Piše: Mirza Skenderagić

"Košarka posjeduje čistoću koja se lako prenosi u bilo koji jezik", rekao je svojevremeno jedan od najboljih evropskih košarkaša svih vremena Dražen Petrović, rušeći zauvijek granice između dva košarkaška svijeta, Amerike i Evrope, koje je već načeo svojim neprikosnovenim partijama, kao Evropljanin, na američkim parketima. Međutim, ovom izjavom, Petrović je pogodio "tricu bez kosti" i kada je u pitanju kompatibilnost igre ispod obruča i filmskog jezika, s obzirom da je iz tog odnosa nastalo mnoštvo iznimno zabavnih, duhovith, ali i umjetnički vrijednih autorskih filmskih ostvarenja.

Košarka i film oduvijek idu zajedno, a ta je uzajamna ljubav prepoznata još daleke 1927. godine, kada je nastao prvi film u kojem je ovaj sport barem sporadično u fokusu filmskoga narativa The Fair Co-Ed. Riječ je o nijemom filmu studija MGM, koji je režirao Sam Wood, a u kojem su naslovne uloge ostvarili Marion Davies (kao Marion) i Johnny Mack Brown (kao Bob).

Košarka u ovoj komediji predstavlja iznimno važan segment u narativu, jer služi u izgradnji i promjeni glavne protagonistkinje Marion, koja se upisuje na koledž kako bi se približila zgodnom treneru ženske košarkaške ekipe, koju će u konačnici povesti do velike pobjede u finalu kao njena najvažnija igračica. S druge strane, ovo nijemo ostvarenje, definiše košarku na filmu kao vjernog pratioca života i svih njegovih odjeljaka, kao što su ljubav, suparništvo, ponos, zajedništvo, poraz, pobjeda...

Kad se spoje Michael Jordan i Looney Tunes

Također, kada je u pitanju ovo ostvarenje, nikako se ne smije izostaviti njegova feministička uloga, s obzirom da je muški košarkaški tim zamijenjen ženskim, te da, nakon početne zaluđenosti žene muškarcem, na kraju, muškarac zavisi od žene. Naravno, s obzirom da je riječ o komediji, ne treba zaboraviti ni humor koji u ovome ostvarenju proizilazi iz podsjećanja na stara vremena i košarku iz 1927. godine, na čiju je uniformu, pravila i rezultate teško ostati ravnodušan (igračice su imale kaiš oko struka, košarka se igrala fudbalskom loptom, nije postojalo odbijanje lopte od parket, koš je imao zatvoreno dno, a konačan rezultat je glasio 2:1).

Zajedno s razvojem kinematografije, razvijao se i košarkaški film, kao podžanr sportskog filma, koji će, s vremenom, košarku, uz boks, izdvojiti kao najzastupljeniji sport na filmskoj traci. Centralni sižejni tok gotovo svih košarkaških filmova postat će trijumf pojedinca ili tima, koji će put do pobjede pronaći uprkos raznoraznim životnim preprekama. Košarka će se integrisati u gotovo sve filmske žanrove i rodove, postavši neodvojiv segment u narativima komedije, drame, krimića, film-noira, akcije, romanse, biografskog filma, fantazije, dokumentarca... Istovremeno, na filmskoj traci će se razvijati i košarka kao sport, čija će pravila nastaviti razgraničavati poraz od pobjede, kako na parketu, tako i u životu.

James Jordan: "Michael? Šta to radiš, sine? Prošla je ponoć." Michael Jordan (deset godina): "Ne mogu spavati tata.". James Jordan: "Ne možemo ni mi sa svom tom bukom koju praviš. Hajde, idemo unutra." Michael Jordan (deset godina): "Samo još jedan šut?" James Jordan: "U redu, samo još jedan..." Ovo je razgovor desetogodišnjeg Michaela Jordana i njegovog oca u filmu Space Jam (1996).

Prije samo 21 godinu je svijet, koji sada živi na rubu nuklearnog rata, dok mu opstanak ovisi o narednoj objavi američkog predsjednika Donalda Trumpa na Twitteru, svjedočio fikcionalnoj košarkaškoj utakmici u kojoj Michael Jordan i Looney Tunes crtani likovi odmjeravaju snage s gorostasnim vanzemaljcima.

Dječak koji želi letjeti

Zar to nisu bila ljepša vremena? Upravo nas Space Jam vraća u to vrijeme, kada su se filmovi "podizali" u videoteci na VHS-u i kada su se vreli ljetni dani provodili na košarkaškom igralištu. Da ne bude zabune, animirana sportska komedija Space Jam predstavlja jedno od najčudnijih ostvarenja ikada nastalih u kinematografiji, u kojem su gotovo nasilno spojeni apsolutno suprotni filmski rodovi i žanrovi, ali koje je ipak postalo svojevrsni kulturni i društveni fenomen. Dakle, ostvarenje za koje je NBA igrač Patrick Patterson rekao da je "savršen film", a čiji nastavak s LeBronom Jamesom svi ljubitelji košarke na filmu priželjkuju već godinama unazad, otvara scena koja nalikuje realističnom sportskom filmu, a u kojem mladi Michael Jordan vježba slobodna bacanja u svom dvorištu, dok njegove pokušaje da se što duže zadrži u zraku emotivno upotpunjuje izrazito sugestivna muzička podloga R. Kelly I Believe I Can Fly.

Upravo se u ovome početku, smještenom u 1973. godinu, krije najvažniji segment ovoga ostvarenja. Naime, vježbajući "šut", dječak Michael budi oca, koji ga zatim poziva u kuću. Ipak, nakon što Michael zamoli za još jedan šut, otac odluči da mu se pridruži i pomogne dječaku koji želi naučiti letjeti. Na kraju scene reditelj filma Joe Pytka dribling i skok fikcionalnog dječaka veže s arhivskim snimcima i stvarnim zakucavanjem Michaela Jordana u dresu Chicago Bullsa.

Space Jam, dakle, jeste zabavna filmska "budalaština", u kojoj Michael Jordan, Duško Dugouško, Patak Dača, Lola Zečica i ostatak takozvane Šašave družine košarkom brane planetu Zemlju od napada vanzemaljaca, koji su prisvojili sav talenat nekoliko eminentnih NBA igrača (Charles Barkley, Shawn Bradley, Patrick Ewing, Larry Johnson i Muggsy Bogues), ali i ostvarenje o ubjeđenju jednog dječaka da s loptom u ruci i obručom ispred sebe može letjeti.

Dugouško: "Mi trebamo tvoju pomoć." Michael Jordan: "Ja sam sada igrač bejzbola." Dugouško: "A ja sam Shakespeareov glumac", objašnjava Dugouško Jordanu, jer je, u konačnici, Space Jam film o jednom onosvjetskom talentu za koji ne vrijede zakoni fizike na Zemlji, a koji je samo privremeno "posudio" njenu tjelesnost. I naravno, to je i film o košarci, kao sportu u kojem je čovjek najbliži letu.

I kad izgubite - možete pobijediti

Ponekad kada pobijedite ustvari - izgubite; ponekad kada izgubite - zapravo pobijedite;  ponekad kada pobijedite ili izgubite - vi ste, zapravo, vezani; ponekad kada ste vezani - vi, zapravo, pobijedite ili izgubite. Pobjeđivanje ili gubljenje čini jedan organski mehanizam, odakle se izvlači ono što je potrebno - Gloria Clemente u filmu White Men Can't Jump (1992).

"Bijelci ne mogu skakati", kaže Afroamerikanac Sidney Deane (Wesley Snipes) bijelcu Billyju Hoyleju, bivšem NCAA igraču, tokom jedne crnačko-bjelačke košarkaške rasprave na košarkaškom igralištu u siromašnom dijelu Los Angelesa, u istoimenoj drama/komediji iz 1992. godine reditelja i scenariste Rona Sheltona. Opštepoznate su predrasude koje Afroamerikanci gaje prema bijelcima kada je u pitanju "njihova" igra, proizašle iz ubjeđenja da njihovi bijeli sugrađani nisu u stanju loptu "zakucati" u koš. Jedan od tih afroameričkih košarkaša je i siromašni Sidney Deane, koji novac za život zarađuje igrajući košarku na ulici. Osim što je pravi majstor ispod obruča, Deane posjeduje i talenat za prepoznavanje svakog naivca koji je spreman igrati "basket" za novac. Međutim, upravo na njegov stereotip računa Hoyle, koji izazove Sidneya da "šutiraju" na koš do prvog promašaja. Deane pristane i izgubi.

Naposljetku, njih dvojica postanu nepobjedivi košarkaški tandem, koji će se van igrališta konstantno međusobno sukobljavati s tvrdoglavim, sebičnim, neostvarenim i pohlepnim dijelovima svojih ličnosti. Jednostavno, košarka, kao izrazito jednostavan timski sport, koji ne prihvata sebičnost, tvrdoglavost, pohlepu, u njima će buditi prijateljstvo za koje u životu nema mjesta za prepoznavanje. S vremenom, upravo košarka će ih naučiti pravim životnim vrijednostima, a dječiju sreću nakon "polaganja" lopte u koš uspjet će pronaći i u svijetu odraslih, u kojem čekaju neplaćeni računi, nezadovoljne žene i ostale "blokade". Jer, kao što kaže Hoyleova djevojka (Rosie Perez): "Ponekad kada pobijedite, ustvari izgubite." White Men Can't Jump (Veliki hakleri - regionalni prijevod) ne samo da razbija jednu veliku "košarkašku predrasudu", već i vjerno oživljava duh ulične košarke, čija se pravila mogu primjeniti i na sam život.

Ako uložite sav svoj trud i koncentraciju u iskorištavanje svog potencijala, da budete najbolji što možete biti, ne zanima me šta će semafor pokazivati na kraju utakmice. U mojoj knjizi mi ćemo biti pobjednici - završni govor trenera Normana Dalea u filmu Hoosiers (1986).

Cjelokupni smisao postojanja sporta u 21. vijeku sveden je samo na konačni rezultat i zaradu koju on sa sobom donosi. Odavno je sport prestao ličiti na igru u kojoj glavnu riječ vode hrabrost, talenat, moralnost i postao "utrka na 100 metara", u kojoj konačni cilj (zarada) ne bira sredstva. Ostvarenje Hoosiers iz 1986. godine, kao predvodnik filmova o košarkaškim trenerima (Blue Chips - 1994, Eddie - 1996, Coach Carter - 2005), reditelja Davida Anspaugha, s neponovljivim Geneom Hackmanom u naslovnoj ulozi, iz svijeta novca i pohlepe vraća košarku u period kada se ovaj sport igrao zbog časti i lične, unutrašnje pobjede. Dakle, riječ je o čistoj sportskoj drami, koja je zasnovana na istinitom događaju iz 1951. godine, a čiji je glavni protagonista nezaposleni košarkaški trener Norman Dale, kojem surovi život ponudi drugu priliku za iskupljenje u obliku prosječne srednjoškolske ekipe iz malenog grada u Indiani.

'Nemoj me zaboraviti...'

Uprkos brojnim poteškoćama, Dale uspijeva oživjeti srčanost i potencijal u mladim košarkašima i dovesti ih na korak do državnog prvenstva. Na poluvremenu finalne utakmice održat će im govor kakav zasigurno ne možemo čuti u luksuznim modernim svlačionicama, a koji košarku vraća u vrijeme kada je ovaj sport značio mnogo više od rezultata na semaforu. Hoosiers je ostvarenje vrlo snažne narativne strukture i iznimno emotivne glumačke interpretacije, s posebnim fokusom na detaljnu karakterizaciju likova, koje košarku predstavlja kao priliku za unutrašnje iskupljenje te povratak izgubljene časti koju je beskompromisna stvarnost svakodnevno nagriza.

