Piše: Sead Vegara
Sa gotovo neviđenom ljepotom i posvećenošću da svaki mogući detalj učine autentičnim, kreatorski dvojac filma Dražen, Ljubo Zdjelarević i Ivor Šiber, učinili su sa rediteljem Danilom Šerbedžijom, kao i kompletnom glumačkom i ekipom filma, upravo to. Stvorili su prelijep filmski portret velikog Dražena Petrovića, košarkaškog Mozarta, kako su ga zvali. Naravno, ubičajeno je kada su posrijedi biografske priče pogotovo profesionalih sportaša, malo dati sebi oduška, umjetničke slobode, onoga zbog ćega će se uvijek naći onih kontraša kojima neće biti vjerodostojno ono što je filmska ekipa postigla.
Dražen; režija: Danilo Šerbedžija; uloge: Tonko Stošić, Domagoj Nižić, Zrinka Cvitešić, Mile Kekin, Romina Tomković; 2024.
IMDb rejting: 6.7/10
“Nije se rodio, koji je svima ugodio“, glasi stara narodna poslovica, tako da i koliko god bilo onih kojima se film Dražen čini da je mogao biti bolje urađen, nema potrebe da se zbog toga film dočeka sa negodovanjem. Bogat život i blistava karijera prerano preminulog Dražena prevelika je i obimna da bi stala u dva sata trajanja filma. Opet, ono na što se koncentrisao scenarij Ivana Turkovića-Krnjaka, zgodno znalački započeta filmska priča sa svojevrsnom anegdotom koju bi mogao ispričati neki granični policajac, o tome kako njegov kolega nije prepoznao slavnog košarkaša (Domagoj Nižić), pa sve preko Dražena kao klinca (Tonko Stošić) koji se neizmjerno trudi i želi biti najbolji u košarci u Šibenki, pored svoga brata Ace (Lovre Tanfara), te doba za koje će igrati u Ciboni, Real Madridu, naposljetku Americi i NBA-ju.
Od onih koji će zamjeriti za možda malu minutažu posvećenu Draženovoj karijeri u Šibenki, maloj ulozi, ali velikoj kreaciji mladog Stošića ili momenata iz njegovog personalnog života, koji je opet bio sav u i oko košarke, ne treba i ne smije se uzimati za pravo. Kao i sa svakim biografskim filmom i za Dražena će biti kritičara koji su mišljenja da je više fikcija od istine, te da glumci nisu najbolje odabrani ili da nije autentičan.
Najbolji mogući odgovor ponudio je pokojni filmski kritičar Roger Ebert govoreći da je tražiti istinu o čovjeku iz filma o njegovom životu isto kao i raspitivati se o njemu kod njegove bake. Objasnio je to Ebert na način da većina biopica, kao i većina baka, u čovjeku vide samo dobro, demoniziraju njegove neprijatelje, prelaze tiho preko njegovih indiskretnih romansi i u dramatizaciji njegovih pobjeda pojednostavljuju ih dodjeljujući najbolje uloge najinteresantnijim likovima.
Slučaj sa filmom Dražen takav je da ekipa koja je radila na ostvarenju imala svu podršku košarkaševe familije, bliskih prijatelja, kao i veliku olakšicu u korištenju originalnih snimaka prijelomnih utakmica koji su fantastično ukorporirane u sami film. Onima koji ne poznaju lik i djelo Dražena Petrovića, film će dati uvid u njegovu šaroliku biografiju i baš kako je Ebert to objasnio, u ovom slučaju tu je još živa Biserka Petrović, Draženova majka koju u filmu itekako uvjerljivo portretira predivna Zrinka Cvitešić, od koje je filmska ekipa imala veliku podršku. Jednostavno, kada se film približi svom kraju, tako će i vama zasuziti oko zbog predivnog načina na koji je završena priča košarkaškog Mozarta.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
