Piše: Marinela Domančić
Koliko traje jedan dan u izbjegličkom centru Ježevac pored Banovića? U filmu Geto 59 Ines Tanović traje nepunih 25 minuta. U stvarnosti, rastegao se već na više od dva desetljeća. Dvadeset godina 59 obitelji živi u improviziranom naselju bez izgleda da će ga uskoro napustiti. Izbjeglice su te koje su izgubile nadu da će se tog statusa u dogledno vrijeme riješiti. A život ne čeka i dani prolaze toliko nalikujući jedan na drugi da se čini da se zapravo ponavlja jedan te isti dan.Vlasti su zaboravila na ove ljude a oni su živi i samo oni znaju kako opstaju.
Geto 59; režija: Ines Tanović; 2014.
Dan počinje jednako kao i film – ranim ustajanjem i odlaskom u berbu ljekobilja. Srećom po žene koje preživljavaju zahvaljujući mirisnim travama, žara, kantarion i druge aromatične biljke u blizini rudnika izdašno rastu pa kada porane uspiju nabrati po punu vreću koju donose ne leđima ili na glavi. Prebiranje, odstranjivanje korijena i zalutalih neupotrebljivih travki nije mnogo lakše od branja a za vreću od 3 kilograma dobije se oko 6 KM, ali žene nemaju izbora. Dio obitelji ostaje kod kuće gdje se na otvorenom i priprema hrana i objeduje. Starice predu ručno, na starinski, već zaboravljeni način. Povremeno ih obiđe mobilni prodavac voća i povrća. U funkciji je i škola. Pet mališana koji su očigledno ovdje rođeni pohađaju nastavu u zdanju koje na učionicu jedva nalikuje ali tu su peć, klupe, nešto nastavnih pomagala i učitelj. Većina odraslih bavi se prebiranjem po rudničkim otpacima – sačekaju kamion i onda pijucima, lopatama i, najvše, rukama, traže upotrebljive komade uglja. Iako se na prvi pogled ne vidi, ponešto uspiju probrati i prodati. Rade do kasno u noć, opremljenji rudarskim lampama koje svijetle poput krijesnica u mraku.
Ines Tanović se ni na koji način ne upliće – samo promatra, bez komentara ili pitanja. Na kraju tek navede činjenično stanje o lokaciji, broju izbjeglica i dužini njihovog statusa. I to biva snažnije nego da su ovi ljudi satima pričali o tome kako žive.
