Razgovarao: Sead Vegara

Edin Avdagić je mladi bh. glumac koji je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2013. godine, kada i postaje dio ansambla Pozorišta mladih Sarajevo. Natupio je u mnogim produkcijama u matičnom pozorištu, te je imao i par izleta u TV i filmske vode. Što se tiče TV-a nastupao je u hit seriji Lud zbunjen, normalan, dok ga sada na malim ekranima možemo gledati u sitcomu Tender. Što se tiče filma, imao je zapaženu ulogu u filmu Smrt u Sarajevu bh. oskarovca Danisa Tanovića, a u najnovijem filmu Srđana Vuletića Gym ostvario je svoju prvu glavnu ulogu.

Kako je biti glumac danas u Sarajevu, Bosni i Hercegovini?

Danas je teško uopšte biti u Bosni i Hercegovini, zbog manjka zdrave svijesti svih nas koji živimo ovdje. I glumački posao je kolateralna šteta svih tih socioloških dešavanja. Radna mjesta za glumce se gotovo i ne otvaraju, film ili serija, gdje glumac skoro pa jedino može da radi, i da zaradi novac za život, ali i zadovolji svoju strast koju nesebično na kraju podijeli s publikom, snimaju se tim kvantitetom da na prste jedne ruke stane broj filmova snimljenih u nekoliko godina. Da se žargonski izrazim, ukratko, to je jedna stalna borba. Naravno, govorim generalno, ali postoje i izuzetci.

U filmu “Gym“ reditelja Srđana Vuletića igrate glavnu ulogu. Kako ste se pripremili za ulogu i da li postoji neko na osnovu koga ste bazirali svoj lik? 

Pripreme za ulogu su bile kratke, ozbirom na produkcijske uslove. Prvobitno sam trebao igrati drugu ulogu u filmu, ali pred snimanje Srđan je promijenio odluku. Imao sam olakšavajuću okolnost što je lik kojeg je Srđan napisao po mnogo čemu sličan meni, a tačke karaktera u kojima se razlikujemo mogao sam razumijeti, jer je Riki čovjek kojeg možemo sresti u sarajevskim mahalama, koje mi nisu strane, te je na kraju Riki, lik kojeg sam igrao, ustvari kombinacija mojih i crta karaktera i ponašanja pojedinaca koje poznajem.

Kakva iskustva nosite sa snimanja filma “Gym“? 

To je moja prva glavna filmska uloga. Pa je dovoljna i sama ta činjenica da bi mi to iskustvo bilo jedinstveno. Bilo je pomalo i stresno obzirom na nivo odgovornosti koji je sam sebi nametnuo, a bilo je naophodno. I moje želja da se uradi što je moguće bolje, ostaće mi u sjećanju kao izuzetno lijepo iskustvo, te sam zahvalan što sam se našao u situaciji o kojoj sam negdje i maštao.

Koliko nam možete otkriti o radnji, a da onima koji nisu još pogledali film ne spoilirate previše? 

Radnja filma prati likove koji rade u catering kompaniji. Glavni junaci su Riki i Ado, dva konobara, dva prijatelja od kojih jedan za rješenje problema bira nasilje. Tu počinje zaplet... Film se bavi društvom bez empatije, ističući kako se zanemareni problemi vremenom pogoršavaju i eskaliraju.

Kako je bilo sarađivati sa Vuletićem i kakav je on kao reditelj? 

Vrlo jednostavno. Srđan je jasan, ozbiljan i promišljen reditelj koji uvažava sve konstuktivne prijedloge glumaca, te razumije prirodu zadatka glumca na setu, što glumcu dosta olakšava posao. Pošto se poznajemo od ranije, te smo sarađivali i na TV serijalu “Tender“, to je dodatno atmosferu na setu učinilo opuštenijom, što je, po meni, jedan od ozbiljnijih preduslova za kvalitetan rad.

U filmu “Gym“ Vuletić je probrao sve mlade bh. glumce i pružio im priliku. Kako Vi posmatrate rad svojih kolega i možete li izdvojiti nekoga od njih? 