Ostvarenje u kojem košarkaški teren također predstavlja mjesto za oprost i postizanje unutrašnjeg spokoja jeste autorska sportska drama He Got Game (1998) američkog nezavisnog reditelja Spikea Leeja, koji još nije propustio utakmicu New York Knicksa (čak ni kada snima film). Fokus ovoga ostvarenja jeste na prošlosti, sadašnjosti i budućnosti odnosa oca i sina, Jakea Shuttleswortha (Denzel Washington), koji je osuđen zbog ubistva supruge iz nehata, i Jesusa Shuttleswortha (NBA zvijezda Ray Allen), koji od porodične tragedije pokušava pobjeći igrajući košarku. Zatvorski guverner oslobađa Jakea kako bi uvjerio sina da upiše fakultet koji on predstavlja. Koristeći standardna izražajna sredstva svoga filmskoga izražaja naslovljenog kao A Spike Lee Joint - od odricanja od tradicionalnih filmskih konvencija, predstavljanja rasizma kao pitanja sadašnjosti, "dokumentovanja" svakodnevnice sa usijanog američkog asfalta, osvještavanje nezavidnog položaja Afroamerikanca u društvu (za koje je djelomično i sami odgovorni), preko uličnog rječnika i akcenta, do izrazito jarkih stilizovanih boja te "rušenja" četvrtog zida i direktnog obraćanja publici - Lee kreira svojevrsnu posvetu igri pod obručima, zarobljenoj u raljama savremenog američkog društva i njegovih vjernih pratilaca - korupcije, kapitalizma, kriminala...

Zato kada neko kaže: "Kada dođeš u NBA, nemoj me zaboraviti..." i slično, ja bih im trebao reći: "Ako ne uspijem, nemoj ti zaboraviti mene..." - kaže potencijalna košarkaška zvijezda William Gates u dokumentarcu Hoop Dreams (1994).

Mnogi dječaci sa ulice su dosanjali "američki san" i zahrđale koševe bez mrežice zamijenili blještavim NBA parketima. Probudivši se u stvarnosti, ti nepoznati dječaci su, zahvaljujući svom talentu, radu i sreći, postali Michael Jordan, Kobe Bryant, LeBron James, Kevin Durant, Stephen Curry, Vlade Divac, Toni Kukoč, Mirza Teletović... Međutim, šta je bilo s onima koji nisu uspjeli, kojima je san o svome imenu na NBA dresu postao životna agonija, ispunjena fizičkom i psihičkom patnjom, strahom, razočarenjem i na kraju odustajanjem? Trosatno dokumentarno ostvarenje Hoop Dreams reditelja Stevea Jamesa je priča o njima, ali i ultimativna posveta jednoj ljubavi, koju stvarnost, društvene okolnosti i nametnuta potreba za uspjehom pretvaraju u mržnju.

Od 'američkog sna' do noćne more

Glavni protagonisti Jamesovog ostvarenja su William Gates i Arthur Agee, mlade košarkaške nade iz Chicaga, kojima je košarka jedina prilika za bijeg iz depresivne, siromašne i tragične svakodnevnice. Kroz period od pet godina, reditelj vjerno prati košarkaške karijere ove dvojice srednjoškolaca, njihove privremene uspone, povrede (William se tokom cijelog perioda snimanja konstantno bori s povredom koljena), padove, razočarenja, dok istovremeno život privlači fokus kamere na sebe, konstantno upozoravajući Williama i Arthura šta im preostaje ako ne uspiju (Ageeja pljačkaju na ulici, zbog neplaćenih računa njegovoj porodici isključuju struju, škole zbog istog razloga prijete "izbacivanjem"...).

Osim što pokreće niz pitanja o rasi, društvenim klasama, ekonomskim podjelama, obrazovanju u savremenoj Americi te kreira prikaz siromašnog dijela Chicaga krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, u kojem mladi odrastaju bez ikakve perspektive, Hoop Dreams će poslužiti i kao autentična, dramatična, iskrena i izrazito emotivna filmska posveta svim mladićima s košarkaškom loptom u rukama koji nisu uspjeli pronaći put do zvijezda. U konačnici, William i Arthur odustaju od "američkog sna", ali zauvijek ostaje dokumentovana njihova nepobjediva ljubav prema košarci, koje će se uvijek sjetiti kada zaigraju "1 na 1".

"Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome ko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom", rekao je Dražen Petrović, o kojem je također snimljeno mnoštvo dokumentarnih filmova (najpoznatiji Nekad braća - 2010). Neka nas ove riječi, na različite načine izgovorene u svim nabrojanim filmskim ostvarenjima o košarci, uoči Eurobasketa 2017, koji je 31. augusta otvarila utakmica između Slovenije i Poljske, još jednom podsjete zašto toliko volimo ovu igru.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans