Piše: Marko Njegić

"Hoćeš li ići u ukletu kuću?" - "Jezive priče iz mraka" (2019.)

Godišnje doba između ljeta i zime tradicionalna je sezona za horore. Pojava jeseni signalizira da je Noć vještica iza ugla kao ultimativni horor blagdan otkako ga je veliki žanrovski režiser John Carpenter stavio u naslov svog kult-klasika strave Halloween. No, dok hrvatska kina na prijelazu rujna u listopad, kao zagrijavanje za Noć vještica, nude samo Polaroid, u beogradskom "Cineplexxu Ušće" proteklih dana se mogao složiti hororski maraton Jezive priče iz mraka - Ukleto. Zanimljivo, Scary Stories To Tell In The Dark i Haunt imaju poveznice mimo žanra i toga da, nažalost, zasad nisu još najavljeni za hrvatsku kinodistribuciju. Iza spomenutih filmova producentski stoje poznata žanrovska imena (Guillermo Del Toro, Eli Roth). Režirali su ih ljudi s iskustvom u žanru – André Øvredal, redatelj Lovca na trolove i Obdukcije Jane Doe, odnosno scenaristički duo Mjesta tišine Scott Beck-Bryan Woods.

Scary Stories To Tell In The Dark/Haunt; režija: Andre Øvredal/Scott Beck i Bryan Woods; uloge: Zoe Margaret Colletti, Michael Garza/Katie Stevens, Will Britain; 2019.

IMDb rejting: 6.4; 6.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 79%; 67%

I jedan i drugi film se odvijaju baš na Halloween. "Kad sunce zađe, sezona je vještica", javlja radio u Jezivim pričama iz mraka. "Noć vještica je, sad se pričaju strašne priče", kaže jedan lik u Ukletome. Nadalje, likovi u oba filma, (pred)tinejdžeri i studenti, maskiraju se u prigodne kostime, od čovjeka-pauka do ljudske stonoge iz boleščine "Human Centipede", sukladno godinama. Također, oni odlaze u ukletu kuću – prva je bajkovito-nadnaravnog karaktera, druga ekstremno-slasherskog. Napokon, u oba filma se gleda crno-bijeli klasik Noć živih mrtvaca. Romerov zombi-horor se u Scary Stories To Tell In The Dark vrti u auto-kinu, a u Haunt je na televiziji.

Format je odgovarajući budući da je razlika u kvaliteti između Jezivih priča iz mraka i Ukletog gotovo ekvivalentna veličini velikog i malog ekrana, kina i TV-a. Scary Stories To Tell In The Dark je jedan od boljih horora godine koji nepravedno ostaje u sjeni nastavka megahita It. Ono je svakako izvršilo utjecaj na ekranizaciju trilogije knjiga o jezivim pričama iz mraka autora Alvina Schwartza i ilustratora Stephena Gammella. Kad introvertirana Stella (Zoe Margaret Colletti) s frendovima uleti u ukletu kuću i odatle mazne kolekciju horor priča pokojne djevojčice Sarah (Kathleen Pollard), maltretirane od strane okrutne obitelji, društvance će probuditi njezin duh i njihovi najveći strahovi će se obistiniti jer "ne čitaš ti knjigu, knjiga čita tebe".

Jezive priče iz mraka također gorkoslatko evociraju djetinjstva nekog prošlog svršenog vremena s klincima koji zajedno pokušavaju odgonetnuti misteriju kakva bi se mogla pričati za logorskom vatrom među njihovim starijim inačicama, naravno ako prežive da pričaju. Da se Scary Stories To Tell In The Dark odvijaju osamdesetih, a ne šezdesetih, netko bi mogao reći Stranger Things. Posrijedi je, doista, još jedna dobra kopija "amblinovskog" ostvarenja, ali za nešto starije klince, postavljena na granici bajke i horora. Inicijacijski film strave i užasa na samoj ivici "PG-13" predikata prema "R-u". Kasnim osnovnoškolcima Jezive priče iz mraka mogu biti nezaboravan prvi horor, prijelaz s Čudnih stvari ili Čudovišta iz susjedstva na Najstrašniju noć, a rezoniraju i sa starijim fanovima žanra čak i ako nisu nužno u dosluhu s klincem u sebi. Naime, mnoge scene, mali dio većeg narativa, prilično su jezive i uspijevaju nakostriješiti poneku dlaku na tijelu, kao i monstrumi, osobito Strašilo Harold i Debela blijeda žena iz crvenih bolničkih hodnika, inače sjajan primjer praktičnih efekata uz neznantni upliv CGI-ja. Čudovišta su refleksija stvarnog svijeta u filmu s kontekstom i podtekstom.

Radnja se odvija u vrijeme Nixona/Vijetnama s kojima eskalira zlo. Intrigantno, mladića (Michael Garza) koji je izbjegao novačenje nakon što mu se brat vratio iz rata u dijelovima napada monstrum sposoban da se sastavi i rastavi, a školski "bully" (Austin Abrams) prijavljen za Vijetnam bit će pretvoren u strašilo. Fino je iskorišten i metatekstualni okvir o pripovijedanju/pisanju scenarija sa strašnim pričama koje postaju stvarne kad se pričaju/ispisuju same pred očima žrtava crvenom tintom i oživljavaju traume likova, ali ih potencijalno i liječe ili donose katarzu. Motiv traume i liječenja iste krasi i Haunt. Heroina filma Harper (Katie Stevens) živjela je, kaže, u "ukletoj kući" – njezin otac je tukao njezinu mamu. Harperičin posjet ekstremnoj ukletoj kući za Noć vještica, koji će se pretvoriti u igru preživljavanja, prilika je za suočavanje s traumom iz djetinjstva, pa i trenutnim strahovima (momak je tuče).

To malčice uslojava ovaj derivativni spoj Parka užasa i Escape Rooma, ekonomičan, većinski elementaran i tek povremeno kreativan u egzekuciji klasičnog "slashera" nadomak nastranog "torture porna", s nizom prinudnih žanrovskih klišeja i povremenom suspenzijom nevjerice. Studenti ulaze u atrakciju na osami samo zato jer scenarij to od njih traži, iako nitko drugi ne čeka red za upad, a Halloween je u punom jeku. Sumnjivo, unatoč devizi "Noć vještica je, čudno je dobro". Još nevjerojatnije, milenijalci na ulazu prilično olako predaju mobitele s kojima bi mogli ovjekovječiti ponuđene "lažne" horore u "selfie" stilu. A ponuđeni lažni horori u labirintima, skučenimprostorima, sobama s dvosmjernim ogledalima itd. ubrzo će se intenzivirati u domeni stvarnog. Ispostavlja se da akteri s maskama nisu glumci, već zapravo ozljeđuju i ubijaju posjetitelje, tj. sve ono što djeluje kao "predstava" (npr. vještica-kazan) nije priređeno.

"Je li još uvijek želiš vidjeti moje lice", kaže jedan od njih studentu. Kad se maske skinu, uviđamo da se pod njima nalaze facijalno deformirani manijaci nalik Hellraiserima iz zbilje čiji pravi identitet ni motive ne doznajemo, kao ni u Hell Festu. Redateljski duo je ukletu kuću i Ukleto napravio na temeljima žanra, pa jedan od zakrabuljenih manijaka vitla motornom pilom kao Leatherface, a od njega bježi heroina koja mora riješiti slagalicu (strave) a la "Escape Room" da bi otključala vrata koja vode do izlaza. Tretman/karakterzacija/razvoj heroine podiže film malčice iznad generičkog prosjeka, kao i njegov pamtljiv, provokativan kraj koji Haunt izjednačava sa Scary Stories. Žrtva lako može postati zlostavljač kad joj pukne film, jednako kao što bi gledatelji Jezivih priča mogli izrasti u gledatelje Ukletog.

Mama i tata posljednjeg egzorcizma

Oskarovac Guillermo Del Toro je od horora, među ostalim, producirao Mamu, a Eli Roth Posljednji egzorcizam.