Više puta sam istakao da je to hrabra odluka. Vrlo lako je mogao angažovati provjerena glumačka imena za svoj film, ali on se odlučio za ovo drugo, i dao priliku za rad mladim ljudima, te ljudima kojima je to bio ujedno u prvi profesionalni angažman. Rizikovao je što mu se na kraju i isplatilo, jer su kolege odradile divan posao. Biću subjektivan i pristrasan pa ću izdvojiti prijatelje i kolege Dinu Sariju i Mirzu Dervišića, ali cijeli ansambl zaslužuje pohvalu.

Također ste sarađivali sa Vuletićem na sitcomu “Tender“, koji je on kreirao, gdje glumite konobara. Kakava je razlika između rada na filmu i rada na seriji za male ekrane? 

Pa u suštini dosta sličan, s tim da set TV serije u pravilu ima manje lokacija, dakle radi se u studijskim uslovima, više kamera snima odjednom, dok na setu filma, bar ovih na kojima sam ja radio, uvijek je jedan objektiv, ali glumački posao je isti, s manjim odstupanjima i prilagođenjima žanru i samom stilu i ideji autora.

U “Tenderu“ imate malu ulogu (ako možemo to tako okarakterisati), ali kada se pojavite u kadru, bukvalno kradete scenu! Da li je to do lika, kako je napisan, ili je nešto sasvim drugo (Vaša interpretacija)? 

Hvala vam na komplimentu! Pa da bi neko stekao dojam kakav ste vi, mora se poklopiti više stvari. Prvo naravno je da je lik dobro zamišljen te artikulisano napisan, a zatim dolazi glumčevo dobro razumijevanje situacija u kojima se taj karakter nađe, te specifična energija i način interpretacije, kao nadogradnja pisčeve ideje.

Ako postoji neki uzor u domaćem i svjetskom glumištu ko bi to bio i zašto? 

Mislim da se može naučiti i postati bolji u vještini glume gledajući i najgore na svijetu. Nemam konkretnog uzora, ali velikani i majstori ovog zanata poput Branda, De Nira, Pacina, zbog kojih sam se prvobitno i zaljubio u ovaj poziv, te Daniel Day Lewis, Meryl Streep, Denzel Washington, uvijek su mi bili inspiracija. Tu je još mnogo kolega s kojima sam radio, a koji sjajno obavljaju ovaj posao, te od kojih se može ukrasti nešto što može biti od koristi na putu usavršavanja.

Pohoditeljima Pozorišta mladih Sarajevo poznato ste lice. Igrate u brojnim predstavama. Kako je glumiti na “daskama koje život znače“ za razliku od filma ili rada za TV? 

Glumačka igra je negdje u velikoj većini slučajeva ista. Dakle, trebalo bi da je krasi autentičnost, istinita emotivnost i uvjerljivost kao preduslov za kreaciju. Međutim, prisutnost publike, te interakcija s glumcima, dakle živa razmjena emocija i energije je magični sastojak pozorišta. Filmski i TV projekti su podređeni kameri, ali i filmski set ima svoju specifičnu magiju, obzirom da svaki čovjek na setu doprinosi da ono što je najvažnije, a to je kadar, bude što bolji.

Da li imate u planu neke nove projekte, kako na filmu, tako i u pozorištu? 

Imam sve jaču potrebu da se izrazim i kroz pisanje, da neke ideje koje mi se motaju po glavi probam artikulisati u scenarij, za predstavu i(li) film... Pored toga, muzika je nešto što istinski volim, te će sigurno biti projekata u kojima će muzika biti u prvom planu.

Za kraj, Vaših najdražih pet filmova i zašto baš oni? 

Uvijek je nazahvalno za odgovoriti na ovo pitanje... Danas ću izdvojiti film Kum, jer je klasik za koji ne treba objašnjenje zašto. Zatim, film Parazit zbog svoje nadahnute i slojevite naracije, te vizuelne simbolike.  Film In the Mood for Love zbog jedinstvene poetike. Film Vrućina iz sentimetalnih razloga. Gledajući taj film još kao dijete sam dobio ideju da bih se volio baviti ovim poslom. Inglorious Basterds zbog genijalnosti Tarantina i maestralnog Chrstopha Waltza, te kao bonus, Matrix ponajviše jer se bavi dubokim filozofskih pitanjima o prirodi stvarnosti, temi koja me intimno najviše interesuje.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans