fantasy" serije Game Of Thrones.

Dakle, gravitirao je oko poetike od koje je Hellboy i sagrađen. Međutim, "topgunovskim" rječnikom, Marshall ispisuje čekove koje budžet Hellboya ne može unovčiti, pa film vizualno djeluje neuredno i arhaično, poput videoigrice prenapregnutih piksela. Navodno Marshall u konačnici nije zadovoljan Hellboyem i studio mu se miješao u posao, što objašnjava i kaotičnost u akcijskoj montaži i naraciji filma sa scenama okršaja i podzapletima koji se međusobno tuku za primat. Doista, nekih scena iz foršpana nema u gotovom proizvodu. Nestao je, recimo, krvavi poljubac Jovovichine vještice i Hellboya (solidni Perlmanov nasljednik David Harbour u ulozi za koju je, ponovimo, Schwarzenegger bio rođen). Što je u toj sceni bilo sporno, stvarno nije jasno budući da je "blood kiss" sugerirao barem tračak nekakve perverzne ljepote filma. Nemoguće da je bilo previše krvi u toj sceni, s obzirom da se cijeli film kupa u galonima CGI krvi i ponosno nabija "R" predikat na oči publici koji mu dozvoljava tek ponekad kreativno čerečenje. Računalno generirana slika toliko je bezdušna i napadna, posljedično zatupljujuća i isprazna, da je lako uzeti zdravo za gotovo neke bolesno dobro zamišljene "set-pieceove" (Hellboy protiv divova).

CGI u drugi plan gura na momente jako dojmljive praktične efekte i maske, pri čemu prednjači prilično jeziva Baba Yaga. Također, guta i "x-menovska" razmišljanja filma o "drukčijima" (čudovišta umjesto mutanata) i Hellboyev konflikt (čovjek ili monstrum iz pakla?) dok se bori protiv "unutarnjih" i pravih demona. Film živne energijom samo kad Marshall ode do kraja u anarhiji kao u Sudnjem danu, tipa da Hellboy napuca nečiju glavu nogom i uzvikne "Goool!" ili ispali vjerojatno drugi najbolji "schwarzeggerovski" šlagvort kojeg Schwarzenegger nije izgovorio nakon onoga o "žvakanju žvake i jebanju majke" iz Carpenterova Oni žive. "You should have quit while you're a-head", Hellboy kaže dekapitiranoj vještici Nimue držeći njezinu glavu u ruci. "Trebala si (pre)stati dok si još imala glavu na ramenu". Je li to dovoljno da kraj Hellboya dočekamo s "hell yes"? Kvragu ne!

'One-lineri' bez cigare

Hellboy sada ne puši kubansku cigaru, ali barem nije uškopljen za "one-linere" za koje David Harbour iz serije Stranger Things ima dobar tajming.

  Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
Prethodna
Captive State: Izvanzemaljci kao američki zakonodavci
Sljedeća
The Curse of La Llorona: Meksička Medeja u horor ruhu